Janko Hrkalović: "Katalog retkih srpskih knjiga: 1741-1941", Beograd 1971., izdanje autora
VELIKA ČETVORKA
Septembar 2016
Ovim katalogom stara srpska knjiga u Hrvatskoj tiho i nepovratno dobila je svoje odgovarajuće mjesto u nacionalnoj kulturi. Zasluga je to Janka Hrkalovića i svih onih od kojih je učio tražeći knjige za njih
U ostakljenom ormaru referentne zbirke „Prosvjetine“ Centralne biblioteke u Zagrebu, na vidljivom mjestu, u zeleno platno povezan stoji primjerak knjige, izuzetne ne po rijetkosti, već po činjenici što svojim prisustvom povezuje u društvo barem tri, ako ne i četiri, istaknute ličnosti srpske kulture i duhovnosti, porijeklom ili vezane za Hrvatsku. Da odmah kažemo, to je društvo logično, bratsko po opredjeljenjima i vrijednostima, složno i u jedan jaram upregnuto. Riječ je o čuvenom „Katalogu retkih srpskih knjiga: 1741-1941“ Janka Hrkalovića, štampanom u Beogradu 1971 godine kao „izdanje autora“. Jedna od najvažnijih srpskih knjiga tog vremena, iz srca njenog života, štampana je kao privatno izdanje, na čast autoru i izdavaču.
Na predlistu stoji krasopisnom ćirilicom ispisana posveta: „Biblioteci Episkopije Gornjokarlovačke, s poštovanjem Janko Hrkalović, 21. XI 1973.“ Knjiga je morala doći u ruke episkopu Simeonu Zlokoviću, potom proti Milanu Radeki, na čije je traženje možda i stigla u Karlovac, jer je iz njegove ostavštine predana „Prosvjeti“, a autor kratkog i nadahnutog predgovora ovom „Katalogu“ je Dejan Medaković. To je ta velika četvorka, kako vrijeme prolazi, sve veća.
Vladiku Simeona, obnovitelja pravoslavlja poslije prvog velikog stradanja u prošlom vijeku, ovdje ćemo samo spomenuti. Podizao je i obnavljao crkve i duše ljudi, poznavao je vrijednost knjige, i o njemu ćemo na drugom mjestu i opširnije. Isto vrijedi i za Dejana Medakovića, inače velikog knjigoznanca, kojem je Hrkalović tada učinio čast povjeravajući mu proslov. Zanimaju nas primarno dvojica najzaslužnijih za put ove knjige u „Prosvjetinu“ vitrinu.
U velikoj „Spomen knjizi Srpskog privrednog društva Privrednik“, pod brojem 17 162, nalazimo suve podatke iz obrasca: Hrkalović Janko, Natalijin 126 – Turjanski, Vrhovine, kažu da ga je poslao mjesni učitelj Juraj Mravunac, a da je pitomac zanat pekao kod beogradskih knjižara, Sujić Vase, Radomira Bugarskog i Dragoslava Petkovića, kod koga se osamostalio. Zaveden je u evidenciju 23. novembra 1925. U priči o njegovom životnom putu pomaže nam dobar običaj starih knjigoljubaca. Tako je i ovdje Radeka u knjigu umetnuo isječen iz „Politike“ od 31. V 1970. razgovor Zire Adamovića sa Hrkalovićem. Bila je to poznata rubrika „Razgovor nedelje“. Stari antikvar čuvenom novinaru izgovara pravo pohvalno slovo predratnim beogradskim antikvarijatima, kaže da ih je u ondašnjem malom gradu bilo čak 15 „čistih“– knjižnih i još toliko mješovitih, izdvaja svojeg gazdu Dragoslava Petkovića, spominje imena velikih srpskih bibliofila, na prvom mjestu Vojislava Jovanovića Maramboa, i brojne druge, od Pavla Popovića do Ivana V. Lalića. Poslije II Svjetskog rata beogradski su antikvarijati spali, kao knjiga, na jedno slovo. Taj jedini, onaj Srpske književne zadruge, decenijama je vodio onaj Privrednikov pitomac iz Turjanskog. Ponosno se sjećao velikih mušterija: „Godinama je u antikvarnicu SKZ navraćao Andrić: njega je interesovalo sve što je u vezi s Bosnom. Ja sam uvek svaku knjigu za koju pomislim da će zanimati Andrića odvajao – kad naiđe, ja mu je pokažem, a on zablista od zadovoljstva…“
Hrkalovićev katalog i danas, 45 godina poslije, predstavlja nezaobilazan priručnik bibliofilima i antikvarima, iako su mnoge stvari istraživački u međuvremenu otišle dalje, mnoga rijetka izdanja izdana fototipski, on je još uvijek koristan i u najpraktičnijem smislu, određivanja odnosa među cijenama pojedinih knjiga i serija. Stoji i zadnja rečenica Medakovićevog predgovora koji kaže da je u pitanju djelo „koje se s ponosom može ugraditi i u srpsku kulturnu istoriju“. A stoji i to da je ovim katalogom stara srpska knjiga u Hrvatskoj tiho i nepovratno dobila svoje odgovarajuće mjesto u nacionalnoj kulturi. Zasluga je to Janka Hrkalovića i svih onih od kojih je učio tražeći knjige za njih. Pošteno je priznati da autor ovog teksta drži Hrkalovićevu knjigu na stalnom mjestu na radnom stolu. I ne mogu je nikako zamijeniti druga opširnija i sveobuhvatnija izdanja.
Na „Prosvjetinom“ primjerku stoji i rukopisna bilješka bibliotekara Sekulića „ostavština prote Radeke“. Glavni dio te ostavštine čini komplet kola Srpske književne zadruge, nešto preko 500 svezaka, uključujući i ratne „apokrife“, kataloge Zadruge, spiskove izdanja koji svjedoče o sakupljačkom poslu. Ništa logičnije od činjenice da je ovaj uzorni nacionalni radnik posebnu pažnju posvetio kući i knjigama kojima je nacionalno-integracijski proces bio izvorni smisao. Za njega je to bila davno prepoznata briga i cilj. Tokom 1921. i 1922. vodio je u Gospiću „Srpsku narodnu čitaonicu“ o čemu piše izvještaj u tamošnjem „Narodnom jedinstvu“. Kaže da je čitaonica tokom 1921. bila otvorena 141 put, da su 94 korisnika posudili 1052 knjige. Na kraju posebno moli darodavce za tri knjige iz Zadruginog Kola koje im nedostaju do kompleta (Franklin, Loti, Konstantinov). Krajem iduće godine izvještava kako broj knjiga raste, a broj članova opada… Radeka će poslije učiniti mnogo na evidentiranju, sakupljanju i opisivanju srpskog kulturnog blaga po Gornjoj Krajini i Dalmaciji. Čovjek XX vijeka, a blizak episkopu Simeonu, saradnik Radoslava Grujića, morao je vidjeti mnogo toga što nikakav sveštenik, nikakav Srbin iz Hrvatske nije želio vidjeti. Gledao je sudbinu svoje crkve u svom narodu. Mnogo je toga i zapisao, ali zanimljivo, bio je čovjek velikog znanja i nekako tvrdog pera. Iz njega su se redale činjenice, bez potrebe da se tekst estetski uobliči. Ali zasluge su mu neprolazne.
Radeka je u knjigu slučajno umetnuo, pa sada tamo stoji, razglednicu Kraljice Simonide, fresku iz Gračanice. Ova su četvorica ljudi mnogo toga učinili da pogledamo i progovorimo iz vlastite prošlosti.