Jugoslavija u Hrvatskoj (1918. – 2018.): od euforije do tabua

UVOD U KNJIGU

Mart 2018

post image

Hrvatski nacionalizam boji se Jugoslavije zato jer zna da je to izvorno hrvatska ideja i iz razloga što je prva Jugoslavija omogućila da Hrvatska uopće preživi kao nekakav jedinstveni prostor, a druga ju je zapravo i stvorila

Ova knjiga nastaje na stotu godišnjicu stvaranja zajedničke jugoslavenske države, poznate pod nazivima Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija, a kolokvijalno nazivana Prvom Jugoslavijom. Iako ta godišnjica predstavlja izravan povod i poticaj za nastanak ovog rukopisa, potreba da se historiografski progovori o rezultatima jugoslavenskog iskustva u kontekstu Hrvatske je tim veća, što se o tom iskustvu institucionalno šuti ili ga se s mitoloških pozicija diskvalificira.

Prosto je nevjerovatno uvjerenje hrvatskih nacionalista da je moguće prešutiti praktično čitavo 20. stoljeće, promatrati prošlost od neke zamišljene nulte točke, resetirati kompletno kulturno, ekonomsko, antropološko, političko, socijalno i infrastrukturno nasljeđe te očekivati kako se takav odnos neće na koncu čitavom društvu vratiti kao bumerang. Koliko god to izgledalo nategnuto ili čak na prvu ruku i besmisleno, nemoguće se okrenuti prema razmišljanjima o budućnosti, bez jasnog odnosa prema prošlosti. To naravno ne znači da ovdje zagovaram uniformiranje stavova, svjetonazorskih i idejnih razmimoilaženja ili dokidanje suvislog dijaloga. Takav pristup bi prije svega bio totalno glup, neproduktivan i nasilan, posebno u kontekstu činjenice da je hrvatsko društvo prošlo dvije dubinske podjele u 20. stoljeću i ima dvostruko iskustvo građanskog rata, kako unutarhrvatskog, tako hrvatsko-srpskog. Posljedice takvog povijesnog nasljeđa vidljive su i danas u dubinskom političkom rascjepu društva i nemogućnošću da iz njega iskorači.

 

Ustaše i partizani

Ono čemu pak knjiga, pored nastojanja za otvaranjem ozbiljne rasprave o bitnoj temi, teži, jest to da uspostavi jasan odnos prema povijesnim činjenicama i prema ispravnosti političkih i ljudskih izbora koji su rađeni u 20. stoljeću. Drugim riječima, knjiga nastaje i zbog iskrene indignacije trenutkom u kojem živimo, a koji je takav da se sasvim ozbiljno, i to s najviših pozicija vlasti, vode rasprave o karakteru aktera u Drugom svjetskom ratu, osnivaju povjerenstva koja bi kao trebala donijeti pravorijek o dopustivosti ustaškog pozdrava i u kojem se putem formule o jednakom odmaku od dva totalitarizma, pokušavaju pod isti nazivnik svesti ustaška kolaboracionistička država i partizanski pokret te razdoblje socijalizma.

Pojednostavljeno govoreći, unatoč tome što je na pravni i svaki drugi način Republika Hrvatska sljednica ZAVNOH-a i Socijalističke Republike Hrvatske, a samim tim i zajedničke jugoslavenske države, državne institucije se prečesto ponašaju kao da to nije tako, ohrabrujući time netoleranciju, atmosferu mržnje i tabuiziranje čitavog niza povijesnih tema. Jugoslavija, u svim svojim inačicama, nije tako samo prešućena, a samim tim i nedovoljno problematizirana, nego je već odavno postala i zabranjena riječ. Izgovarati samu tu riječ, bez ikakvog prefiksa, umjesto zamjenskih pojmova poput regija, bivša država i sl., postalo je prava rijetkost, a većina onih koji se to i usude, nesvjesno snize glas u trenutku dok to čine. Sve to jasno ukazuje na rašireni strah u društvu te upućuje na razloge izostanka većeg broja ozbiljnih i uravnoteženih studija posvećenih tom razdoblju.

U razdoblju od raspada Jugoslavije i proglašenja hrvatske nezavisnosti do danas, objavljena je kao sintetska knjiga tek Matkovićeva „Povijest Jugoslavije“, s podnaslovom ‘hrvatski pogled’, koja je bila posve na liniji umjereno nacionalističkog pogleda na stvari. Pored nje, imamo još heretičnu Jovićevu knjigu „Jugoslavija: država koja je odumrla“ te sjajnu studiju Vjekoslava Perice i Mitje Velikonje, pod nazivom „Nebeska Jugoslavija“, koja je objavljena kod uglednog, ali alternativnog beogradskog izdavača XX vek i u Hrvatskoj je jedva poznata u uskim krugovima. Isto vrijedi i za knjigu Darka Suvina „Radiografija SFR Jugoslavije“, objavljenu pri fondaciji Rosa Luxemburg u Beogradu, koja se u Hrvatskoj dijelila besplatno uz jedan broj tjednika „Novosti“, ostavši također bazično nepročitana. I to bi otprilike što se tiče pristupa cjelovitom jugoslavenskom nasljeđu bilo to.

Ovo naravno ne znači kako se to razdoblje nije ozbiljno istražilo po nekim segmentima. To vrijedi za cjelokupnu produkciju pulskog Centra za istraživanje socijalizma, brojne radove i knjige Tvrtka Jakovine, Klasićeve studije o 1971., iscrpne knjige Ive i Slavka Goldsteina o iskustvima 20. stoljeća, ali i za pretežan dio monografija Hrvatskog instituta za povijest, no malo je tih tekstova pokušalo sagledati jugoslavensko nasljeđe u cjelini. U Srbiji je, pak, neovisno o sve prisutnijoj antijugoslavenskoj klimi i uvjerenju kako su obje Jugoslavije bile promašaj, broj ozbiljnih radova o ovoj temi u novije doba, znatno veći. Kruna tih istraživanja objavljena je na koncu u sintetskoj studiji, nastaloj zajedničkim radom povjesničara iz svih postjugoslavenskih država i objavljenoj 2017. godine, „‘Jugoslavija u istorijskoj perspektivi“. S druge strane, u Beogradu se, već i slijedom činjenice da se radi o glavnom gradu nekadašnje države, zbog čega su sjedišta većeg dijela državnih i javnih institucija bila u njemu, jugoslavensko razdoblje izučava već i na institucionalnoj razini. To se radi ponajprije u Muzeju istorije Jugoslavije, ali i putem novoosnovanog Centra za jugoslovenske studije.

 

Žal za Jugoslavijom

Rezultati znanstvenog istraživanja proizašlog iz projekta Vjerana Pavlakovića, s Filozofskog fakulteta u Rijeci, pod nazivom „Strategija simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe“ koji su nedavno objavljeni, pokazali su zanimljive podatke o emocionalnoj povezanosti građana postjugoslavenskih država s Jugoslavijom. Tako je na uzorku od 10.500 ispitanika utvrđeno da su građani Hrvatske, odmah iza Kosovara, najlojalniji svojoj novoj državi. U Srbiji za Jugoslavijom žali čak 71 posto stanovnika, u BiH visokih 68 posto, u Crnoj Gori oko 63 posto, u Makedoniji oko 45 posto, a u Hrvatskoj 18 posto građana. Rekorder je ipak Kosovo u kojem svega pet posto stanovnika žali zbog raspada Jugoslavije. Jugoslavenima se još uvijek osjeća tri posto građana Hrvatske. Nekad se tako osjećalo njih 30 posto, dok se 66 posto stanovnika Hrvatske nikada nije osjećalo Jugoslavenima.

Od najplastičnijih u moru pokazatelja, stratificiranih po spolu, dobi, stupnju obrazovanja, zanimanju, dohotku i drugim kategorijama, ovisno o državi, vidljivo je da čak 97 posto stanovnika Hrvatske voli državnu himnu, a 96 posto i hrvatsku zastavu sa šahovnicom. Za usporedbu, srpsku himnu voli 80 posto stanovnika Srbije, a državnu zastavu 93 posto stanovnika Srbije. U  BiH, državnu himnu u prosjeku voli 44 posto stanovnika, a zastavu njih oko 60 posto. Svega osam posto urbanog stanovništva i devet posto ruralnog ne ponosi se hrvatskim državljanstvom: 45 posto urbanih stanovnika i 56 posto onih iz ruralnih krajeva na to su „veoma ponosni“, dok je 46 posto „urbanih“ i 34 posto „ruralnih“ stanovnika Hrvatske samo „ponosno“ na svoje državljanstvo. Slično je i u Srbiji, u kojoj se devet posto ‘urbanih’ građana i šest posto „drugih“ ne ponosi time što su državljani Srbije, a kategorijom državljanstva BiH kao geografskom oznakom porijekla ne ponosi čak 25 posto stanovnika BiH iz urbanih područja i 22 posto iz ostalih krajeva te zemlje.1

Rezultati ovog istraživanja nisu začuđujući, posebno kad je riječ o Hrvatskoj. Kampanja, koja je u momentu provođenja istraživanja bila duga već 27 godina, a koja je za glavni cilj imala potpunu negaciju bilo kakvog pozitivnog jugoslavenskog nasljeđa, proizvela je situaciju u kojoj je srednja i starija generacija jako dobro razumijevala oportunost prešućivanja vlastitih životnih iskustava, dok je ona mlađa, ne imajući nikakva iskustva s Jugoslavijom, ostala pred njezinim nasljeđem potpuno neinformirana.

Ovakvim odnosom države i društva prema temi Jugoslavije iz nekakvog društvenog kolektiva isključeni su svi koji nisu spremni negirati ili u potpunosti prekrižiti spomenuto razdoblje. To jednako vrijedi za autore koji su ostali živjeti u Hrvatskoj, kao i za intelektualce koji su iz raznih razloga, no ponajprije iz osjećaja tjeskobe i evidentne nelagode življenja u novonastalom nacionalističkom diskursu otišli u egzil ili u ono što je Predrag Matvejević, jedan od njih, definirao kao nešto između egzila i azila. Kako se u pravilu radilo o najtalentiranijima, službena javnost nije znala što da radi s njima, ne mogavši ih potpuno prešutiti, ali s punom sviješću da ih se ne smije pripustiti u Panteon hrvatskih velikana. Što je inače postala omiljena fraza tuđmanizma, pretvorivši se u ime trga kojim je odmijenjen Trg žrtava fašizma. Takvi su proglašavani vješticama iz Rija, orjunašima, djecom iz miješanih brakova i oficira JNA, duhovnim suradnicima velikosrpskih okupatora, zelenim, žutim i crnim vragovima i sličnim, uvijek predvidivim epitetima iz oskudnog nacionalističkog imaginarija.

Osjećaj izoliranosti i poraza jednog svijeta kojem su prirodno pripadali i kojeg su zdravorazumski branili izražavali su na razne načine, istovremeno se i sami mijenjajući s protokom vremena. Ti su se iskazi kretali od rezigniranog Matvejevićevog priznanja poraza u svojoj posljednjoj knjizi „O jugoslavenstvu poslije Jugoslavije“, preko svjesnog ostanka u egzilu i svojevoljnog ispisivanja iz hrvatske književnosti Dubravke Ugrešić i utopijskog Štulićevog isključivanja iz svijeta i života, koju održava isključivo snimanjem obrada tradicionalnih pjesama i onih koje su postale dio opće kulture, do praktično stadionske provokacije Viktora Ivančića, koji je parafrazirajući legendarnu krilaticu navijača Hajduka, jednu od knjiga naslovio „Jugoslavija živi vječno“.

Ono što čitavoj priči daje dodatnu notu zanimljivosti je činjenica da je prvi okidač za pojavu pa i općenito prihvaćanje onoga što danas prepoznajemo pod pojmom jugonostalgije, a to je bila pojava „Leksikona Yu mitologije“ došao od strane Đorđa Matića, Zagrepčanina u nizozemskom egzilu. U knjigama koje je dugo nakon toga, posljednjih godina objavio, a riječ je o naslovima „Tajni život pjesama“ i „Tajne veze“, on je, pišući briljantne eseje o pjesmama nastalim devedesetih godina i o ključnim autorima te kulturnom nasljeđu Jugoslavije, zapravo ukazao ovdašnjoj javnosti na to kako bi izgledalo pisanje dobrog dijela autora, da se nije dogodio tako temeljit društveni i politički lom. Matić je svoj svijet odlazeći u Nizozemsku konzervirao do te mjere, da su se s pojavom njegovog autorskog rukopisa bolno precizno mogle uočiti provincijalizacija, autocenzura i samodostatnost u koje se moderna Hrvatska kultura uglavnom zatvorila. Velika je stoga šteta što će njegove knjige ostati temeljito nepročitane u široj javnosti, ponajprije zbog precizne analize dvaju ratnih albuma Arsena Dedića, koji su također ostali po strani kad se radi o percepciji njegovog opusa. To je važno iz razloga što je upravo Arsen, kao neupitna ključna figura suvremene hrvatske kulture svojim porijeklom i tjeskobom s kojom je doživio rat, izbacivši iz sebe ta dva genijalna ostvarenja zapravo ukazao na dvije stvari. Jedna je koliko je svođenje Hrvatske na monotoni nacionalistički narativ redukcionističko i besmisleno, a druga da je bilo kakva glorifikacija rata, u kojoj još uvijek kao društvo živimo, posve antihumanistička.

 

Mitologizacija rata

Upravo je mitologizacija rata, koji je prozvan Domovinskim, doprinijela s jedne strane nemogućnošću da se napravi bilo kakav iskorak iz zadane predmodernosti, o čemu piše Dejan Jović u svojoj posljednjoj knjizi, ali je s druge strane trajno označila Jugoslaviju i jugoslavenstvo kao simboličku istoznačnicu za potisnutu traumu, čime je zapravo zapriječeno bilo kakvo slobodno bavljenje tom temom, ili ustrajavanje na predratnim identitetima.

S te strane zanimljivo je uočiti da se još 1968. godine 56% studenata Zagrebačkog sveučilišta u anonimnoj anketi izjasnilo Jugoslavenima po nacionalnoj pripadnosti, da bi tek tri godine nakon toga iznjedrilo autentični nacionalistički pokret. Mitologizacija posljednjeg rata bila je s jedne strane omogućena forsiranom državnom akcijom u obrazovanju, medijima, kulturi i široj javnosti, ali i uslijed nedostatka autentičnih svjedočanstava. S te strane je pojava neobjavljenog rukopisa Miljenka Smoje „Judi i beštije: Ratna kronika malog mista“, a riječ je o autentičnom ratnom dnevniku iz 1991. umnogome olakšala razumijevanje stvari, iznova nas vrativši u ambijent te prijelomne godine i u situaciju običnih ljudi koji se u svemu tome nisu snalazili izgubivši bilo kakvo uporište. Kako je na promociji te knjige ustvrdio Boris Dežulović, koji i osobno poznaje mnoge od likova iz te Smojine knjige, dobar dio njih koji su se tada i iskazali kao ljudi, na koncu su završili kao beštije, pa bi da je danas piše, Smoje mogao knjigu slobodno nasloviti „Beštije“.

Zašto je to važno? Zato jer nam pomaže objasniti zbog čega je Jugoslavija duboko potisnuta i čvrsto zabravljena, do te mjere da se čak i u Ustav unijela odredba o zabrani stvaranja bilo kakvih državnih veza među zemljama bivše Jugoslavije. Takvu odredbu u Ustav, naime, ne ugrađuje onaj tko je siguran u to da se to ni u teoriji ne može desiti. Pojednostavljeno govoreći, hrvatski nacionalizam se Jugoslavije boji zato jer zna da je to izvorno hrvatska ideja i iz razloga što je prva Jugoslavija omogućila da Hrvatska uopće preživi kao nekakav jedinstveni prostor, a druga ju je zapravo i stvorila. Ovu jednostavno i neoborivu činjenicu jednako nije lako nacionalistima prihvatiti, koliko im je nije lako ni objasniti mladim generacijama, odraslim u ovom kontekstu. Zahvaljujući tom bijegu od istine imamo i činjenicu saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu i izričito odbijanje da se komemorira nezapamćeno stradanje, mahom dalmatinskih partizana na Sutjesci, a sve pod parolom da je svaka borba za Jugoslaviju značila istovremeno i borbu protiv Hrvatske. Upornim ponavljanjem ove očite laži postignuto je da se jedino u Dalmaciji i nigdje drugdje u Evropi, značajan broj unuka srami svojih djedova i aktivno zastupa vrijednosti protiv kojih su se ovi borili. Takvo što nezamislivo je, primjerice u kontekstu Španjolske, Italije ili Grčke.

Sve to dovodi nas do glavnog pitanja na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti, a to je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?

Ono što je pak posve izvjesno je to da se u nacionalističkom dijelu javnosti njezino nasljeđe potpuno prešućuje ili svjesno falsificira, u liberalnom ga se priznaje do mjere dosega modernizma u arhitekturi i popularnoj kulturi i koristi za tzv. hrvatske nacionalne interese, dočim ga se u lijevom doživljava ili kao poligon za glorifikaciju partizanske borbe i Titovog kulta, ili u manjem dijelu mlađe ljevice kroz reafirmaciju samoupravljanja i ekonomske logike socijalističke Jugoslavije. Svim ovim viđenjima, zajednički je izostanak bilo kakve šire perspektive i nesposobnost da se promišlja van konteksta današnje Hrvatske i njenih dominantnih vrijednosti, pa bilo to i potpuno nesvjesno.

 

1  https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/znate-li-koliko-gradana-hrvatske-zali-zbog-raspada-jugoslavije-20170312