Dušan Vesić: "Kao da je bila nekad", Beograd: Laguna, 2018.
VIŠE OD ŽIVOTOPISA
Juni 2018
Mada je ova knjiga i stanovit historijat, ne jednog nego nekoliko era, Vesić se odmiče od uloge historičara i čini ono što odlikuje njegovu suprotnost – pjesnika: umjesto da pokaže samo ono „što se dogodilo“, on nagovještava bitnije – ono što se moglo dogoditi
Svaki put kad ovdje izađe biografska knjiga uvidi se nanovo kako je kultura zapravo siromašna takvim radovima. Iako je tu svakako i do nemara i nesposobnosti da se shvati već i pravilno ocijeni značenje velikih ili važnih ličnosti – najočitijim primjerima: ni Ivo Andrić ni Miloš Crnjanski nemaju pravih biografskih knjiga, što je apsolutno frapantna činjenica – iza svega pak stoje zapravo duboki historijski, a ne „jedino“ kulturni razlozi. Dugotrajni neslobodni politički sistemi porodili su stanje u kojem su pričanje i pisanje o životu pojedinca koji se svojom izvrsnošću izborio za takvu pažnju, za biografe redovno bili opterećeni strahom od cenzure i posljedica. Čak i u slučaju ličnosti koje s politikom i ideologijom nisu imale direktne veze. Pored toga, u kulturi gdje je, osobinom svih provincijalnih i oprimiranih društava, tako jako izražen fenomen javne laži i privatne istine – kritičko i bilo koje drugo pisanje nečijeg životopisa dodatno je otežano. Kao kompenzacija služi namjesto toga trač. Otud, tu gdje se društvo i kultura predugo ljuljaju između ideološkog pritiska s jedne strane i trača s druge, i gdje je čovjeku oduvijek bilo teško sačuvati nešto privatnosti, kako onda pisati nečiji život otvoreno, kritički i bez ustezanja?
Zato kad su se s nominalnim demokracijama, a usred općeg potopa, i takve knjige počele češće objavljivati, jedine dvije vrste biografija ličnosti iz kulture bile su uglavnom ili ispolirane od svakog oštrog kuta, jedva korak od naručenih knjiga-reklama, ili pak publicistika u kojoj se pod izlikom kritičnosti podvaljivalo prikriveno, kako Amerikanci kažu, „ubojstvo karaktera“, opet, kružno, uglavnom ideološki motivirano. U tome svemu biografije muzičara, uže – biografije rokenrol muzičara, tek su trebale iznaći svoje mjesto u takvom kontekstu.
Kod ovakvog stanja, a u konkurenciji nevelikog broja knjiga o suvremenim domaćim muzičarima, ispričati onda ne bilo kakvu, nego vjerojatno najtežu priču od svih, za odgovornog i dobrog pisca-biografa strahovito je izazovan i delikatan zadatak.
Dušan Vesić, iskusni autor iz zlatne epohe jugoslavenskog rock-novinarstva i publicistike osamdesetih i neslužbeni biograf Bijelog dugmeta i Gorana Bregovića, nešto kao naš Boswell doktoru Johnsonu, neočekivano se i rizično prihvatio toga posla. I unatoč tome, pokazat će se sad nakon knjige ambivalentnog, kalamburskog naslova „Kao da je bila nekad“, kao sve vrijeme zapravo jedini mogući autor za takav poduhvat. Jer pisati uopće biografiju pokojne Margite Stefanović – Magi, klavijaturistice benda Ekatarina Velika, te istinske generacijske ikone i tamne heroine (nek se oprosti na igri riječi) beogradske i jugoslavenske rock-scene, takav zahvat pipav je po sebi, najblaže rečeno – proces koji je nužno morao broditi između dvije nejednake a ekstremno zavađene i nepomirljive obale. S jedne strane, kult Ekatarine Velike, toga najtragičnijeg benda naše scene, fanovska opsesija koja graniči sa sektaštvom i kerberski čuva svaki kritički glas o pojavi, a s druge polukultura trača, primitivno tabloidizirana, otupila kroz decenije svakovrsnog unižavanja drugih i samih sebe kroz neshvatljive medije. S jedne strane, nekritična sakrosanktnost i kult žrtve oko nesretne Stefanovićke koji su stvorili ljubitelji benda, s druge malograđanska čaršija, neosjetljiva i istrenirana u rutinskom provlačenju javnih ličnosti kroz vlastita usta, i potpuno nesposobna za suosjećanje bilo koje vrste.
Iznad i prije svega – stravična priča, životopis koji potvrđuje kako je kod nas svaka fikcija slaba u odnosu na sudbine koje se dešavaju pred našim rođenim očima.
Autor knjige, kao poslovično odgovoran pisac i čovjek nesumnjive i eksplicite izrečene ljubavi prema vlastitom subjektu, trebao je dakle najprije naći model kako uopće, u traženju istine i prenošenja već fakata toga strašnog života, ispričati sve zajedno, kojim postupkom i stilom. No, ponekad se dogodi da neke priče kao da „sudbinski“ traže vlastitog autora dok ih ne nađu – ili u protivnom neće biti napisane. Ovo je takav slučaj. U kombinaciji gotovo kliničke distance, prividne dakako, trumankapotijevske faktografije-kao-poruke (a faktografija je u knjizi, nasuprot mistificiranja okoline i svih vrsta „zadebljavanja istine“, upravo uzorna, jednako kao i impresivan broj sugovornika-svjedoka), odnosno delikatnosti gotovo nevidljivog, udivljujuće ekonomičnog i diskretnog stila – Vesić je ispisao biografiju kakva ovdje nikad nije napravljena. Nije ni mogla, budući takve priče također nije bilo nikad. Tako, životopis muzičarke i umjetnice koja je rođena s darom za sve čega se dohvatila – počevši od muzike iznad svega, jasno, do arhitekture i vizualnih umjetnosti – a završila u stanju koje je na kraju bilo manje od ništa, sve to frapira gotovo svakom stranicom kod čitanja, svakim pomno, brižljivo i akribično predstavljenim faktom i nenametljivim povremenim autorovim komentarima i interpretacijama.
Ako bismo pokušali pojasniti (unutarnjim) kontrapunktom: potencijalno idealna biografija Milana Mladenovića, vođe i glavnog autora, movensa Ekatarine Velike, bila bi studija o kreativnosti, stvaralaštvu, muzičkim i tekstualno-poetskim pitanjima, s nužnim rikošetiranjem u šire društveno-historijsko i ideološko. Biografija Margite Stefanović, žene rođene s takozvanim apsolutnim sluhom, paradoksalno najmanje govori o muzici i kreaciji – to je ponad svega psihološka studija, „bildungsroman“ o patologiji obitelji sa konsekutivnim, posljedičnim i cikličkim množenjem ka psihopatologiji porodice čitave kulture a u periodu vrhunca jugoslavenske društvene i kulturne moderne. To je priča o balkanskim majkama-medejama i samoljubivim očevima, o društvu koje se trese tektonski između permisivizma visoke modernosti i prastarih, predmodernih nedovršenosti karaktera i ličnosti koji su se našli u okolnostima te iste problematične modernosti. Iz toga, fatalno, i nemogućnosti da se točno u određenom momentu društva i kulture mlada ličnost razvije u slobodnu i otvorenu zdravu osobu.
To je naravno onda i priča o neprestanoj, nepodnošljivoj boli, fizičkoj i duhovnoj. Ili još kraće i beznadnije: priča o ubijanju boli nastaloj iz takvih okolnosti. Nije slučajno Ekatarina Velika imala stih – „raste kao bol“.
U svojoj Poetici Aristotel nas uči da ono što „po sebi gledamo s boli, nad time uživamo kontemplirati kad je predstavljeno vjernošću detalja“. A pošto nas autor izlaže sili detalja, kao svjesnim metodom, i kad se već od prologa i prvih poglavlja suočimo s time, postaje jasno i bolno razvidno: glavna junakinja ove priče nikada nije imala šanse. Vesić, uviđavnošću bez premca, tragediju te nemogućnosti spasa razvija neumoljivo kroz svoj tekst, sve do kraja fizičkog kraja muzičarke – i post festum do kraja knjige. Ali nešto se drugo i fascinantnije događa tokom čitanja: kao u najboljim biografskim filmovima recimo, u kojima znamo od početka kraj – u Vesićevoj knjizi čitatelja naprotiv u jednom trenu uhvati osjećaj kao da će priča i knjiga nekim čudom drugačije završiti, sasvim kontraintuitivno, sasvim protiv materijalne istine. I, baš ovdje, stvar je ponovno aristotelovska, iako s neobičnom izmjenom. Mada je ova knjiga i stanovit historijat, ne jednog nego nekoliko era, Vesić se odmiče od uloge historičara i čini ono što odlikuje njegovu suprotnost – pjesnika: umjesto da pokaže samo ono „što se dogodilo“, on nagovještava bitnije – ono što se moglo dogoditi. Iz toga on materijalizira i za ovu strašnu priču još jedan ključni diktum Aristotelov: “komedija gleda da predstavi ljude gorima. Tragedija – boljima nego što su bili u stvarnom životu.“
U tome je njen trijumf. I trijumf ove knjige.