Što su pokazali beogradski lokalni izbori?
VUČIĆ I AMEBE
Mart 2018
Srpska javnost i birači vjerojatno su Vučiću odavno prestali prebirati po prošlosti, kao što su hrvatska javnost i birači onomad uglavnom prekrižili australske i druge ustašluke Stipe Mesića dok je bio istaknuti lider HDZ-a i bliski Tuđmanov suradnik, jer im se dopalo njegovo novo proevropsko i demokratsko lice
Rezultati beogradskih gradskih izbora sugeriraju da bi se mogla ostvariti teza istraživača Demostata da će Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka u kontinuitetu vladati Srbijom ukupno dvanaest godina, kao što su po dvanaest godina vladali Slobodan Milošević i njegov SPS, a potom i DOS predvođen Zoranom Đinđićem, Vojislavom Koštunicom i Borisom Tadićem. Većinska sklonost srpskih birača prema jakom vođi i političkom sustavu s dominantnom političkom strankom potvrdila se i na beogradskim gradskim izborima, iako su se opozicijski čelnici nadali da je Beograd nešto drugo i da će njegovi birači pokazati zube Vučićevim naprednjacima koji već četiri godine čvrsto drže dizgine vlasti na državnoj razini i u ogromnoj većini srpskih općina i gradova te Vojvodini.
Potučena opozicija
No umjesto izborne pobjede koja bi ujedno bila početak rušenja Vučićevih naprednjaka na državnoj razini, opozicija je na beogradskim izborima do nogu potučena. SNS-ova izborna lista „Aleksandar Vučić – Zato što volimo Beograd“ dobila je 45 posto glasova birača koji su joj osigurali 64 od 110 mandata u gradskom parlamentu, pa sada sami mogu izabrati gradonačelnika i gradsku vlast. U gradski parlament ušla je i opozicijska izborna lista „Dragan Đilas – Beograd odlučuje, ljudi pobjeđuju“ koja je dobila 19 posto biračkih glasova i 26 mandata, zatim lista novobeogradskog općinskog predsjednika „Aleksandar Šapić – Gradonačelnik“ s osvojenih 9 posto glasova i 12 mandata te Vučićevi koalicijski partneri koalicija SPS/Jedinstvena Srbija sa 6,1 posto glasova i osam mandata. Preostalih 20 izbornih lista nije prešlo izborni prag, pa su se beogradski izbori pretvorili u groblje političkih stranaka na kojemu su pokopane i donedavno vladajuće političke stranke predvođene Demokratskom strankom, koja je u koaliciji s Tadićevim SDS-om i Živkovićevim NS-om osvojila tek 2,2 posto glasova.
I prvi postizborni beogradski dani dodatno potvrđuju da bi Vučićevi naprednjaci mogli vladati do sredine sljedećeg desetljeća jer se ionako slabašna gradska parlamentarna opozicija odmah počela razilaziti kao rakova djeca. Troglava Đilasova koalicija, koju su uz bivšeg beogradskog gradonačelnika i predsjednika DS-a činili i Pokret slobodnih građana Saše Jankovića i Narodna stranka Vuka Jeremića, praktično se odmah raspala na tri svoja sastavna dijela. Jeremićev NS prvi je odlučio da će u gradskom parlamentu imati vlastiti stranački klub, a isto najavljuje i Jankovićev PGS, pa Đilasu i ostatku zastupnika s njegove liste neće ostati ništa drugo nego da i oni isto učine. Bivši vaterpolista Šapić već je objavio da neće sjediti u gradskom parlamentu jer mu je važnija novobeogradska općinska funkcija, pa će mu klub njegovih gradskih zastupnika ponajprije služiti za komuniciranje i trgovinu s naprednjačkom gradskom vlašću.
Brza podjela izbornog plijena, ma koliko mali bio, najzornije pokazuje potkapacitiranost cjelokupne Vučićeve opozicije u Srbiji i Beogradu jer dok lider naprednjaka uz stalno bildanje svoje stranačke organizacije na sve izbore izlazi barem s pokojim koalicijskim partnerom i sve brojnijim nestranačkim kandidatima koji su se afirmirali u svojim profesijama, a i nakon izbora mnoge među njima uključuje u vladajuće strukture, opozicija se već godinama uoči i poslije svakih izbora poput ameba sve više dijeli i usitnjava. Birači očito to prepoznaju i kažnjavaju. Prije manje od godinu dana, kao Vučićevi predsjednički protukandidati Janković i Jeremeć dobili su ukupno 271 tisuću glasova, a sada su zajedno i pojačani Đilasom skupili 156 tisuća glasova, odnosno skoro upola manje nego lani. Vučić je lani u koaliciji s Dačićevim SPS-om osvojio 403 tisuće glasova, a sada je njegova lista sama dobila skoro 370 tisuća glasova, a SPS-ova zamalo 50 tisuća, što je ukupno skoro 20 tisuća više nego prošle godine. Pritom je na lanjskim izborima glasalo oko 100 tisuća birača više, tako da je jasno da Vučićevim naprednjacima biračka podrška i u Beogradu barem blago raste, a opoziciji ubrzano opada. O tome pak što se u ostatku Srbije događa, najbolje pokazuju rezultati izbora u Boru, Aranđelovcu i Sevojnu, koji su se istovremeno održali kad i beogradski, a na kojima je Vučićev SNS manje-više osvojio oko 60 posto biračkih glasova.
Sveobuhvatna partija
Profesor beogradskog Fakulteta političkih znanosti Slaviša Orlović, uoči beogradskih izbora u tekstu „Izborna borba između građana i međunarodne zajednice“, objavljenom u „Danasu“, najavio je njihov ishod, ali i objasnio zašto će on biti upravo onakav kakav se doista i dogodio. Orlović na početku konstatira: „Iako je društvo u Srbiji duboko polarizovano, nije jasna linija razdvajanja vlasti i opozicije. Od obnavljanja višepartizma, većina partija bila je na vlasti. Neke nove nisu, ali njihovi lideri, uglavnom jesu. Učešćem u vlasti partije su poprimile obeležja ‘kartel partija’. To znači da ‘nisu više posrednik između civilnog društva i države već su postale apsorbovane od strane države’ (Katz i Mair). SNS je ‘sveobuhvatna partija’ (catch-all), kao što je to bila DS (2004-2012) i ‘dominantna partija’ kao što je tokom 90-ih bila SPS. Od 2012. u Srbiji je na sceni partijski sistem sa dominantnom strankom (…).“
Nakon što je pojasnio poziciju SNS-a kao sveobuhvatne i dominantne partije, Orlović je analizirao i poziciju opozicije: „ Zašto je opozicija slaba i fragmentirana? Stranka je pre svega infrastruktura. Ona se ne pravi tako što se vodi salonska politika, tvituje i izdaju saopštenja. Stranku čine novac, kadrovi i rad na terenu van ‘kruga dvojke’. U demokratiji se ne očekuje da ostanete kod kuće i posao za vas odrade drugi: civilno društvo, intelektualci, novinari i stranci. Do novca za stranku nije lako doći. Nekada smo imali bogate stranke siromašnih ljudi, sada imamo siromašne stranke bogatih ljudi. Opozicioni rad nije trčanje na kratke staze, već maraton. Na primer, Vučić je bio na vlasti u vladi koja je smenjena 2000. pa tek u onoj koja je formirana 2012. Da li su, oni koji su obavljali najviše funkcije u Srbiji – Tadić, Živković, Šutanovac, Đilas, Jeremić, Jovanović, Radulović i Janković, spremni da se bore i/li čekaju 12 godina? Šešelja ne računam jer je bio ‘na službenom putu’. Nakon predsedničkih izbora dva kandidata za predsednika napravila su stranke, iako poraz nije bio dobra startna osnova. Može se očekivati da i nakon gradskih izbora nastane neka ‘nova’. Proliferacija stranaka zbunjuje birače. Opozicija, ne samo da nije spremna da se udruži, uspostavi korektivne mehanizme vlasti i realizuje parolu ‘što jača opozicija – to bolja vlast’, već ni da artikuliše političku alternativu. Ako opozicija nije u stanju da se organizuje, to će umesto nje, pre ili kasnije učiniti neko drugi. SNS je proizašla iz opozicione SRS koja je od 2003. do 2012. osvajala manje ili više oko milion glasova na parlamentarnim izborima (između 20 i 30 odsto). Kojoj opozicionoj stranci, čak i koaliciji, danas, to polazi za rukom? Od koje stranke ili kandidata danas stvoriti jaku opoziciju?“
Osim tih unutarnjih uvjeta i faktora koji utječu i na izbore u Srbiji, Orlović navodi da su bitni i oni vanjski, međunarodni utjecaji. Pritom se poziva na rad Valentina Kraseva „Ometena demokratija“, pa citira njegovu tvrdnju da „vlade bivaju izabrane nakon ljubavne veze sa biračima, ali su venčane sa međunarodnim donatorima: Gledajući odozdo, balkanske demokratije su politički režimi gde su glasači slobodni da menjaju vlade, ali su vrlo ograničeni da menjaju politike“. Na koncu Orlović je zaključno poručio da „do velikih političkih promena u Srbiji kakve su bile 2000. i 2012. nije došlo (samo) zato što je opozicija bila bolja, već kombinacijom dve grupe faktora. Prvo, zato što je narod bio opredeljen da se vlast promeni i uglavnom glasao „protiv“ (‘protiv Slobe’ i ‘protiv žutih). Drugo, zato što su to želeli spolja. U ovom trenutku nije ispunjen nijedan od ova dva uslova. Imajući to u vidu, ne verujem da će 4. marta u 17,00 (iako glasanje traje do 20,00) neko iz Brisela, kao što su to 2012. uradili predsednik Evropskog saveta Herman Van Rompej i predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo, ‘slučajno’ čestitati Vučićevim oponentima pobedu. Možda zato što su ovo, ipak, samo gradski izbori, ali i iz nekih drugih razloga“.
Posjet Zagrebu
Tako je i bilo. Vučićev SNS ubjedljivo je još jednom pobijedio, a opozicija je zakukala da fašizira Srbiju i vodi je u diktaturu, čudom se čudeći što mu pritom podrška stiže iz Evropske unije i njezinih najmoćnijih članica, ali i iz Rusije, Kine i Turske, pa i SAD-a. Posebno ih je zabolilo to što je nekoliko dana prije beogradskih izbora Angela Merkel pozvala Vučića k sebi u Berlin i javno ga na sva usta ishvalila zbog politike koju vodi u Srbiji i na Balkanu. Dio analitičara čak je Vučićev posjet Zagrebu uvrstio među događaje koji su puno vode skrenuli na njegov mlin uoči beogradskih izbora, iako je ovdje u medijima i znatnom dijelu javnosti dočekan i ispraćen kao četnik koji je navukao lažno naprednjačko odijelo, glumeći evropejca i nudeći razgovore i dogovore o spornim pitanjima u hrvatsko-srpskim odnosima, umjesto da se ispriča za velikosrpsku politiku koju je zagovarao za vrijeme rata u Hrvatskoj. No unatoč tome što je kampanja za beogradske izbore bila u punom jeku, i njegovi najžešći opozicijski oponenti uglavnom su prešutjeli sve što je u ovdašnjoj javnosti pratilo Vučićev službeni posjet Zagrebu, pa i sva nastojanja da ga se zauvijek pribije uz radikalnu nacionalističku politiku koju je vodio, a koje se prije desetak godina odrekao, napustivši Šešeljev SRS i osnovavši proevropski SNS.
I srpska javnost i birači vjerojatno su Vučiću odavno prestali prebirati po prošlosti, kao što su hrvatska javnost i birači onomad uglavnom prekrižili australske i druge ustašluke Stipe Mesića dok je bio istaknuti lider HDZ-a i bliski Tuđmanov suradnik, jer im se dopalo njegovo novo proevropsko i demokratsko lice. No s ove i s one strane Dunava bilo je i bit će lakše „svome“ progledati kroz prste zbog čega će Vučić ovdje uvijek biti četnik, a Mesić tamo ustaša. Problem je, međutim, što će tamo i svi Mesićevi sugovornici i partneri biti prokazani kao ustaški sljedbenici, kao što su i ovdašnji Vučićevi partneri dobili etiketu ljubitelja četnika i velikosrpske politike. No i jednome i drugome to nije smetalo da pobjeđuju na izborima na kojima su se kandidirali, a sudeći po srpskim medijskim analitičarima i najnovije zagrebačko prozivanje Vučića kao četnika doprinijelo je njegovoj izbornoj pobjedi na beogradskim izborima. Drugi je, međutim, par opanaka kako će se provesti svi oni koji su Vučiću pružali ruku dok je boravio u Zagrebu, pa i u dvorani Vatroslav Lisinski, prepunoj ovdašnjih srpskih političara i predstavnika, jer su aplauzom dočekali i ispratili četnika Vučića.