Časopis Prosvjeta

Ako je s ikim trebalo razgovarati o osnovnim linijama, detaljima, valerima, o ljudima i problemima srpske politike u Hrvatskoj 20. vijeka, bio je to zagrebački advokat Vlado Ivković. Bio je zapravo zadnji koji je mnogo znao i mnogo toga sačuvao i potpisnik ovih redova sebi i danas teško oprašta što to nije na vrijeme shvatio

Nažalost, dok je bio živ nije imao ko razgovarati s njim, jedni su bili novi i premladi, drugi oprezni, treći prestari. A ako je s ikim trebalo razgovarati o osnovnim linijama, detaljima, valerima, o ljudima i problemima srpske politike u Hrvatskoj 20. vijeka, bio je to zagrebački advokat Vlado Ivković. Bio je zapravo zadnji koji je mnogo znao i mnogo toga sačuvao i potpisnik ovih redova sebi i danas teško oprašta što to nije na vrijeme shvatio. Doduše, postojao je za takav nedorečen odnos i jedan ozbiljan razlog i pored zemljačke veze; u vrijeme tragičnih devedesetih, kad je kretala nova garnitura „Prosvjete“ pokušavajući spasiti dijelove ostataka, Vlado je bio sasvim deziluzioniran čovjek. On koji je 1970.-1971. pokušavao u „Prosvjeti“ stvoriti dokumentacijski centar, nešto između arhiva i instituta, u kojem bi smjestio dio blaga kojeg je skupio, arhivskog i bibliotečnog, nakon novog rata i njegovog ishoda, više nije htio riskirati. Onom najvrednijem što je imao i čuvao, odredište je bio Beograd. U skladu s tim je bilo i njegovo mišljenje o Svetozaru, samostalcima i njihovim dilemama, koji su tad inspirisali i mučili ovog autora. Pripadao je generaciji koja je vjerovala pobunjenoj srpskoj inteligenciji iz šireg kruga oko Dobrice Ćosića, ljudima koji su mogli ono o čemu je on u Zagrebu mogao samo sanjati, pripadao je sloju, koji je ovom beogradskom krugu davao istinski, realan značaj.

Pa ipak, već smo to spominjali u ovoj rubrici, dio knjiga je završio u „Prosvjetinoj“ biblioteci. Među njima i prvo izmijenjeno izdanje Vremena smrti, ono beogradskog izdavača „Slovo ljubve“, u 6 svezaka mekog poveza. Kao za njega očito kapitalnu knjigu, Vlado ga je dao povezati u dva omašna toma u crnu kožu. Na predlistu stoji autorova posveta: „Dragom Vladi Ivkoviću, pripovest o narodu, koji je mogao više no što je mogao… I o vremenu smrti koje nije najgore čoveku. Srdačno, Dobrica Ćosić 21. II 80. Beograd“. Klasične, još i svedene formulacije ovog autora, iz vremena u kojem ih je hrabro i relativno slobodno širio. Posvetu autora sadrži i knjiga Stvarno i moguće, izdanje riječkoga „Otokara Keršovanija“, danas isto u biblioteci „Prosvjete“ u Preradovićevoj, ali ne tako simbolički jaku, ovu, na predlistu izdanja svog velikog romana, Dobrica očito ispisuje za iskrenog istomišljenika. Prva rečenica je zapravo saldo jugoslavenskog iskustva, naročito važna u očima svakog zagrebačkog čitaoca, a druga, mišljenje o ondašnjem vremenu i laganom umiranju ideala revolucije i nacije, na čelu sa tih dana umirućim Titom. Misli Dobričine nisu ni naročito originalne, niti savremenom duhu dopadljive, ali kada se danas opet razmisli o njima, teško da im se može poreći istinitost. Istina je da su Srbi u Prvom svjetskom ratu napravili više nego što su mogli, istina je da ponekad vrijeme laganog umiranja i nestajanja zažali za vremenom masovnog herojstva i veličine kolektiva. To je Dobrica htio reći, premda mu riječi zvuče nekako usko i istrošeno. U svakom slučaju, i čitalac i autor i posvete i knjige, imali su tu tužnu sudbinu da dožive nešto kao ishod, konačni rasplet, ili nešto što srednjoročno igra ulogu toga, svojih ideala i težnji.

Posljednji koji se u razgovoru s autorom prisjetio Vlade Ivkovića, bio je tadašnji hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović. On je jednom prilikom pozvao svog podređenog službenika i interesirao se, kao prilično upućen čovjek, za Vladinu ostavštinu, naročito za njegov arhiv i dokumente koje mu je ostavio njegov otac Simeon Ivković. Valjda je to i logično, kad su Srbi iz Hrvatske u pitanju, iza njih ostaju arhivi i zanimljiva historija. Koju će valjda jednog dana imati ko pisati.

A Dobričina posveta Vladi Ivkoviću je svojevrsni medaljon jednog vremena.