I džepari su socijalno pravedniji od Marićevih poreznih reformatora
UDAR NA PAMET
Decembar / 2016
Neće se Plenkovićeva vlada, ministar financija i državni proračun odreći dijela svojih dosadašnjih prihoda kako bi vratili „oteto“ općinama, gradovima i županijama, nego će im to uglavnom nadoknaditi armija ionako obespravljenih i prekarnih honoraraca te gosti kafića i restorana koji ne posluju u okrilju hotelskih kuća i velikih turističkih tvrtki
Kao što vam džepari ukradu novčanik, sat s ruke ili nešto treće što im je zapelo za oko najčešće tako da vam odvrate pažnju s predmeta njihovih želja, tako su i stručnjaci koje je ministar financija Zdravko Marić u mandatu Oreškovićeve vlade okupio da kreiraju poreznu reformu, pažnju javnosti odvukli prema najavama da im je glavni cilj porezno rasteretiti poduzeća i građane, porezni sustav učiniti jednostavnijim i socijalno pravednijim, sve kako bi zemlja konačno isplovila iz recesijskih voda. Potom su skoro neprimjetno zavukli ruke u džepove pojedinim skupinama poreznih obveznika kako bi pokrili proračunske rupe nastale zbog njihova „velikodušnog“ poreznog rasterećenja dohotka i dobiti.
Kad je Zdravko Marić dobio priliku da i u Plenkovićevoj vladi nastavi voditi državne financije porezna reforma, koju su u tišini mjesecima pripremali njegovi porezni odabranici, na velika je vrata nahrupila u javnost kao ključna reforma u novom vladajućem paket-aranžmanu HDZ-a i Mosta. U njoj su pak udarno mjesto zauzele promjene u porezu na dohodak. Javnost je zapljusnuta tvrdnjama da se podizanjem iznosa dohotka koji se neće oporezivati s 2600 na 3800 kuna broj zaposlenih koji neće plaćati porez na dohodak skoro udvostručio: s 500 na preko 900 tisuća. A i svi ostali na čije će se plaće plaćati porez na dohodak plaćat će manje nego do sada, pa će im neto plaće svima porasti, istina, onima s manjim plaćama uglavnom simbolično, od nekoliko desetaka do par stotina kuna, a onima s većim i velikim plaćama puno više, jer država je, eto, odlučila smanjiti porezni klin kako bi hrvatske kompanije mogle isplaćivati konkurentnije plaće visokoobrazovanim stručnjacima i menadžerima da ne bi bježali u strane kompanije i zemlje s manjim poreznim opterećenjem svih, a pogotovo najvećih plaća. No nigdje nije rečeno kako će se spriječiti one poslodavce koji odluče svojim radnicima nastaviti isplaćivati iste neto plaće, a „poreznu razliku“ zadržati za sebe, kao što su često činili oni među njima kojima se posrećilo da im se smanje stope PDV-a. Valjda su to banalnosti oko kojih ne treba gubiti vrijeme kad se radi o tako krupnim reformama kakva je navodno i aktualna porezna reforma.
Bratoubilački rat
Međutim, porez na dohodak glavni je izvor prihoda općina, gradova i županija, pa su se kreatori porezne reforme unaprijed morali pobrinuti i odlučiti da će rupe u njihovim proračunima, ukupno vrijedne oko 1,5 milijardi kuna, popuniti iz središnje državne blagajne, barem u prvoj godini primjene reformiranog poreza na dohodak, a potom će se država sustavno odricati svojega dijela tog poreznog kolača. Kako će pak u tekućoj godini u Državnom proračunu osigurati tih 1,5 milijardi kuna, nitko nije objašnjavao jer važno je bilo samo izbjeći otvoreni sukob s lokalnim i regionalnim vlastima, odnosno bratoubilačke i unutarstranačke ratove političara.
Ubrzo se, međutim, javno moralo priznati da će dio proračunskog novca za pokrivanje poreznog gubitka lokalnih i regionalnih vlasti država nadoknaditi ukidanjem niže stope PDV-a ugostiteljstvu i turizmu, prvo svima, a potom samo onima koji hranu i piće nude van hotelskih paket aranžmana, jer su hotelijeri zaprijetili obustavljanjem svih svojih investicija i smanjivanjem broja zaposlenih. Porezni ceh će na kraju platiti vlasnici kafića i restorana koji domaćim i stranim gostima svakodnevno nude hranu i piće bez smještaja i turističkih paket aranžmana. Zapravo, veći PDV u konačnici će platiti gosti tih kafića i restorana jer logika je jasna: ako imaju novac da se hrane i opijaju izvan svojih domova i hotela u kojima borave, neka i plate veći porez.
No to očito nije bilo dovoljno, pa su se porezni eksperti dosjetili da sve veći broj zaposlenih i nezaposlenih u Hrvatskoj kućne budžete popunjavaju honorarnim autorskim radom, pritom plaćajući samo dio poreza, a ne i socijalne naknade koje plaćaju stalno zaposleni porezni obveznici. Ima takvih i među poreznim stručnjacima koji su sukreirali Marićevu poreznu reformu, pa znaju da sve više tvrtki, ali i državnih institucija i ustanova poseže za vanjskom autorskom suradnjom kako bi za manje novca dobili barem jednake učinke u realizaciji nekih svojih funkcija i projekata.
Uostalom, i ministar Marić je, vidimo, poreznu reformu kreirao oslanjajući se na autorski rad četrdesetak vanjskih suradnika, koji su, kako se tvrdi, svoj višemjesečni posao odradili volonterski, bez isplaćenih autorskih honorara. Barem neki od njih će, međutim, imati priliku autorske honorare naplatiti sada kad tvrtke i porezni obveznici trebaju u djelo provoditi poreznu reformu koju su im upravo oni skrojili. No oni spadaju među one honorarce koji su stalno zaposleni i koji svoj drugi dohodak mogu i ne moraju zarađivati, a zarađivat će ga ako im se isplati raditi za ponuđeni honorar, pa i sada nakon što će na te honorare oni sami ili oni koji od njih naruče posao morati plati 10-postotnu naknadu za mirovinsko osiguranje i 7,5-posotnu naknadu za zdravstveno osiguranje.
Bačeni na cestu
Za razliku od njih, većina nezaposlenih honoraraca različitih fela – od umjetnika preko umirovljenika do novinara – uglavnom će morati sami plaćati novu mirovinsko-zdravstvenu naknadu koja im je nametnuta poreznom reformom. Na 1000 kuna bruto honorara mjesečno će u državnu blagajnu uplaćivati stotinjak kuna mirovinske i zdravstvene naknade. Ministar financija i njegovi porezni stručnjaci kažu da „stalnih“ honoraraca u Hrvatskoj danas ima oko 100 tisuća, a s onima koji povremeno honorarno zarađuju ta brojka raste čak do skoro 400 tisuća. Ako tih stotinjak tisuća „stalnih“ honoraraca mjesečno uplati samo tih stotinjak kuna mirovinsko-zdravstvene naknade u državnu blagajnu će se godišnje slijevati oko 120 milijuna kuna, a ako i preostalih tristotinjak tisuća „povremenih“ honoraraca barem tri-četiri puta godišnje uplati po stotinjak kuna taj iznos će se udvostručiti na oko 250 do 300 milijuna kuna, a tim iznosom već u ovoj godini popunit će se petina rupe u prihodima lokalnih i regionalnih vlasti koja je nastala reformiranjem poreza na dohodak.
Neće se, dakle, Plenkovićeva vlada, ministar financija i državni proračun odreći dijela svojih dosadašnjih prihoda kako bi vratili „oteto“ općinama, gradovima i županijama, nego će im to uglavnom nadoknaditi armija ionako obespravljenih i prekarnih honoraraca te gosti kafića i restorana koji ne posluju u okrilju hotelskih kuća i velikih turističkih tvrtki.
Apsurdno je pritom da se uvođenje 10-postotne mirovinske naknade i 7,5- postotne zdravstvene naknade pravda željom da se zaustavi sve snažnije seljenje iz redovnog u honorarni rad kojemu je navodno glavni razlog to što se te naknade do sada nisu plaćale, pa je poslodavcima sve profitabilnije bilo angažirati honorarce nego svoje radnike za obavljanje barem dijela poslova. Što će te iste poslodavce sada priječiti da počnu „seliti“ svoje stalno zaposlene radnike među honorarce, jer će im moći plaćati duplo manje mirovinske i zdravstvene naknade nego kad su stalno zaposleni?
Zašto, primjerice, vlasnici Hanza medije ili Styrije sa svim svojim stalno zaposlenim novinarima ne bi raskinuli ugovore o radu i potpisali ugovore o autorskoj suradnji i počeli ih plaćati po „komadu“ objavljenog teksta u formi autorskih honorara s pripadajućim porezima i duplo manjim mirovinskim i zdravstvenim naknadama? Zašto uprave kazališnih i sličnih umjetničkih kuća ne bi, također, svim glumcima i drugim umjetnicima otkazali ugovore o radu i preveli ih u honorarne autore kako bi značajno smanjili troškove rada, a najmanje za prepolovljene iznose mirovinskih i zdravstvenih davanja? Koja ih to sila može natjerati da tako ne učine, jer, eto, sada mogu čak i reći da su svi njihovi honorarci zdravstveno i mirovinski zbrinuti, nisu bačeni na cestu da se sami dovijaju kako će se zdravstveno osigurati i pobrinuti za život u starosti.
Marićevi porezni reformatori kleli su se da su socijalno osjetljivi i pravedni, principijelni, jer, eto, predložili su smanjivanje poreznog opterećenja rada i poduzetništva, dokazali su da su žestoki protivnici uvođenja novih poreza i paraporeza, osim, naravno, tih nekoliko izuzetaka koji navodno potvrđuju njihova pravdoljubiva pravila. No nametanjem mirovinskih i zdravstvenih naknada honorarcima ipak su pokazali da su lagali da u njihovoj poreznoj reformi nema novih poreza, jer ih ima makar se zvali socijalne naknade. Lagali su i kad su tvrdili da su socijalno pravedni jer ako su već odlučili socijalno oporezivati autorske honorare, od najmanjih do najvećih, zašto nisu socijalno pravedno razrezali iste socijalne poreze i svim obveznicima plaćanja poreza na dobit, na dividende, financijski kapital…, pa tako još više proširili poreznu bazu, što im je navodno bila jedna od misli vodilja kad su dodatno porezno zagrabili u autorske honorare.
I ptice na grani znaju da su brojni vlasnici tvrtki i do sada sebi isplaćivali male ili manje plaće kako bi ostvarili veću dobit, pa tako i platili manje poreza i doprinosa, a sve kako bi na kraju godine zaradili više. Sad kad im je dodatno smanjen porez na dobit, ne isplati im se više sebi isplaćivati ni honorare, nego što više svojih prihoda „gurati“ u dobit jer iz nje plate jedan porez, a o zdravstvenom, mirovinskom i drugim socijalnim sustavima ionako glavu moraju razbijati svi drugi, a najviše oni koji su državnom prisilom prisiljeni puniti njihove fondove i iz svojih prvih i iz svojih drugih prihoda, a ako zatreba i iz milostinje koju će im netko udijeliti kad u prolazu vidi kako se svakodnevno grče i muče da prežive.
Mizerna je država koja se odlučila na 1000 kuna bruto honorara oteti stotinjak kuna socijalnih naknada kako bi popunila proračunske rupe koje je odlučila probušiti da bi značajnije smanjila porez na dohodak onima koji primaju plaće najmanje duplo veće od prosječnih, pa čak i zato što je smanjila porez na dobit kako bi navodno dodatno stimulirala poduzetništvo. I džepari su socijalno pravedniji od Marićevih poreznih reformatora, ako ni zbog čega drugog zato što znaju da u sirotinjskim džepovima uglavnom nemaju što izdžepariti, a ovi potonji su se potrudili kako bi ipak pronašli ponešto honorarnih džepova iz kojih mogu dodatno porezno opljačkati kreativni prekarijat, e da bi podmazali tuste političke, menadžerske i poduzetničke guske, prodajući ih kao elitu bez koje ova zemlja navodno nema budućnosti.