Časopis Prosvjeta

„Zagreb i ja se volimo javno“ naslov je knjige mitropolita zagrebačko-ljubljanskog gospodina Porfirija, predstavljene 29. juna 2017. godine, u Novinarskom domu u glavnom gradu Hrvatske. U knjizi su sakupljeni odabrani intervjui i obraćanja mitropolita tokom prve godine njegove mitropolitske službe u Zagrebu.

Na promociji knjige govorili su Čedomir Višnjić iz Prosvjete, novinar Saša Kosanović, teolog i novinar Branimir Pofuk, rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku dr Peter Kuzmič, teolog i pisac Jadranka Brnčić, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i autor knjige. Drago Pilsel moderirao je događaj.

Mitropolit je naglasio zadovoljstvo činjenicom da mu je hrvatska javnost „poklonila bezuslovnu ljubav i iskazala divnu dobrodošlicu“ i prije nego što je došao u Zagreb, uz napomenu da je „svestan toga koliko je data reč vrlo važna i koliko ima svoju težinu i snagu“.

Kosanović je ustvrdio da se Porfirije pokazao kao “čovjek koji radi krupne korake i radi ih odmah, pravi europski intelektualac koji itekako ima što reći o svim stvarima”, dok je Pofuk kazao da je njegovo prisustvo dragocjeno za našu sredinu, jer je on čovjek koji ima duboko razumijevanje i osobnu težnju za umjetnošću i plodovima kulture.

Teologinja i spisateljica Jadranka Brnčić osvrnula se na prvu poruku vladike Porfirija od kad je preuzeo dužnost mitropolita, a to je da dolazi “bez predrasuda i otvorena srca za praštanje, dijalog i pomirenje”. “Bog nam je poslao čovjeka na čelo Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Sloveniji koji je ekumenski otvoren, koji šalje poruku umjerenosti i pomirljivosti, mostograditelja, čovjeka koji gradi mostove povjerenja među vjerama i narodima“, ocijenio je Kuzmič.

Pupovac je rekao da je mitropolit napisao „knjigu dijaloga“ i to po onome što on deklarira kao svoj cilj, a to je da on želi voditi male dijaloge, a ne rasipati velike riječi. „Vladika Porfirije vodi razgovore, koje on razumije kao primaran oblik dijaloga koji je neophodan našem društvu, našim međusobnim odnosima, posebno između predstavnika različitih crkava i različitih vjerskih i etničkih zajednica“, poručio je.

Višnjić je podsjetio na dosadašnje mitropolite, kazavši da su uspomene na Porfitijeva prethodnika Jovana još „više nego žive“ i iza kojeg će ostat pravoslavna gimnazija. Naglasio je da je od izuzetne važnosti da čelni čovjek crkve u ovom gradu pošalje vedru i otvorenu poruku svima.

Knjiga je objavljena na ćiriličnom pismu u Srbiji u izdanju Besede, izdavačke kuće Eparhije bačke, a potom i na latiničnom pismu u Zagrebu, u izdanju Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

U Imenu ruže, Umberto Eco piše: ”Ljudi su nekad bili veliki i lijepi (sad su djeca i patuljci), no ova činjenica je samo jedna od mnogih koja svjedoči svijetu koji sijedi”.

Predrag Matvejević, koji je talijanskog i svjetskog pisca dakako poznavao, i sam je uvijek bio uz gigante: najprije uz Krležu, naravno – kao James Boswell Samuelu Johnsonu – i knjigom i audio-snimkom Razgovora s Krležom koje će nekima od nas promijeniti život doslovno; Matvejević sa Sartreom i Malrauxom ali i, kako piše jedan talijanski list, “uvijek uz bok” disidentima Istočnog bloka, Saharovu i Havelu, Kunderi i Sinjavskom. Možda zbog toga, zbog takva okruženja, a uz njegovu sitnu staturu pride, nismo primijetili nešto sve donedavno.

Prije nekoliko godina, nakon piščevog povratka iz svijeta, kamo je u okrutnom okretu historije i sam tiho protjeran devedesetih, gostovao je jedne nedjelje u televizijskom programu uživo, emisiji koja je postala stvar prestiža pa se većina javnih ljudi u nas potajno nada da će u nju biti pozvana. No, čim je Matvejević počeo govoriti, tanušnim, visokim glasom ali profesorski sigurno, bez zastajkivanja, poštapalica, diskurzivno i sa širokim zamahom gdje je tema prelazila u temu bez napora – naglo se sve smanjilo oko njega. Zazračila je one nedjelje energija autoriteta, biografije i djela Matvejevićevog i, ne htjevši to, svela što je ostalo od nekad dičnog kulturnog centra, na sadašnju i pravu mjeru. Kako je samo malena postala popularna emisija, s njom i studio i televizija, a odjednom i grad i čitava zemlja i kultura u kojoj pisci ne čitaju i ne govore nijedan jezik osim maternjeg (pa onda ni njega ne mogu dobro znati), sve pojačano u jakom kontrastu s poliglotom Matvejevićem i tucetom njegovih knjiga pisanih direktno na francuskom i talijanskom. S Matvejevićem – doktorantom Sorbonne i, u sretnoj životnoj kružnici, kasnije profesorom svoje akademske alme mater, nositeljem Legije časti, talijanskim parlamentarcem i, čemu sam svjedočio, prvim našim piscem za koga ta velika i ravnodušna kultura uopće zna. I kod kuće (?), čovjekom koji je nekad u Jugoslaviji javno branio politički napadnute kolege, da bi ga u neovisnoj Hrvatskoj pred kraj života tužio jedan šovinistički, intelektualni miš.

I, tek tada kao da smo uvidjeli to da Eco nije bio sasvim u pravu.

Grand prix 50. Bitefa osvojila je predstava “Urnebesna tama” bečkog Burgh teatra, koja je dobila i nagradu Politikinog žirija, a specijalna nagrada dodijeljena je predstavi “Jašući oblak” Rabija Mruea iz Libana i francuskoj “Sviti br 2”, koja je osvojila i nagradu publike.

Pobjednička predstava 50. Bitefa “Urnebesna tama” odnijela je i nagradu za najbolju režiju koju je Dušanu Davidu Paržižeku dodijelio Politikin žiri. Predstava, nastala prema tekstu mladog njemačkog dramskog pisca Wolfram Lotza, govori o rastućoj autodestrukciji današnje civilizacije kroz šaren spektar likova koje izvode četiri glumice (somalijski pirat, zapadni vojnici, srpski švercer u afričkoj džungli, papagaj koji govori, zapadni mistici…). Lotz tematizira aroganciju zapadne civilizacije u percepciji “drugosti”, a postavljajući pitanje o smislu suvremene civilizacije, pokreće i pitanje o smislu suvremenog kazališta – da li je ono mjesto pobune ili malograđanskog konformizma.

Dobitnici nagrada proglašeni su na oproštajnom partiju jubilarnog Bitefa, održanom nakon predstave “Nad grobom glupe Evrope” riječkog HNK Ivana pl. Zajca u Madlenianumu, koja je podijelila festivalsku publiku.

Biseri srpske kinematografije, uz izbor suvremene filmske produkcije, iz fonda Jugoslovenske kinoteke bit će prikazani, na Danima srpskog filma u Zagrebu od 3. do 7. aprila u kinu Tuškanac. Na programu su prvi srpski igrani film “Karađorđe” iz 1911. godine (Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa), u režiji Čiča Ilije Stanojevića, kao i “Grešnica bez greha” (1930) Koste Novakovića i “Nevinost bez zaštite” (1942) Dragoljuba Aleksića. Kako tim povodom ističe ugledni hrvatski filmski kritičar i teoretičar Nenad Polimac, srpska kinematografija jedina u regiji ima dobro sačuvana ostvarenja nastala u razdoblju do Drugog svjetskog rata. Možete to provjeriti na DVD-ima i Blu-Ray diskovima koje redovno izdaje Jugoslovenska kinoteka, poručuje Polimac i dodaje da je taj fascinantni uvid u daleku prošlost plod pomnog pretraživanja zbirki starih filmova privatnih kolekcionara, kao i dobre saradnje sa drugim svjetskim kinotekama.

Iz perioda socijalističke Jugoslavije uvršteni su popularni filmovi “Maratonci trče počasni krug” Slobodana Šijana i “Specijalno vaspitanje” i “Nacionalna klasa” Gorana Markovića, kao i “Plastični Isus” nedavno preminulog redatelja Lazara Stojanovića.

Od novije produkcije odabrani su “Tilva Roš” Nikole Ležajića, “Vlažnost” Nikole Ljuce, “Travelator” Dušana Milića, “Otvorena” Momira Miloševića, “S/Kidanje” Koste Đorđevića, “Praktični vodič kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem” Bojana Vuletića i “Inkarnacija” Filipa Kovačevića.

Srbija se predstavlja na Međunarodnom sajmu knjiga u njemačkom Leipzigu od 23. do 26. marta postavkom “Srbija čita/Čitaj Srbiju” koja, u organizaciji Ministarstva kulture i informisanja, obuhvaća oko 300 aktuelnih knjiga: djela domaćih pisaca prevedena na njemački jezik, izbor iz suvremene pjesničke i prozne produkcije, nove tomove sabranih djela srpskih klasika, kapitalne monografije iz kulture i umjetnosti, izbor teorijske literature…

Dizajn srpskog štanda posvećen je nobelovcu Ivi Andriću, povodom 125 godina od njegovog rođenja, a o uticaju Andrićevih djela na suvremenu srpsku književnost govorit će pisci Vladimir Kecmanović, čiji se roman Osama referira na Andrićevu Prokletu avliju, te Vule Žurić, aktuelni dobitnik Andrićeve nagrade za knjigu priča Tajna crvenog zamka.

Sudbina nagrade za najčitaniju knjigu u bibliotekama u Srbiji, koju je dodjeljivala Narodna biblioteka Srbije (NBS), zavisit će od odluke Zajednice matičnih biblioteka, saopćio je 3. marta upravitelj NBS-a Laslo Blašković povodom burnih reakcija koje je izazvalo ovogodišnje nedodjeljivanje tog priznanja. Blašković se pritom zauzeo za slovenski model, koji se primjenjuje i u Hrvatskoj, prema kojem pisci dobivaju novac iz proračuna od svake posuđene, a pretpostavlja se i pročitane knjige.

Ocjenjujući da nagrada za najčitaniju knjigu u mreži javnih biblioteka Srbije od samog početka nije bila dobro koncipirana, Blašković je u pisanoj izjavi naveo i da je zbir pozajmlјenih knjiga “samo statistički podatak, uz to prilično neprecizan, jer bibliotekarstvo u Srbiji nije na takvom tehnološkom nivou da se sa sigurnošću može utvrditi tačan broj pozajmlјenih, a kamoli broj pročitanih knjiga”.

Kriteriji su, kako je dodao, oduvijek bili nejasni, nedefinirani i “čitava ta stvar pre je ličila na falsifikat stvarnosti, nego na relevantnu i tačnu činjenicu”. Zbog toga je Upravni odbor NBS-a odlučio da se ne daje nagrada. “Rečju, ove godine, nagrada nije ukinuta, ali ni njen laureat nije unapred proglašen činom objavlјivanja spiska ‘najčitanijih’ knjiga”, naveo je Blašković.

Nagrađivani pisac Dragan Velikić, čiji je roman “Islednik” bio najčitaniji u bibliotekama u 2016. godini, izjavio je tim povodom da ga prije svega uznemirava način na koji je nagrada ukinuta – par dana uoči uručenja i bez suvislog objašnjenja, po modelu najnižeg partijsko-birokratskog djelovanja. Velikić nije prisustvovao obilježavanju Dana NBS-a, čiji je program prvobitno uključivao i razgovor sa njim na temu “Najčitanija knjiga u 2016. godini”.

Prošle godine je nagradu za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka u 2015. godini dobio Filip David, za roman “Kuća sećanja i zaborava”, za koji je dobio i NIN-ovu nagradu i koji je bio i najčitanija knjiga u bibliotekama u 2015.