Iskustva etničkih odnosa i sukoba u Ukrajini
VIŠE OD AUTONOMIJE, MANJE OD NEZAVISNOSTI
Decembar 2017
Zamrznuti sukob na istoku Ukrajine dugoročno nije u interesu Ukrajine i Rusije zbog čega će se morati pronaći trajno rješenje sa kojim sukobljene strane neće biti u potpunosti zadovoljne, ali i nezadovoljne. Možda će se rješenje morati tražiti prema modelu “više od autonomije, manje od nezavisnosti”. Izvjesno je da o tome neće odlučivati lokalni, nego globalni akteri
Prošle su četiri godine od dramatičnih događaja u Ukrajini koji su utjecali na promjenu globalnih odnosa, prvenstveno na relaciji Rusija – Evropska unija, te Rusija – SAD. Dramatično neslaganje između ukrajinskih političkih elita, da li se država treba orijentirati prema Rusiji ili Evropskoj uniji, kulminiralo je sukobima u Kijevu početkom 2014. godine, između zagovornika približavanja Evropskoj uniji i pristaša tadašnjeg proruski orijentiranog predsjednika Viktora Janukoviča. Sukob je bio logičan završetak neslaganja i nadmetanja dviju suprotstavljenih političkih koncepcija, proruske i prozapadne. Na to je utjecala i identitetska podjela unutar ukrajinskog društva, ali i vanjski utjecaji. Ukrajina je važna evropska država jer povezuje istočnu i srednju Evropu, a preko nje se prelamaju i različiti interesi globalnih sila. Šireći svoj ekonomski i politički utjecaj na istok, Evropska unija je posebno bila zainteresirana za suradnju sa Ukrajinom sa kojom je u dramatičnim uvjetima 2013. godine željela potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji bi tada značio i promjenu odnosa sa Rusijom. Smatrajući Ukrajinu zonu nad kojom Evropska unija i NATO ne smiju dobiti prevlast, Rusija je reagirala protiv takve mogućnosti, ističući ukrajinsku ovisnost o ruskoj financijskoj i energetskoj pomoći. Smatralo se da bi se bez ruske pomoći Ukrajina našla u teškoj situaciji, zbog čega je ukrajinska vlada odlučila da ne potpiše sporazum čime je izazvala nezadovoljstvo prozapadno orijentiranog dijela ukrajinske javnosti. Time su uvjeti za početak unutrašnjeg sukoba u Ukrajini bili stvoreni.
Podjela među Ukrajincima
Ukrajina svojim geostrateškim položajem i prirodnim bogatstvima, oduvijek je privlačila pažnju drugih država, zbog čega je imala burnu prošlost. Spomenimo samo Napoleonovu invaziju početkom 19. vijeka, ili invaziju nacističke Njemačke sredinom 20. vijeka. Na ukrajinskom teritoriju osnovana je prva država istočnih Slavena – Kijevska Rusija. Zbog toga je historija Ukrajine važna i za ruski identitet. Rusi i Ukrajinci u prošlosti su imali vrlo složene međusobne odnose, obilježene suradnjom i sukobima. Možda najznačajnije iskustvo je zajednički život i brojna iskušenja u 20. vijeku u okviru SSSR-a. To je jedan od razloga da se danas odnosi između ova dva naroda ne mogu promatrati jednoznačno, bez uvažavanja vremenskog i prostornog konteksta. Jedno je razmatranje odnosa Ukrajine i Rusije, kao nacionalnih država dva naroda, dok je drugo razmatranje odnosa dva naroda koja žive u Ukrajini. Etnički i vjerski odnosi oduvijek su bili važni za razumijevanje ukupnih odnosa u Ukrajini. Iako se radi o dva bliska identiteta, ukrajinskom i ruskom, prošlost i specifični interesi Kijeva i Moskve u prošlosti, utjecali su na stvaranje konfliktnog potencijala, što je povremeno dovodilo do njihovih manjih ili većih sukoba.
Dok je ruska zajednica u Ukrajini kompaktna, ukrajinska zajednica je podijeljena kao rezultat burne prošlosti. Značajan broj Ukrajinaca na Ruse i Rusiju gleda sa simpatijama, što utječe da je ukrajinska zajednica unutar sebe podijeljena i prema ovoj osnovi. To se donekle promijenilo nakon sukoba 2014. godine kada je došlo do veće homogenizacije Ukrajinaca, na što su posebno utjecale posljedice sukoba u istočnoj Ukrajini. Sve veći broj Ukrajinaca počeo se priklanjati politikama koje su dominantne na zapadu zemlje i koje zagovaraju odmak od Rusije i suradnju sa Evropskom unijom i SAD-om. Podjela među Ukrajincima posebno je bila izražena za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se dio stanovništva na zapadu zemlje priklonio fašističkim okupatorima, dok je istočni dio ostao prosovjetski orijentiran. Posljedice ovih podjela dugo su se osjećale, te i danas imaju utjecaj na odnose u zemlji, a granica unutar ukrajinskih podjela ide rijekom Dnjepar.
Historija je pokazala da nakon raspada višenacionalnih država granice dobivaju posebnu važnost, tako je i u slučaju Ukrajine i Rusije. Granice između republika SSSR-a nastale su kao rezultat brojnih kompromisa između naroda koji su živjeli u okviru ove velike i moćne države, između centralne vlasti u Moskvi i republičkih centara. Jedan od takvih kompromisa vezan je i za Krim kojega je 1954. godine tadašnji generalni sekretar KPSS-a Nikita Hruščov prenio iz ruske u ukrajinsku nadležnost, iako na Krimu živi većinsko rusko stanovništvo koje čini oko 60% žitelja, dok manjinske zajednice Ukrajinci čine 25% te krimski Tatari 15% ukupnog stanovništva poluotoka.
Pored toga, velika većina stanovništva Krima, prema nekim procjenama 90% kao prvi jezik govori ruski, što ukazuje na tradicionalnu i identitetsku povezanost sa Rusijom. Takva struktura stanovništva je utjecala da Krim nikada u potpunosti nije bio integriran u Ukrajinu. Na to je utjecala i teritorijalna autonomija Krima, te posebni status luke Sevastopolj, gdje su stacionirane ruske pomorske snage na Crnom moru. Još prije aneksije Krima, Rusija je sa Ukrajinom sklopila sporazum da luku Sevastopolj može koristiti do 2042. godine za što je trebala plaćati 98 miliona dolara godišnje. Posebno je zanimljiv položaj krimskih Tatara kao autohtonog stanovništva, koje je u vrijeme SSSR-a bilo diskriminirano i raseljavano, da bi se nakon njegovog raspada počelo vraćati na poluotok.
Neuspješno mirenje
Najžešći sukobi u Ukrajini početkom 2014. godine dogodili su se na istoku zemlje u dvjema republikama, Lugansku i Donjecku koje nisu priznale promjenu vlasti nakon prevrata u Kijevu. Sukob između ukrajinskih snaga sigurnosti i pobunjenika obuhvatio je široko područje na istoku Ukrajine, donijevši brojne žrtve i materijalna razaranja. Nakon intenzivnih diplomatskih napora sukob je zaustavljen u jesen iste godine kada je u glavnom gradu Bjelorusije Minsku potpisan sporazum o prekidu neprijateljstava te okvir za političko rješenje sukoba, koji je predviđao široku autonomiju za pobunjene republike unutar Ukrajine. Sporazum ne samo da nije implementiran, nego su sukobi uskoro i obnovljeni u području Donjecka, gdje su pobunjenici zauzeli i aerodrom u ovom gradu. Početkom 2015. godine Evropska unija nije bila zadovoljna razvojem događaja zbog čega su organizirani novi mirovni pregovori u Minsku. Učesnici pregovora, njemačka kancelarka Angela Merkel, tadašnji francuski predsjednik Fransoa Oland, ruski predsjednik Vladimir Putin i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, polazeći od prethodnog sporazuma, dogovorili su novi prekid vatre, razdvajanje sukobljenih strana i stvaranje tampon zone. Dogovoreno je i provođenje ustavnih reformi u Ukrajini koje bi omogućile reintegraciju pobunjenih republika.
U međuvremenu Lugansk i Donjeck su proglasili nezavisnost, tako je implementiran samo dio sporazuma o prekidu vatre koji se uglavnom poštovao do 2017. godine kada su obnovljeni sukobi, ali bez ozbiljnijih posljedica, tek toliko da se ukaže da sukob nije završen. Do sada su realizirane samo neke točke sporazuma iz Minska i to one koje predviđaju razdvajanje vojnih snaga, pokretanje privrednih aktivnosti uz liniju fronta, obnovu infrastrukture te razmjenu zarobljenika. Evropska unija za neprovođenje sporazuma iz Minska, kao i za aneksiju Krima optužuje Rusiju kojoj su zbog toga uvedene i sankcije. Ruska strana odbacuje takve optužbe i smatra da treba pronaći trajno rješenje koje će garantirati zaštitu ruskog stanovništva u Donjecku i Lugansku, pri čemu se uglavnom spominje njihov konfederalni status u odnosu na Ukrajinu. Na drugoj strani, takvo će rješenje teško biti prihvatljivo vlastima u Kijevu koji ta područja želi reintegrirati uz određeni stupanj autonomije. Neslaganje oko provođenja sporazuma odnosi se na to da li najprije treba provesti politički dio sporazuma iz Minska, što zagovara Rusija, ili sigurnosni dio, što zagovara Ukrajina.
Što vrijeme više prolazi, Krim se sve manje spominje kao sporna teritorija, ili barem kao dio paketa otvorenih pitanja na istoku Ukrajine. Na to sigurno utječe i rusko članstvo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i mogućnost blokade rasprave o ovom pitanju. Zamrznuti sukob na istoku Ukrajine, poput onih u Abhaziji, Južnoj Osetiji ili Gorskom Karabahu, dugoročno nije u interesu Ukrajine i Rusije. Zbog toga će se morati pronaći trajno rješenje sa kojim sukobljene strane neće biti u potpunosti zadovoljne, ali i nezadovoljne. Možda će se rješenje morati tražiti prema modelu “više od autonomije, manje od nezavisnosti”. Izvjesno je da o tome neće odlučivati lokalni, nego globalni akteri.