Časopis Prosvjeta

„Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, šta to znači? Znači da je naša zemlja socijalistička, jel’da, da u njoj vlada radnička klasa, da je federacija, to jest složena država jer se sastoji od šest republika, da je u njoj oblik vladavine republikanski, a ne da vlada neki kralj ili car što je ostatak prošlosti, a ono Jugoslavija, šta znači Jugoslavija?“, bio je uporan mladi poručnik

Dvadesetak godina nije mi padao na pamet, ali otkako je počeo ovaj nerazumni rat i urušavanje Jugoslavije, često ga se sjetim. Vojnik Miško, mislim da se prezivao Petrović. Došao je na odsluženje vojnog roka negdje iz Bosne, zaboravio sam s koje planine, vižljast, čak možda mršav, ali žilav i nekako otresit. Pričao nam je da su u njegovom kraju od davnine dobri zidari i graditelji, čiji se posao razvijao generacijama i, kao ono Crnotravci iz Srbije, putovali su svuda za poslom, a imali su neki svoj poseban interni majstorski jezik da ih drugi ne razumiju i ne otkriju njihove profesionalne tajne.
Onako mlad, devetnaestogodišnjak s plavim čuperkom na čelu i svijetlom puti, stigao je pun volje i oran da savlada i usvoji vojničke vještine, baš kako je to nekad – posebno kod njegovih predaka – činila srpska omladina, pogotovo sa sela, porodično odgojena da je rodna gruda i otadžbina na prvom mjestu, pa tek onda sve ostalo. Bez prethodnog ovakvog oduživanja domovini, smatralo se tada, ne može momak ni da se ženi, jer kakav je to muškarac kojeg ni vojska neće. Ispraćali su se tada mladići u vojsku čim se dohvate punoljetstva kao da idu u svatove, a time se ponosilo čitavo selo.
S nekakvim takvim nabojem stigao je u kasarnu u Gorskom kotaru u rano proljeće 1973. godine i naš Miško s grupom zemljaka svojih godina. Ja sam, naprotiv, čekao posljednji trenutak koji je omogućavao zakon, pa sam u vojsku došao uoči 27. rođendana i tako u četi te nekakve brdske pješadijske jedinice bio stariji i od mog komandira poručnika, a tek nešto mlađi od kapetana. Naravno da su me ostali remci ili „gušteri“ – kako su se onda nazivali tek pristigli mladići na odsluženje vojnog roka – uglavnom tek s navršenom punoljetnošću i to pretežno iz južnih ruralnih krajeva naše tadašnje Jugoslavije, gledali kao ja svoje profesore. A tako se nekako posložila i hijerarhija u našem minobacačkom odjeljenju: kao najstariji i najškolovaniji određen sam za nišandžiju (i odmah zbog toga dobio vojnički čin razvodnika), do mene pomoćnik po mogućnosti sa srednjom školom i onda ostali dodavači. Ta čast me je koštala da sam teglio na ramenu cevčugu od minobacača 82 mm, koja mi je u početku, nenaviklom na slične terete, nanijela dobre žuljeve.
Tešku podlogu minobacača, sjećam se, nosio je Miškov vršnjak ojači Huso, takođe negdje iz Bosne, a bio je tu i Rade, mislim da je nosio nogare, s neke planine u Srbiji. Kada je stekao povjerenje u mene, Rade mi je pričao kako je pred odlazak u vojsku sišao iz tog svog planinskog sela do željezničke stanice, prvi put uživo vidio vlak, kupio kartu do Rijeke, jer do tada, naravno, nikada nije vidio ni more, a čuo je da je to velika voda kojoj ne vidiš drugu obalu i uz to – slana. Morao je to da provjeri (kako tolika voda, pa još slana!?) prije nego što se upusti u tako važan životni događaj kao što je služenje vojnog roka u kojem se konačno postaje odrasli muškarac. Izašao je iz vlaka u Rijeci, prošetao do obližnje obale i vidio to veliko more, stavio prst u vodu i liznuo… Stvarno slano! Malo razgledao okolo, te velike bijele brodove, i vratio se u prvi vlak u suprotnom pravcu, tj. kući.
Misija je uspješno obavljena i mogao je poslije toga da krene u veliki i ozbiljni svijet kao što je vojska. Naravno, povjerio mi je to malo podalje od radoznalih ušiju ostalih iz našeg voda, dok smo se odmarali na jednoj livadi od vježbanja osnovnih vojničkih vještina.
Miško je bio prilično drugačiji od visokog Rade. On kao da nije imao dileme u životu, ili barem to nije pokazivao, išao je direktno, na prvu loptu. Jako mu je stalo da bude prava vojničina, ali tu su se pojavili problemi. Onako mršav nikako nije mogao da pronađe uniformu koja bi mu baš potpuno odgovarala po broju, pa su mu pantalone visile, a košulja mu je bila kao od starijeg brata – u zakopčanu kragnu mogao si još da gurneš dječju pesnicu, a rukavi su mu se uvrtali oko ruku.
Miško se, međutim, nije predavao. Doterivao je uniformu, utezao se opasačem i uprtačima (mazao ih i mašću da se sijaju), ali je na užas mladog nam poručnika svu prateću opremu stavljao na sebe obrnuto od propisanog pravila. Umjesto na desnu stranu opasača ašovčić je obavezno stavljao na lijevu, a ono što ide na lijevu stavljao je na desnu stranu.
Nedavno pristigao iz Vojne akademije mladi i ambiciozni poručnik Rašeta – riješen da nas po svaku cijenu isteše u primjerne vojnike – sav bi se zajapurio kada bi se Miško takav pojavio u stroju, pogotovo što smo mi ostali pucali od smijeha. Još pun elana mladi poručnik je po onim starim i prokušanim vojničkim pravilima sve što bi zahtijevao od nas prvo sam pred nama učinio. Žustro i besprekorno. Tako bi, na primjer, kada bi od nas tražio zalijeganje i puzanje po mokroj zemlji prvo to sam učinio po svim vojničkim pravilima, pa onda ni mi nismo imali obraza da tu zabušavamo i izbjegnemo zaleganje u blato. Djelovao je na nas svojim ličnim primjerom u svakoj situaciji.
Međutim, kod Miška to nije pomagalo. Bespogovorno bi on slušao svaku naredbu i s puno volje je izvršavao, ali je i dalje opremu na sebe uporno stavljao suprotno od onog kako je to bilo propisano pravilima službe. Na kraju smo mi to sređivali Mišku prilikom postrojavanja da poštedimo i revnosnog poručnika i nas daljnjih komplikacija (a njegovog nerviranja), jer kad god se nešto ne bi dobro izvelo ponavljalo se to u beskraj dok se ne postigne zadato savršenstvo.
Sve je to još nekako išlo u strojevoj obuci, ali prava muka nastajala je u fizički najlakšem dijelu obuke – na redovnim prepodnevnim časovima MPV-a, odnosno moralno-političkog vaspitanja, na kojima su se obrađivala osnovna znanja iz aktuelnog društveno-političkog uređenja, naravno s težištem na samoupravni socijalizam, i prenosile najosnovnije informacije iz zbivanja u zemlji i svijetu. Regruti su uglavnom prihvatali te časove, ne zbog onog što su na njima mogli čuti i naučiti već su im služili za odmor od napornih aktivnosti na brdovitom terenu, pa su znali i da slatko zadrijemaju dok ih ne bi trgao prodorni glas poručnika.
A mladi poručnik Rašeta doživljavao je na tim časovima nove muke, čiji glavni generator je bio sastav naše jedinice regrutiran uglavnom u najpasivnijim južnim krajevima tadašnje zajedničke nam domovine, u kojima jedva da su imali pojma i gdje žive, a kamoli šta je to socijalizam, pa još samoupravni. Zašto su baš iz tih krajeva već decenijama stizali regruti u ovu veliku kasarnu u šumi među brdima Gorskog kotara ni danas ne znam, ali nekako mi je najbliže objašnjenje da je to zato što se radilo o brdskoj jedinici u kojoj bi se trebali najbolje snaći oni koji su i odrasli u takvom miljeu.
Elem, naš komandir bi se zagrcnuo od zaprepašćenja kada mu na času neki regrut ne bi znao kako se zove država u kojoj živi, što i nije bilo neobično s obzirom na činjenicu da je tu bila cijela grupa mladih vojnika s juga koji još nisu znali da pišu i čitaju, pa im je vojska ujedno bila i škola opismenjavanja, ali i stjecanja mnogih drugih znanja važnih za život.
Neočekivani krešendo, međutim, doživljen je s vojnikom Miškom. Bio je pismen, bistar kako to pravi planinci znaju biti, a otvorenog srca i uma je hrlio ka vojničkim vještinama. Znao je on dobro i kako se zove njegova država, uostalom, završio je osnovnu školu, ali bi se pogubio u nadogradnji društvenih i političkih činjenica u koje je neumorno pokušavao da nas uvede uporni mladi oficir.
„Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, šta to znači? Znači da je naša zemlja socijalistička, jel’da, da u njoj vlada radnička klasa, da je federacija, to jest složena država jer se sastoji od šest republika, da je u njoj oblik vladavine republikanski, a ne da vlada neki kralj ili car što je ostatak prošlosti, a ono Jugoslavija, šta znači Jugoslavija?“ – bio je uporan mladi poručnik, a vojnici, barem oni koji nisu dremali, sklanjali su pogled da mu ne bi privukli pažnju pa da baš kod njih potraži odgovor za te zamršene stvari. A kada bi još dodao samoupravljanje i zatražio od njih objašnjenje, bilo bi to kao nokdaun u ringu ili po onoj narodnoj – svi junaci nikom ponikoše. Ja mu, naravno, kao jedan od rijetkih s fakultetskim obrazovanjem u toj četi nisam bio zanimljiv za te odgovore, već bi se usmjerio na regrute da im otvori oči i s tim novim saznanjima otvori put u bolji i sadržajniji život.
Međutim, teško je išlo. Prozvani bi se bečili, zamuckivali, osvrtali kao đaci zatečeni prozivkom nastavnika pa očekuju šaptačku pomoć prijatelja, ili samo blenuli kao da su iznenada doletjeli s neke druge planete pa im nije jasno šta ih je snašlo. Ništa lakše nije bilo ni mladom poručniku. Očito nenaviknut na ovakvo sveopće pomanjkanje osnovnih znanja o zemlji u kojoj žive, podizao je glas i crvenio se od napora da probudi barem minimalnu znatiželju ovih mladića koji su većinom tek zakoračili u svijet odraslih, a za trenutak je naprosto zanijemio kada je otkrio da grupa nepismenih momaka s krajnjeg juga nema pojma ni u kojoj zemlji žive, a kamoli da znaju njen službeni naziv.
„Kako ne znaš kako ti se zove zemlja u kojoj živiš?! Pa jesi li ti ikad čuo za Jugoslaviju?“, gubio je glas jadni poručnik zblenut ovim nevjerovatnim saznanjem, a bledunjavi regrut samo bi nemoćno slegnuo ramenima.
Još manje je očekivao ono što je uslijedilo od našeg Miška, koji se zapetljao kao pile u kučine u pokušaju da se časno izvuče iz rafalne paljbe pitanja o našoj socijalističkoj samoupravnoj stvarnosti.
„Pa dobro Petroviću, a kako ćeš ti kao vojnik znati ko ti je neprijatelj?“, potegnuo je posljednji argument zajapureni poručnik, kojem su već iskočile žile na vratu od jalovog napora da nešto od aktualnog političkog repertoara utuvi u te mlade regrutske glave. Miško mu je strelovito, kao iskusni teniserski reterner, odmah odgovorio: „ Ja ću gledati u koga puca Arsenić, pa ću i ja tako. To su neprijatelji!“, samouvjereno je uzvratio Miško, a nesretni poručnik je samo zurio u njega i na kraju nemoćno odmahnuo rukama i završio čas.
U prostoriji je, naravno, zavladalo bučno odobravanje i smijeh zbog ove Miškove dosjetke, i svi smo veselo izašli na odmor, poslije kojeg nas je čekala uobičajena dosadna zanimacija s oružjem.
Prošlo je od tada punih dvadeset godina, bili smo u jeku krvavog raspada Jugoslavije za čiju odbranu smo se svi svečano zakleli u vojsci bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, i često sam se tada sjećao vojnika Miška i njegove dosjetke o neprijatelju. Nekada mi je to bilo smiješno, a sada svaki put pomislim ko li je u ovim ratnim danima vojniku Mišku taj orijentir Arsenić da zna u koga da puca kao u mrskog neprijatelja. Sve mi se nekako čini da upravo u tome treba tražiti odgovor zašto je sav ovaj bratoubilački uništavajući rat tako zapetljan i nerazumljiv, čak i profesionalcima koji su se za takve prilike i školovali.