PROZA
UNDO
Septembar 2017
NIKOLA NIKOLIĆ je rođen u Podgorici 1989. godine. Završio je Fakultet političkih nauka, gdje je i magistrirao na temi o kvislinškim režimima. Objavio je romane „Čvor“ (2011) i „Meandar“ (2014), kao i zbirku priča „Atakama“ (2016). Piše književne prikaze za portal Glif, a autor je i bloga na portalu Vijesti. Dobitnik je nagrade „Bihorska Venera“ za kratku priču. Priče su mu prevođene na albanski jezik. Umjetnički je direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.
Okruženje podražava naša emocionalna stanja. Čekajući je, došao sam baš do tog zaključka. Povod je učinio svoje. Bio je to jedan od onih događaja za koje se dugo pripremamo. Onda nam prifali sigurnosti, pa nagovještaje podrške tražimo u zvijezdama, kretanju talasa, čak i u položaju predmeta. I sve se nekako poklapa. Ipak, večeras od toga nemam neke vajde. Izdajnik je na sigurnom. Srce tutnji, nemoguće ga je zavarati. U njemu se očitavaju i najmanji potresi. Ono je nepogrešiva seizmička naprava, aktivna i kad nam se čini da sve miruje.
Konobar prinosi limenu posudu s bocom šardonea. Zapisuje porudžbinu. Naručujem školjke, ona račiće. Gleda me s nekim prikrivenim zanosom. Imao sam utisak da se nalazim usred davnašnje zagonetke, otežale od vremena, koja se ponovo nudi i u kojoj svaki gest mora biti proračunat. Zbog toga sam već tada počeo da vrebam njen uvodni znak. Ono što će nas usmjeriti.
Obrve su joj uzdignute na krajevima, oči prate moje ne baš najspretnije pokrete. S jednako suzdržanim osmijehom posmatra kako čačkam ostrige. Kosa joj je i dalje riđa, ali je vremenom poprimila tamniju nijansu koja pristaje njenoj sazreloj ženstvenosti. Dugo se nijesmo vidjeli. Čitavu deceniju, još od apsolventske večeri koja se odigrala baš na ovom mjestu, a koja je ostala zabilježena samo u sjećanju zbog neke generacijske odbojnosti prema fotoaparatu, prema obaveznoj usiljenosti pred njegovim blicem. Pribojavao sam se da će u mom izboru odmah prozreti i ono krajnje, ono čemu su nostalgične aluzije bile samo maska. Zasad, međutim, nije pokazivala nikakvu sumnju. Samo se osmijehnula uz blagu ironiju, protutnjavši sjećanjem.
Tad opazih priliku da počnem izokola. Pitao sam je sjeća li se bibliotekarovog nastupa sa pločnika; ličio je na klovna onako raštimovan i zasut salvama aplauza. Naravno da pamti: nije zaboravila ni da je tu tačku nazvala knjiški fokstrot. Već tada je, reče, znala da će se čitavog života nositi sa frazama.
„Grijeh prošlosti. Ko ti je kriv, preletaču“, kažem, ona prevrće očima.
Podsjećanja na fakultetske dogodovštine imala su koristan učinak – začas su razbila ono početno ustezanje. Bila je to nužna tema, nešto poput asure bez koje zaljubljenik u jogu ne može ispravno izvesti asanu. Na njoj smo se kratko zadržali, a potom došetali do neizbježnog šta je bilo nakon.
Govori o iznenadnom samootkrivanju. Nedugo nakon razlaza dramaturgiju je zamijenila književnost. To je, kaže, karika koja je nedostajala. Priča i kako je nekoliko godina provela u Londonu, na magistarskim studijama. Nije joj u početku bilo lako, kako to obično i biva. Otežavajuća okolnost bila je bratova smrt u saobraćajnoj nesreći, tek što se privikla na tuđinu.
„Žao mi je, nijesam imao pojma…“
Kaže da je u redu, jer mladića su tiho oplakali, bez pompe kakva prati tragične odlaske. Mada je očekivala da će pokrenuti govorkanja ili možda režirati kakvu neprijatnu situaciju, nije željela da njegove oči krase stubove rasvjete. Roditeljima je bilo svejedno, pa je mnoga dokona lica sačuvala sažaljivih grimasa: u novinama nije osvanula niti jedna čitulja. Za njim nije mogla ni nositi crninu, nijesu joj to dopuštale njegove godine. Tada je, reče, spoznala značenje onog nastranog zadovoljstva – zaista je bilo nečeg uzvišenog u tome što će njegov lik zauvijek ostati mlad.
Prinuđen sam da je slušam; za mene se to nameće kao neočekivana prepreka. Solidarišem se, ali već sad pomišljam da sam izvisio. Čini mi se nemogućim da nakon ovako mučne ispovijedi možemo nastaviti. Nakratko jedemo u tišini. Onda ona uzdiže čašu, zove da nazdravimo.
„Počast pokojnima, pažnja živima!“, kucamo se, otpijamo, ona dodaje: „Kako si ti ispunio ovaj vremenski jaz?“
Govorim živo, katkad teatralno (par puta sam joj u pripovjedačkom zanosu dotakao golo rame), srećan što se nijesmo zadržali u tunelu. U kratkim crtama upoznajem je sa zavidnom karijerom pozorišnog glumca, ali zaobilazim prilično nezavidni ostatak. Strahujem od pomisli kakav bi tok dobilo veče ukoliko bih izložio bore potrošenog idealiste. Bištem prošlost kao hrpu pirinča, odstranjujem kvarno, koristim ono što iole vrijedi. Ne tiče me se trenutni efekat, bitna je cjelina. Molim Boga za uvjerljivost. U privatnom životu nesvjesno pribjegavamo poslovnim alatkama.
„U Vazdušnom pješaku si briljantan“, kao da me je pročitala, namiguje, pali cigaretu.
U njenom tanjiru su, pored gomile koščica, ostala dva nešto veća raka.
„Zar si me gledala?“
„Zar tu ima nešto čudno? Najbolja predstava u posljednjih nekoliko godina. Oprostićeš mi, ali odudara od avangardnih tripova koji guše repertoar.“
„Ah, nedodirljiva politika kuće“, kažem komično utanjenim glasom, malčice uvrijeđen, ipak me i u tako pretencioznim pokušajima gledaoci mogu vidjeti, reditelju se u marifetluk ne gleda. A čak i osrednjeg reditelja veliko djelo može preobraziti, navesti ga na neočekivan izliv umijeća; pa da – i ćorava kokoška ubode poneko zrno.
Kada je tačno bila? Imam ja svojih boljih i lošijih izdanja, sve je do raspoloženja. Nekada bih najradije po njemu krojio redosljed komada u kojima nastupam.
Gledam je, priprema odgovor zagledana u mrak. Vrijeme kao da se zgušnjava. Vrijeme umanjuje razdaljinu.
Nestrpljiv sam, šta li ju je to tako zadivilo?
„Biću kratka“, konačno kaže. „Sposobnost transformacije − iz glumca u čovjeka, iz nosioca zadatka u aktera trenutka. Iz luckastog komičara u zagonetnog gospodina zagledanog u suton.“
„Opa – slutim da me je neko posmatrao iz prikrajka“, mamim joj osmijeh.
„Više puta, što je različito od situacije kad glumca imaš samo za sebe. Tu je odnos nesrazmjeran.“
Da li želi da kaže kako već godinama dolazi na moje predstave?
„Često sam ja tamo, u tihoj gomili svrhe. Tako je, možda vi na sceni ne uviđate to. Gledaoci su ti slični logorašima: nepokretni i poslušni, spremni na iznenađenje, zbijeni kao svrha postojanja razularenih gospodara. Mi smo vaši podanici, to je prirodan odnos unutar pozorišnog poretka. Što možeš shvatiti i bukvalno u slučaju već pomenutih predstava. A Jonesku sam, priznajem, robovala s velikim zadovoljstvom.“
„A nije te golicala moja blizina? Nije te spopala želja da pronađeš tlačitelja i njegov blef izvrgneš ruglu? Tu, na licu mjesta?“, pitam se da li sam pretjerao.
„Mora da se šališ. Zar da zbog nečeg tako jeftinog unaprijed obezvrijedim ovakav susret?“
Slično sam razmišljao, premda nijesam bio siguran da li je njen upitni odgovor ciljao dublje. S moje tačke gledišta, ti slučajni susreti nikako mi ne bi koristili. Računao sam na plan. Zavisio od njega. Tako dođe vrijeme da se i ja jadam, da se odreknem lažne prednosti. Završetak svake predstave ispunjavao me je bezvoljnošću. Iskliznuće iz imaginarnog svijeta u realni, iz onog kojeg stvaram na licu mjesta u onaj kojem bespomoćno pripadam; nikada nijesam uspio ostati imun na tu bolnu teleportaciju, na silu teže koja vreba iza scene. Da stvar bude još gora, kod većine kolega prepoznavao sam potpuno suprotan utisak. Oni su se radovali kraju, oni su sa nestrpljenjem iščekivali naklon kako bi se što prije slili u kalupe. Iskreni su bili samo kad bi se klanjali. Povratak sebi za mene je bio poraz, a za njih užitak s kojim se malo koji drugi može mjeriti. Prezirao sam njihovo jeftino, izbjegličko zadovoljstvo, njihovu lažnu umjetnost. U džepu me uvijek čeka pljoska; tako ih lakše podnosim. Zahvaljujući alkoholu igram dodatni čin, okružen grotesknim maskama. Ko zna kakvu bi mi reakciju, usred rastrojstva, izmamila njena pojava. Znajući sebe, bio bi to impuls krajnosti. Uzeo bih je ili pobjegao glavom bez obzira, granica je bila neznatna.
Svjedočanstvo, ipak, zadržavam za sebe. Moj snuždeni stav dovoljno govori. Opet smo u egalu.
Misli su me odvukle od razgovora. Svjesna je da me je sama gurnula u nečujna tumačenja. To je, očito, i htjela – sada gleda u mrak, dok joj se iz ruke naslonjene na ogradi pruža tanak dim. Kao da je cigareta bila kičica kojom je u nekoliko poteza oslikala prostor oko nas.
„Sjećaš li se kako sam te kritikovao zbog toga, nekad davno? Kako sam te plašio da će ti prsti postati žuti, a donja usna izdubljena?“
„A ja sam, naravno, ostala nepokolebljiva.“
„Opravdano. Koliko vidim, prsti su ti i dalje vindzorski bijeli, a usne džolijevski punačke.“
Smijemo se, ona dodaje:
„A pluća siva kao fotografija kojoj ne pomažu retuširanja.“
Pogled mi klizi niz njen vrat, ka dekolteu. Privezak sa lanca gnijezdi se u ulegnuću između uzdignutih grudi. Gutam knedlu i u maniru nevinašceta se penjem natrag, gdje me čekaju podsmješljive oči.
„Daj, nećeš mi valjda saopštiti da te je ispalila rendgenska sposobnost?“
„Eh, jedan je Supermen“, odgovaram, dječački ponosan na ovo zakulisno razumijevanje.
Epizoda iz koje je nastala primisao o tjelesnosti uspela nas je za još jedan stepenik. Drugoj boci vina nazire se dno. Ja, da budem iskren, makar dvostruko brže pijem od nje, ali učinak je isti – bila je jedna od onih koje piće vežu samo za rijetke prilike. Osjećam se privilegovanim, ona noćas definitivno ne preza od pijanstva. Nema sumnje da joj ovako raspoložen i zajapuren ulivam povjerenje. Moji dodiri, kojima navodno podupirem misli, sve su učestaliji. Odvija se onako kako želim, neometano, klupko klizi između špalira prstiju. Svijeće podrhtavaju. Vazduhom se izvija miris voska, kao dah jednosmjerne neizvjesnosti.
„Kad već pomenuh fotografiju, šta misliš o tome da malo prekršimo zavjet?“, pita ona i već pali fotoaparat. „Isuviše toga prepuštamo sjećanju. Svašta je tamo, i dobro i loše. Ovako se slike barem neće miješati. Priđi, bardu!“
Grlim je, pod dlanom osjećam toplinu njene kože. Slika nas konobar, oduševljava je naša fotogeničnost. I odmah me, kao u nenajavljenom napadu, pita da li bih − ako bi postojala tako volšebna mogućnost − otrčao do prošlosti i izmijenio neke stvari. Za početak, da li bih pozvao kolege da se manu pametovanja i pristanu na fotografisanje? Polako uviđam da prelazimo na lični teren. Dosad smo se čuvali, uglavnom premećući vrijeme sa studija i problematiku naših karijera. Sada smo, pak, u predvorju apsolutne nepoznanice. Žarko želim natrag. Uzalud pokušavam da prikrijem opreznost u glasu. Postajem elegičan. Kažem da bih svakako volio imati jednu zajedničku sliku. Priznajem i da bih imao štošta promijeniti, ali s tugom zaključujem da je život nalik na glinamol – ukoliko ga ne oblikujemo na vrijeme, sve što kasnije možemo učiniti jeste da ga razbijemo u paramparčad.
„A šta je alternativa? Da ostanemo okamenjeni?“, primjećuje ozbiljnijim tonom.
„Ne baš, ali umjesto da biramo – nâs biraju. Biraju nas bolesti, nevolje, sitne radosti koje ne znače ništa. Stvrdnjavaju nas okolnosti, sužavaju nam mogućnost otpora. Ne preostaje mnogo izbora.“
„Ne misliš da prošlost može iznenaditi? Možda ne baš u obimu u kojem bi je ti izmijenio, možda čak i sa nekim naknadnim teretom, ali ispunjenim onim što ti nedostaje?“
Da li smo se to našli na raskršću? Imam utisak da plutam površinom, dok me ona uporno vuče u dubinu.
Ispustih osmijeh, zamišljen pred očiglednom dvosmislenošću. Na momenat želim da je pitam na šta konkretno misli, da razobličim ovo flertovanje s duhovima i razotkrijem čitavu scenu, do kraja. Ali, nešto me tjera natrag. Gledam je u oči koje isijavaju čvrstinu i postaje mi jasno da će bilo kakvo propitivanje zarotirati veče. To mi nikako ne odgovara. Ne želim da gubim kontrolu. Pravim nekakav šašavi izraz lica, kao da sam van tih tokova. Potežem gutljaj i pogledom u kojem zjapi želja poručujem da je bila u pravu – ja sam čovjek trenutka; šansa je iskliznula nekada davno, ali oko nas je sadašnjost, jedino što nam zaista pripada, sfera u kojoj se privlačimo i saosjećamo. Ona nas vodi trenutku koji mora biti blizu, u kojem želim da je imam.
Alkohol ubrzava stvari. Piće je čini odlučnijom. Opuštena je, ali kao da je sustižu neke goleme dileme. Kao da je to za nju normalan razvoj zbližavanja – ako u startu zadovoljiš, čeka te složeniji izazov, izlaziš na crtu Sfingi.
„Pa, da li si zadovoljan ovom reunion večerom? Kako, iz vizure inicijatora, doživljavaš minulu deceniju: kao istrajnog negativca ili, šta znam – možda nekog strpljivog vizionara?“
Očekuje podstrek, jasno mi je. Postavlja novo neočekivano pitanje te, znajući da je vrijedno zadrške, prinosi čašu usnama i naginje za još jedan gutljaj. Međutim, slijedi mala neprijatnost: ruka, pri povratku stolu, narukvicom kači lanac i ovaj ostaje da visi u dubokom izrezu njene haljine. Ona glumi sramežljivost:
„Do toaleta. Brzo ću“, i namiguje.
Zagledan u njen zavodljivi hod pomišljam da je kucnuo čas. Dala mi je znak. Ili ona, ili sitna slučajnost, nije važno – moje je da ustanem i smjesta pođem za njom. To i činim. Dovoljno sam pijan da ne prezam od ženskog obrisa na vratima: ulazim i zatvaram ih – stavljam rezu. Ona je pred ogledalom. Ne osvrće se, mada zna da je neko ušao, ne gleda me, mada zna da sam tik iza nje. Pognute glave pokušava da okači lanac. Dotičem joj prste. Uzimam lanac i kačim ga iz drugog pokušaja. Potom joj spuštam ruke na ramena. Osjećam uzdah. Ona podiže oči. U ogledalu vidi moju siluetu, moje prste što joj pomiču vlasi i otkrivaju vrat, moje usne što joj prianjaju za kožu. Naglo se okreće i hvata me za lice. Preokret koji poput malja razbija nataložene nedoumice. Osjećam kako se prošlost rastavlja i ponovo sklapa, prateći amplitudu naših pokreta. Jezici nam se spajaju. Osjećam ukus vina, ali s nekom slatkom, blaženom aromom. Gnječim joj sise, dok se ljubimo; među prstima osjećam čvrstinu bradavica. Njen dah mi bježi niz vrat. Prestani, šapuće, ali nastavlja da me ljubi. U dva spojena koraka stižemo do lavaboa. Hvatam je odozdo, desni dlan klizi ispod haljine i napipava čipkanu traku. Prsti su mi već ispod. Krećem da je podignem; tada ona ispušta jecaj, kao da je u bunilu, hvata me za ruke i gura od sebe. Stojim pred njom, razdrljene košulje, raskopčanog šlica, gledam je staklastim očima. U tom trenutku otvaraju se vrata – uporni pokušaji smaknuli su traljavo spuštenu rezu; ona istovremeno promiče pokraj mene. Čujem šapat, koji je kao u mjehuru ostao lebditi do moje glave.
Izvini.
Zakopčavam se. Namještam kragnu i rukave. Gospođa frenetično trlja ruke, valjda u želji da što prije pobjegne od uljeza. Umivam se, vrelina mi napušta lice.
Izašao sam vani i odmah zapazio da je nema. Iz njenog tanjira začuđeno su me posmatrala dva raka. U telefonu me je čekala poruka:
Ni ja ne mogu da izmijenim prošlost, ali ne mogu ni da pobjegnem od nje. Biću na predstavi. Sve će ti biti jasnije.
*
To je bilo idućeg vikenda. Čekala me je premijera predstave „Undo“, smjeli debi diplomca čiji poziv nijesam mogao odbiti. Ubijeđen sam da je to bila moja najgora uloga otkako sam dio ansambla, iako sam (kao jedan od glavnih likova) izmamio ponajviše aplauza. Naravno, druge misli lutale su mi glavom, scenario je mehanički tekao od mozga ka ustima. Kao nikada dotad komunicirao sam s publikom, uloga mi je to dopuštala. Biće da me je to izvuklo. Ugledao sam je već prilikom prvog izlaska na scenu. Iako je sjedila u sredini krcatog gledališta, pored nje je bila prazna stolica. Takav prizor me je obradovao. Nijesam se mogao oteti utisku da je to proizvod namjenske dosjetke, poziv za iskupljenje. Kad je predstava okončana nijesam poput ostalih pohrlio u garderobu, nijesam ni pomislio na koktel koji je slijedio u bifeu. Sišao sam sa scene i posmatrao gomilu koja se gurala na izlazu. Mnogi su me znatiželjno gledali, misleći da spremam neko iznenađenje. Nje nije bilo. Ukočen od iščekivanja, isprva nijesam osjetio da me neko vuče za rukav. Pogledao sam dolje. Odozdo me je njenim očima gledao dječak. Nije mu moglo biti više od pet godina. Iz ispružene ručice visila je koverta.
Čim sam je uzeo, dječak je odjurio ka izlazu i izgubio se u masi.
Stajao sam u svježe napuštenoj sali, vazduhom se kretala sumaglica prašine i izmiješanih parfema. Otvorio sam kovertu. Unutra je bila naša fotografija. Doista smo bili fotogenični, kao srećni par s nekog kataloga. Pozadi je ispisala poruku.
Bilo mi je drago što je izbjegla sentimentalnost, što nije docrtala ni smajli, da ublaži. Hladna ironija udarala je tačku.
I baš Undo? Kao da smo mi nadahnuli debitanta, mora da se sakrio u neku od onih tvojih školjki. Nećeš me više vidjeti na radnom mjestu, ali ne brini – biću gore, u galeriji. Za obostrano dobro. Šta je za nas još jedna decenija.