Igor Perišić: "Ženski portreti", Beograd: Institut za književnost i umetnost, 2017.
VOZDIZANJE ŽENSKIH GLASOVA
Februar 2019
Riječ je o jednoj od prvih knjiga koje su u cijelosti posvećene srpskoj ženskoj književnosti, a u svakom slučaju prvoj knjizi koja se bavi poviješću srpske ženske književne teorije i kritike
Peta knjiga Igora Perišića (Gola priča, 2007; Uvod u teorije smeha, 2010; Utopija smeha, 2013; Kritika i metakritika, 2014), pod naslovom Ženski portreti (2017), predstavlja priloge za povijest srpske književne teorije i kritike u vidu portreta kritičarki rođenih u razdoblju od 1961. do 1970. Riječ je o jednoj od prvih knjiga koje su u cijelosti posvećene srpskoj ženskoj književnosti, a u svakom slučaju prvoj knjizi koja se bavi poviješću srpske ženske književne teorije i kritike. Autor u uvodnoj bilješci navodi da bi u potencijalnom drugom svesku knjige, za desetak godina, posvetio pažnju autoricama rođenima od 1971. do 1980. (Jelena Pilipović, Marija Grujić, Vesna Elez, Stanislava Barać, Dragana Grbić, Milica Mustur), dok ne dođe vrijeme da se napiše cjelovita povijest srpske ženske književne teorije i kritike ili nova opća povijest srpske književne kritike, koja bi imala ulogu prevrednovanja i dopune one koju je napisao Predrag Palavestra.
Perišićev izbor obuhvaća pojedinačne portrete i jedan grupni portret. Pojedinačne portrete, a time i poglavlja knjige, dobile su autorice: Biljana Dojčinović, Dubravka Đurić, Tatjana Rosić, Vladislava Gordić Petković, Aleksandra Mančić i Jasmina Ahmetagić, dok su grupnim potrtetom predstavljene autorice: Zorica Bečanović Nikolić, Adrijana Marčetić, Zorica Nestorović, Dragana Vukićević, Snežana Milosavljević Milić, Tatjana Jovićević, Gorana Raičević, Ivana Živančević Sekeruš, Ala Tatarenko, Valentina Hamović, Zorana Opačić, Jasmina Vrbavac, Dušica Potić, Aleksandra Jovanović, Zorica Đergović Joksimović, Ivana Đurić Paunović, Milica Spremić i Marjana Đukić.
Kriteriji po kojima su autorice svrstavane u zasebne, odnosno grupne portrete su: 1. diskurzivna ženskost; 2. teorijska utemeljenost; 3. misaona provokativnost; 4. spisateljska vještina. Autor ne krije da se u odluci koja će od kritičarki i teoretičarki dobiti poseban portret, a koja biti uvrštena u grupni, krije i implicitni vrijednosni sud. Jedan od važnih formalnih kriterija bio je i broj objavljenih knjiga pojedine autorice – minimum za manji portret bio je dvije objavljene knjige. Perišićeva knjiga je nastala na križanju feminističkog pristupa i klasične književnopovijesne metodologije.
Termin iz naslova knjige, ženski portret, autor preuzima iz studije Stanislave Barać Feministička kontrajavnost (2015:11), u kojoj se taj termin uvodi kako bi se naglasila kontekstualna razlika u odnosu na portret žene, koji označava žanr bez aktivne feminističke dimenzije. Ženski portret, naime, bio je karakterističan za časopise feminofilne orijentacije iz trećeg i četvrtog desetljeća 20. stoljeća i ostaje značajan do danas. Njegov razvoj uvjetovala je pojava feminističke kontrajavnosti. Prema Stanislavi Barać, ženski portret u srpskoj periodici dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća podrazumijeva sljedeća distinktivna obilježja: da je nastao u kontekstu ženskog autorstva i/li borbe za ženska prava; da predstavlja manje ili više razvijenu sliku žene (konkretne žene, ženskog tipa, žene kao društvene grupe, određenog mitskog ili književnog lika); da sadrži emancipatorsku tendenciju i eksplicitan ili implicitan feministički pristup u predstavljanju odabranog “lika”; da uspostavlja određeni semantički odnos s aktualnim ideologemom nove žene, ukoliko je već neposredno ne promovira; da prikazuje položaj žene ili žena na fonu patrijarhalnih društvenih normi, ispisujući karakteristični narativ o emancipiranoj ili diskriminiranoj ženi; da bilježeći ove narative i birajući “junakinje”, bilo iz prošlosti ili iz suvremenosti, svjesno ili nesvjesno sudjeluje u radu na ženskoj povijesti. (Barać 2015: 26-27)
Perišić se direktno referira na temu muškog autorstva ženskog portreta: iz određenja žanra ne proizlazi da žensko autorstvo nužno podrazumijeva i to da autor u spolnom i rodnom smislu mora biti žena; važno je da portreti nastali u ovom žanru postaju sredstva promocije i konstrukcije novog i drugačijeg rodnog identiteta u odnosu na tradicionalno shvaćen ženski identitet, prema Stanislavi Barać (2015: 19). Autor ove knjige je muškarac koji se pozicionira u polju liberalnog feminizma i tako sudjeluje u radu na ženskoj povijesti. Liberalni feminizam oslanja se na opću liberalnu teoriju o ljudskim pravima, u okviru koje se može djelovati u svrhe poboljšanja položaja žena i inzistira se na reformama sistema, ne osporavajući sam sistem (Mršević 1999: 73-74).
Ogledi iz Ženskih portreta “pružaju ruku potrebi feministkinja za feministima”, ističe sam autor u predgovoru, uz jednu važnu ogradu: traže da pozicija njihovih autora bude tretirana kao “mainstream feminizam”, dakle ona pozicija koja vodi računa o vezama s prethodnim književnim i filozofsko-teorijskim tradicijama. Drugim riječima, autor se zalaže za kritiku “unutar akademskih disciplina” (Spivak 2003: 307) i pritom vodi računa da tako shvaćen diskurs ima metakritičku samosvijest – spreman je i sposoban da podvrgne kritici i samoga sebe i druge feminističke diskurse.
Autor u predgovoru također ističe da u pojedinim portretima koristi maskulinu, ali nježnu ironiju koja služi u kritičarske svrhe, što nije karakteristično za žanr ženskog portreta i njegovu aktivističku dimenziju. Knjiga nastaje na križanju feminističke teorije i klasične književne historiografije – stoga je u njoj prisutan odmak od “pravovjernog” feminizma i osvaja se sloboda za ispisivanje malih književnopovijesnih portreta autorica kod kojih nema ničega feminističkog. Ton nekih portreta, naglašava autor, može zazvučati kao “naučno ljubavni”. (Perišić 2017: 14)
Budući da je u ovom kratkom prikazu nemoguće opisati svaki portret zasebno, fokusirat ćemo se na ona mjesta u knjizi koja smatramo osobito zanimljivima jer “iskaču” iz matrice znanstvenoga pristupa građi i potvrđuju zaigranu osobnost autora, koji je često vrlo duhovit i ironičan, s osobitim smislom i nervom za ljepote paradoksa. Tako, primjerice, u prvom eseju svoje knjige, posvećenom portretu Biljane Dojčinović, naglašava da je prirodno da dvije njezine knjige objavljuje književno društvo “Sveti Sava”. Naime, kod ove autorice ne postoji binarna opozicija feminizma i tradicije. I feminizam i tradicija su za nju pojmovi koji pripadaju istom korpusu kulture kao pluraliteta. Zato je logično da joj knjige objavljuje književno društvo “Sveti Sava”, jer se Sveti Sava u paradoksalnom utopijskom povratku u prošlost može zamisliti kao borac za prava žena: “Ako bi se u intuitivnom vremenplovskom gestu, dakle, Sveti Sava mogao zamisliti kao prvi srpski feminista, onda nije nezamislivo ni da se u budućnosti ukaže potreba za ženskim rodom imenice patrijarh.” (ibid. 34)
U portretu Vladislave Gordić-Petković Perišić se pita: “da li ta žena ikad spava?” (ibid. 97), dok u portretu Jasmine Ahmetagić, kritizirajući psihološku kritiku i tretiranje likova kao ličnosti daje ime toj pojavi (“sestro slatka” sindrom (ibid. 131)), a u grupnom portretu duhovito koristi arhaičan leksik (“Na taj način, već na početku naučne karijere Zorica Nestorović će pokazati punu istraživačku samosvest, ne podležući iskušenju da na silu vozdiže izabrani predmet proučavanja” (ibid. 151; kurziv D. B.)).
Perišić u svojoj knjizi koristi stroge kritičke i književnoznanstvene metode, ali ih supostavlja ravnopravno uz osobne stavove, mišljenja i ironijski odmak spram građe, što knjigu čini lako čitljivom, zanimljivom i mogli bismo čak reći – zabavnom. Njegov doprinos feminističkoj kritici u Srbiji (i šire) je ovom knjigom ogroman, jer on ne samo da zainteresiranom čitatelju otkriva ženske portrete, nego ih kritički vrednuje, kontekstualizira i stavlja u okvir šire teorijske misli – kako feminističke, tako i književnoteorijske u širem smislu riječi. On svojom knjigom ispisuje paralelnu povijest književne kritike u Srbiji i time organizira građu za – kako sam i najavljuje – novu povijest književne kritike u Srbiji, koja bi obuhvatila sve relevantne glasove književnokritičke misli. Perišićevi znanstveni napori, započeti knjigom Kritika i metakritika (2014), vrijedni su svake pohvale, osobito stoga što je autor, “kažu društvo i fiziologija – ipak muškarac” (ibid. 13), što nas dovodi do toga da se složimo s njim u stavu da su feminističkoj teoriji i kritici potrebni – feministi.