Rasprave o notornom (18)
USTAŠIJA
Juni 2018
Nekadašnje ustaše su problem prepoznavanja protivnika rješavale elegantno, strijeljanjem u Dotršćini, klanjem u Jasenovcu i Jadovnom te na druge slične načine, dočim današnje ustaše nisu primorane da se služe takvim sredstvima. Oboružane rezolucijom Evropskog parlamenta o izjednačavanju Staljina i Hitlera, nasljednici Ante Pavelića objektivno se nalaze u mnogo povoljnijoj poziciji. Ne moraju da izgone Srbe, nisu se vezali za sile Osovine već za pobjednički NATO pakt te, napokon, ljevice u zemlji gotovo da i nemaju, dok su sa legendarnom Crkvom u Hrvata u boljim odnosima nego što su nekoć bili Pavelić i Stepinac. Još da umre papa Franjo pa će sve doći na svoje
Obično moji tekstovi iz nekog razloga ne počinju slovom U.
Ne znam zašto, vrag bi ga znao.
Međutim, kao što se vidi, postoje izuzeci, takorekuć iznimke. Do njih dovodi potreba da se određeni pojmovi preciznije odrede, da se na neki način definiraju. Uzmimo, na primjer, riječ iz naslova. Svi navodno znamo šta je to pa ipak, kad bi bilo nužno da se nekom mladom čeljadetu – nekoj neznalici termin pojasni, vjerojatno bi bilo problema. Recimo, od onih prvih ustaša (povratnika sa Lipara) navodno da je sedam – osam po povratku u zemlju završilo u partizanima. U što da ih danas uvrstimo? U što da danas uvrstimo, na primjer, Imotski, malu i zabitu dalmatinsku općinu, koja je (u Kraljevini Jugoslaviji) dala najveći broj španjolskih boraca? Ne, nije prošlost tako jednostavna, a nekmoli gramatika.
Sjećam se (ima tome tridesetak godina) kako sam se na stranicama tadašnjeg zagrebačkog „Novog foruma“ prepirao s jednim mlađim ljevičarem oko sitne nejasnoće – tko je u Hrvatskoj ljevičar? Tvrdio sam (pa ni sad od toga ne odustajem) da na to pitanje suvislo i argumentirano može odgovoriti isključivo desnica (personificirao sam je koristeći imena Gabelica i Veselica) jer jedino ona zna od koga joj prijeti stvarna opasnost, odnosno samo ona može prepoznati svog istinskog protivnika. Vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu budući da je Račan igrao tenis sa Tuđmanom na terenu u Jurjevskoj misleći valjda da će starog lisca oduševiti nekim slučajnim bekendom. Nije znao nesretnik da bi general za svoje namjere i planove u to doba (devedesetih prošlog vijeka) igrao tenis i sa samim Miloševićem u Karađorđevu kad bi tamo bilo valjanih terena i kad bi Milošević umio igrati tako otmjenu igru.
Prošle su otada, rekoh, tri decenije (pardon, desetljeća), a problem nikako da se riješi. U što bismo, na primjer, danas (u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj) uvrstili Keruma Željka i sestru mu Nevenku? Na zadnjim lokalnim izborima dotični je donedavni splitski gradonačelnik (onog Baltazara ne računajmo ni u šta) izgubio od HaDeZeovog Opare, a HaDeZe sebe od osnutka vidi kao desnu silu i snagu što je, uostalom, mnogim svojim djelima i nedjelima i potvrdio. Ne možemo za Keruma (i sestru mu) reći da je nitko i ništa jer bismo na taj način uvrijedili sve one ponosne i čestite građane Splita, koji su dvije – tri tisuće godina nakon Dioklecijana svoj glas i povjerenje dali ovom skromnom graditelju iz Dalmatinske zagore. A da kažemo kako je jurodivi, opet ništa nismo učinili jer jurodivih ima i na ljevici i na desnici. Vratimo se, dakle, naslovu, a Keruma ostavimo u Mrduši Gornjoj, nedaleko Lore.
Nekadašnje ustaše su ovaj isti problem (prepoznavanje protivnika) rješavale elegantnije, strijeljanjem u Dotršćini, klanjem u Jasenovcu i Jadovnom te na druge slične načine, dočim sadašnje/današnje (ustaše) nisu primorane da se služe takvim sredstvima. Oboružane rezolucijom Evropskog parlamenta o izjednačavanju Staljina (koji je ubijao komuniste) i Hitlera (koji je pored komunista ubijao i ostale), nasljednici Ante Pavelića objektivno se nalaze u mnogo povoljnijoj poziciji / situaciji. Ne moraju da izgone Srbe (to su uz američku i njemačku pomoć obavili Tuđman i Šušak), nisu se vezali za sile Osovine već za pobjednički NATO pakt te, napokon, ljevice (komunista) u zemlji gotovo da i nemaju, dok su sa legendarnom Crkvom u Hrvata u boljim odnosima nego što su nekoć bili Pavelić i Stepinac. Još da umre papa Franjo pa će sve doći na svoje.
Kako, elem, u postojećim prilikama i okolnostima ne samo pouzdano prepoznavati današnje ustaše (zar je normalan čovjek prije tridesetak godina mogao sanjati da će umjetnici kao Međimurec i Tolj biti na čelu ustaških obavještajnih službi), nego i kako znati – što bi narod rekao – čija je važnija. Dok su bili živi prvoborci Hasanbegovićeve restauracije kapitalizma sa ustaškim likom (Franjo Tuđman i Franjo Kuharić) nekakav je red još i postojao, ali sad kad njih nema (a Manolić i Mesić drugačije gude) ne može se sa sigurnošću kazati koga poslušati – bivšeg vojnog vikara Jezerinca ili biskupa bez vjernika žalosnog Komaricu. Lako je kad su u pitanju protuve poput Sedlara ili Tomca, ali i u redovima druge strane valja pažljivo lučiti škart od sposobne čeljadi.
Naša je (da kažem) strana kroz pola stoljeća dala niz vrijednih znanstvenih priloga proučavanju ustaškog pokreta (spomenimo Mladenka Colića, Bogdana Krizmana, Antuna Miletića, Fikretu Jelić – Butić itd), ali sve to nije osujetilo regeneraciju strane poražene u Drugom svjetskom ratu i njenu obnovu i rast do neslućenih razmjera. Jer danas stadione s desecima tisuća mladih ljudi puni ustaški pozdrav „Za dom spremni!“, jer je na djelu posvemašnja preinaka historijskih činjenica, jer se zločinac pretvara u žrtvu, a žrtva u zločinca.
Hoće li moderna vremena dovesti do promjene? Sumnjam jer je riječ o svjetonazoru, a i danas, pet stotina godina nakon Kopernika, Galileja, Bruna i ostalih, mnogi vjeruju da je Zemlja ravna ploča i da je Kolumbo otkrio Ameriku zahvaljujući pokvarenoj busoli.