Časopis Prosvjeta

Uzevši je u cjelini, knjiga prof. dr Slavice Garonje Radovanac je jedan od najznačajnijih i najcjelovitijih priloga inače fragmentarnim proučavanjima književne kulture Srba u Hrvatskoj i Krajini

Od Carigrada do Budima (Akademska knjiga: N. Sad, 2014; – 387 str.); Od baštine do egzodusa (Prometej: N. Sad, 2015; – 367 str.)

U obe knjige Slavice Garonje Radovanac, profesorke kragujevačkog Filološko-umetničkog fakulteta, radi se o višestrukim udvajanjima istraživačko-naučnih interesovanja. U svakoj knjizi zapravo su dvije cjeline, dvije knjige u jednim koricama. Prva knjiga, prvi dio knjige Od Carigrada do Budima, nosi naslov Aspekti usmenog pesništva, a druga, Savremena srpska književnost na folklornoj matrici. Međutim, i ova „druga knjiga“ je u tijesnom sklopu sa interesovanjem za usmenu tradiciju („usmena matrica“ kod Janka Veselinovića, trag srpskog nacionalnog epa u dnevniku Gerharda Gezemana, folklorni motivi i postupci u prozi Danice Marković, Veselinović kao skupljač nar. pjesama, doprinos Luke Šekare u antologijskom vrednovanju srpske usmene lirike, te studija „Narodna književnost u srpskom društvu na početku 21. veka“.
Iz ovoga proizilazi da se radi o dva vida trajanja narodne, folklorne, usmene, tradicionalne riječi (kako se sve ona naziva i kako se nazivala): u njenom izvornom postojanju (usmeno pamćenje) i u njenoj knjiškoj i književnoj transmisiji, odnosno o njenom mjestu kod naših književnika, izučavalaca i u savremenom životu, na početku 21. vijeka. U ovoj temi autorka aktualizuje pozicuju s prvih decenija 20. vijeka (B. Lazarević: Tri najviše jugoslovenske vrednosti – narodna pesma, Meštrović i Njegoš). Idući za tezom o klasičnosti usmene pjesme, ona potvrđuje njen značaj u kulturno-nacionalnoj fizionomiji naših najvećih naučnika, Nikole Tesle, Milutina Milankovića i Mihaila Pupina. Prvi je napisao na engleskom studiju o narodnoj poeziji, drugi je navodio primjere kako su se srpski vojnici poistovjećivali sa folklornim legendama, treći se često služio narodnim poslovicama i sjećanjima na folklornu tradiciju svoga kraja.
Slavica Garonja potom ulazi u analizu statusa narodne književnosti u našim školama, te odnosa zapadnih kultura/sila prema našoj narodnoj poeziji, upućujući apele. Kome? Nama koji se slažemo s njenim stavovima. Ali se ne slažemo s pukim nagomilavanjem narodne poezije u našim školskim knjigama, bez odgovarajuće metodološke i metodičke pripreme i bez razumijevanja senzibiliteta novih generacija. Treba vidjeti kako drugi narodi svoju klasiku donose u školskim priručnicima!
Koliko je Slavica Garonja širokogruda čitateljka, vidi se po prikazu Šekarine antologije srpske narodne ljubavne lirike, pravljene na prostranoj osnovi koja ignoriše žanrovske granice, ali drži do ljubavne emocije, makar se javljala u različitim vrstama: ona ovu labavost konstatuje, ali nema srca da to Šekari zamjeri, već izdvaja ono što je dobro. To osjećanje za specifičnost izvora dobro se vidi kad govori o Veselinovićevoj zbirci sevdalinki. Kaže za nju da je autorska zbirka, i to je dobra i tačna odrednica. Veselinović kao da je zbirku pravio za se, ali i sa samosviješću o vrsti i o kulturnom prostoru ovih lirskih pjesama.
Jedan krug radova bavi se savremenijom prozom, prozom Danice Marković i Vidosava Stevanovića. U slučaju Stevanovića to su arhetipski i mitološki modeli mišljenja, dakle jedan širok spektar elemenata koji potiču iz folklorne riznice i učenih rasprava (Čajkanović, Meletinski, Bahofen, Trojanović, Vuk, Rank, Prop i dr.). Kad čitate ovakav katalog motiva i njihovog već kanonizovanog smisla – pitate se šta s originalnošću modernog romansijera, šta je s kontaktom romanesknog štiva sa savremenošću.
Drugačija je stvar sa pripovjednim postupcima i folklornim motivima u prozi Danice Marković. Folklorna tradicija pripovijedanja se odavno oponašala u pisanoj prozi: oponašanje usmene riječi, aktiviranje folklornih oblika i sižea, odnosno obrada tih motiva „u svojoj odeći“, kako je književnica napisala u jednom pismu! To, u „svojoj odeći“ zapravo je drugi naziv za ono što se dešavalo u srpskoj prozi poslije Vukovih zbirki (pa čak i prije tih zbirki, usmena riječ je počela da utiče na prozni stil starijih pisaca nove srpske književnosti, na Venclovića i Dositeja): sada je to bila široka struja pripovijedanja na narodnu, koja je opstala i kod naših najboljih pisaca od sredine 19. vijeka (Atanacković, Šapčanin, Ljubiša, Grčić Milenko, Glišić i dr.)!
U studiji o Gezemanovom dnevniku Sa srpskom vojskom kroz Albaniju (začuđuje da je takvo djelo, objavljeno na njemačkom 1935, tek 1984. prevedeno na srpski) autorka naročito naglašava izraz stapanja jednog stranca, pripadnika naroda koji ratuje protiv Srbije, sa patnjama Srba u povlačenju preko Albanije, ali i kompleks visokih umjetničkih vrijednosti dokumenta koji često opise konkretnih prilika premješta u simboličan prostor. Osim toga autorka dobro identifikuje ritam Gezemanove osjećajnosti i ritam njegovog pripovijedanja, često praćen primjerima iz narodne poezije i narodnih poslovica! Studija svjedoči da autorka Gezemanov dnevnik čita s velikom saživljenošću, kao dokumentarno-umjetničko štivo prvog reda!
Studiju o Veselinovićevom romanu Hajduk Stanko ostavio sam za kraj, iako je na početku odjeljka ove knjige. Možda i zbog izvjesnih neslaganja s autorkinim tezama. Prvo, da li je zaista usmena, arhetipska matrica najvažnija za popularnost ovog romana? Ili ono što Skerlić nagovještava – patos ustanka, odnosno dramatična fabula – ili pak činjenica da je roman unesen u školsku lektiru!? (Zašto arhetipska matrica nije pomogla, npr., Testamentu Vidosava Stevanovića da postane popularno djelo?) Drugo pitanje, da li je Hajduk Stanko „srećan spoj“ usmene i pisane književnosti ili je neki bastard. Ne treba, naime, zaboraviti krajnje negativne kritike svih nivoa romana (fabula, likovi, etika, stil) među Veselinovićevim savremenicima (A. G. Matoš, Momčilo Ivanić, Dragutin Ilić).
S druge strane, nema spora da je Hajduk Stanko građen na podlozi niza epskih motiva i stilskih formula: pogaženo pobratimstvo, nadmetanje, proklinjanje, dok su zavist i mržnja – već odlike modernih vremena i pisane literature. Takođe studija o Malom pevaču J. Veselinovića: doista je ta pripovijetka svjedočanstvo o trajanju usmene kulture, oblicima njenog postojanja, ali ne i njen neposredni produkt: Janko je „pričao“ svoju priču pisanjem i objavljivanjem u periodici i u knjigama, a žalio se u svojim Pismima sa sela kako nije uspio postići usmene riječi.
Što se tiče „ženskog načela“ Vukovih klasifikacija, htio bih samo dodati da je to načelo nagoviješteno već u spisima D. Obradovića (kad govori o bakama kao kazivačicama vilinskih priča, bajalica i sl. praznovjerica), a onda je Stojan Novaković načinio malu knjigu, izvod iz svoje Istorije srpske književnosti „za višu žensku škola“ (1867), gdje je specijalno ukazao na vrste bliske ženskoj prirodi.

SRPSKA KNjIŽEVNA KRAJINA: Od baštine do egzodusa (Prometej: N. Sad, 2015)

Prof. dr Slavica Garonja Radovanac je u svom ukupnom radu, već od studentskih dana, nastojala da se odupre propadanju kulturnih vrijednosti Srba u Hrvatskoj: kao skupljač narodnih pjesama slavonskih Srba, kao izdavač i priređivač (u obe uloge zajedno i u svakoj posebno), kao istraživač rukopisnih fondova i zaostavština starijih skupljača, kao analitičar oblika, tema, motiva (akademska istraživanja), kao antologičar i kritičar savremenih krajiških pisaca (pjesnika i prozaika), te pažljiv pratilac istraživanja (literature) o književnosti krajiških Srba. Prof. Slavica Garonja Radovanac je i pjesnik, i prozaik, i književni kritičar, i književni istoričar (njena knjiga, Žena u srpskoj književnosti zapravo je zbirka studija o ženama-piscima, od Anke Obrenović, Milice Stojadinović Srpkinje i Milke Žicine do Milice Mićić Dimovske i Gordane Ćirjanić).
U Srpskoj književnoj krajini autorka je tekstove razvrstala u nekolike oblasti. Prvi dio je, s razlogom, posvećen memoaristici krajiških Srba, gdje su zahvaćeni neki od najznačajnijih autora s toga područja (a uveliko i najznačajnijih ličnosti srpske i svjetske nauke, Nikola Tesla i Milutin Milanković). Pored njih su predmet istraživanja memoarsko-autobiografski tekstovi Dejana Medakovića, Milke Žicine, Gojka Nikoliša i Adama Pribićevića. Svim tim tekstovima svojstveno je nastojanje da se pored dokumentarnog u djelima pomenutih autora uoči literarno jezgro, emotivnost, forma izlaganja, svojstvo stila i jezika, posebno da se nađu one crte koje potvrđuju regionalnu (lokalnu) pripadnost (npr. prepiska Nikole Tesle s rodbinom) pored nesporno srpskog nacionalnog osjećanja.
Vrlo je srećno obilježeno područje koje je autorka naslovila “Baština, folklor“: zahvatila je različite aspekte i nosioce ovog odnosa. S jedne strane je folklor opšta podloga, potvrđena i u djelima savremenih pisaca Srpske Krajine (rođenih u njoj i odraslih, a najčešće izbjeglih i izgnanih), u zbirkama narodnih pripovijedaka s ovog područja ili u opisima običaja i života u uslovima Vojne Granice. S druge, folklor iz ovih područja je jedna od najznačajnijih istraživačkih tema već od Vuka Karadžića (i njegovog mlađeg savremenika, Spiridona Jovića). Takođe, izdvajanje onih savremenih djela i autora koji su svoja kazivanja zasnovali na usmenim pričanjima svoga kraja, između usmene građe i autorske obrade ili između životne građe i romaneskne organizacije (Svaki svoju reče, Ilije S. Drakulića) ili su ostali vezani za usmeni stih i stil u izrazito modernom preobražaju svoje poetike i tematike (Grigor Vitez). Autorka je stigla da izdvoji i neke ličnosti značajne za srpsko školstvo u cjelini (Stevo Čuturilo) i da upozori na jedno folklorno, živo, blago kao što je ojkača, kojoj prijeti, uz naš nemar prema svemu što imamo, da se u svjetskoj kulturnoj baštini svrsta pod drugo nacionalno ime (hrvatsko).
Treći dio knjige (Egzodus i nakon njega: sinteze, antologije) se odnosi na antologijska i naučna istraživanja baštine krajiških Srba. Jedna studija opisuje krajišku realističku pripovijetku, a druga dva romana o Jasenovcu i NDH (romani Bobe Blagojević i Leposave Isaković Milanin). U ostalim se razmatra odjek usmene baštine u pisanoj poeziji, sintetički pregledi književnosti Srba u Hrvatskoj i antologijski izbori njihove proze i poezije. U okolnostima koje su nastale poslije egzodusa, kao da je pojačano nastojanje naučnika, pjesnika, pripovjedača, antologičara da se sagledaju rezultati viševjekovne tradicije, naglo prekinute napadom hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu 1995. godine i izgonom gotovo cjelokupnog njenog stanovništva. Autorka se potvrdila kao pažljiv pratilac gotovo svih novijih istraživanja, antologijskih izbora, književnoistorijskih studija i drugih radova koji se tiču ove teme, ali ne manje kao čitalac proze nastale poslije egzodusa srpskog naroda iz Hrvatske. Srećno naslovljena studija Krajiški ratni roman sadrži analitički uvid u neobično bogat krug objavljenih tekstova ovog žanra (R. Njeguš, K. Tišme Janković, S. Volarevića, M. Vorkapića, A. Anđušića, D. Kekanovića), gdje je i J. Radulović, uz svakako još neke autore.
Može se iz ovog kratkog osvrta zaključiti da, poslije radova Stanka Koraća, autora Pregleda književnog rada Srba u Hrvatskoj i više hrestomatija i posebnih monografija o srpskim piscima iz Hrvatske, knjiga Slavice Garonje Radovanac sadrži jedno od najdosljednijih i najupornijih istraživanja književnosti krajiških Srba. Od posebne je vrijednosti što radovi u ovoj knjizi otvaraju nova istraživačka polja, naročito u bogatoj memoaristici ovog dijela srpske književnosti (u naše vrijeme ova je grana ojačala sjećanjima na nesrećne prilike krajiške istorije krajem 20. vijeka), u izučavanju živih veza savremene književnosti sa folklornom baštinom i u pogledima na savremenu poeziju, pripovijetku i roman pisaca porijeklom iz Srpske Krajine.

Uzevši je u cjelini, knjiga prof. dr Slavice Garonje Radovanac je jedan od najznačajnijih i najcjelovitijih priloga inače fragmentarnim proučavanjima književne kulture Srba u Hrvatskoj i Krajini. Utoliko je od velikog i trajnog interesa za srpsku nauku o književnosti, posebno za kulturu nacionalnog pamćenja i sjećanja u onom dijelu našeg naroda kojemu će kao jedina baština ostati što se čuva u knjigama i drugim medijima koliko budu trajni.