"Nije sramota obogatiti se - sramota je umrijeti bogat"
ZADUŽBINARSTVO U SRBA
Mart 2018
U vremenu tranzicije, kada kultura i duhovne vrijednosti gube svoju posvećenost i auru, volonterski rad za druge, samoprijegor za zajednicu i vlastiti narod nažalost više nisu na cijeni. Ipak, živimo također i u doba drugačijeg povezivanja; u doba neprofitnih organizacija i civilnog društva
Svi mi umiremo samo jednom,
a veliki ljudi po dva puta:
jednom kad ih nestane sa zemlje
a drugi put kad propadne njihova
zadužbina.
(Ivo Andrić, Na Drini ćuprija)
U ovom stoljeću materijalističke egocentričnosti, tehnološke savršenosti i značajnog odsustva društvene solidarnosti, jednu riječ kao da je pojela tama davnih vremena. Ta riječ, uvriježena stoljećima u srpskoj kulturi, koja u sebi sadržava nešto od ljudske veličine i nešto od narodne skromnosti, nešto od tradicionalne časti i nešto od vjerskog pokajanja, glasi – zadužbinarstvo. Ovaj pojam dolazi od stare srpske riječi zadušje, koja govori o iskonskoj potrebi čovjeka da učini dobro djelo, da daruje za svoju dušu i, kako se to kaže, „da se oduži Bogu i narodu“. Zadužbina je vrlo bliska staroslavenskoj riječi darovnica iza koje se krije neka vrsta potrebe ili duhovnog zadovoljstva da se nešto nekome daruje. Rekli bismo: postoji stanovita ljepota darivanja kao nešto veoma dragocjeno.
Autor knjige „Zadužbinarstvo kod Srba“ Slavko Vejinović kaže kako se u srednjem vijeku pod pojmom zadužbine podrazumijevalo sve što je netko darivao crkvi ili manastiru, dok opći pojam zadužbinarstva označava „sve ono što je netko darivao svom narodu, državi, rodnom kraju ili zavičaju, za ostvarivanje društveno korisnih ciljeva“, kaže Vejinović. Prve zadužbine u Srbiji javljaju se u vremenu stvaranja srpske srednjovjekovne države i dinastije Nemanjića i baš ova kraljevska loza darivala je narodu mnoge građevine neprocjenjive vrijednosti u oblasti kulture, duhovnosti, građevinarstva, arhitekture i freskoslikarstva. Zlatno vrijeme zadužbinarstva bilo je 13., 14., i 15. stoljeće koji su iznjedrili nekoliko značajnih srpskih vladara, od Svetog Save i Stefana Nemanje, do kraljice Jelene i kneza Lazara, koji su izgradili znamenite zadužbine, poput manastira Studenice, Žiče, Pećke patrijaršije, Mileševa, Sopoćana, Gračanice, Visokih Dečana i mnogih drugih. Altruizam, humanost i nesebičnost plemićkog zadužbinarstva, u vremenima srpske srednjovjekovne države, ukrštali su se često s dvorskim spletkama, borbama za krunu i prijestolje i ličnim interesima, pa je ta vječna igra dobra i zla ostala aktualna i do danas.
Đurđevi stupovi, zadužbina Nemanjića (1171.)
Prvobitni motivi darivanja i zadužbinarstva vremenom su postajali raznovrsniji, sa širokom lepezom povoda i pobuda: od očuvanja nacionalnih vrijednosti i dobročinstva srpskom narodu, do sve izraženijih potreba za humanitarnim radom; podizanjem bolnica i škola, pomaganjem siromašnim đacima, starima i ubogima, do najnovijih primjera humanosti i dobročinstva, poslije elementarnih nepogoda, poput zemljotresa u Kraljevu 2010. godine i katastrofalnih poplava u Obrenovcu i kolubarskom okrugu, 2014. godine.
Nadiranjem Turaka i propašću srpske srednjovjekovne države i zadužbinarstvo gasne, da bi ponovno počelo jačati u 18. vijeku, stvaranjem građanskog društva, čija se socijalna aktivnost sve više usmjerava ka prosvjetiteljstvu i razvoju školstva. Za podstrek ostvarivanju tih ideja naročito je značajno osnivanje Bogoslovije u Beogradu 1749. i Gimnazije u Sremskim Karlovcima 1791. godine, a zadužbinari su dolazili iz redova bogatih industrijalaca i veletrgovaca, uvaženih ministara, uglednih profesora i oficira, crkvenih velikodostojnika i političara. Tako su se stvarale značajne zadužbine Beogradskog univerziteta, Srpske kraljevske akademije, kao i mnogobrojnih obrazovnih, kulturnih, zdravstvenih i socijalnih ustanova a veliki dobrotvori i darodavci bili su među ostalima i čuveni Miša Anastasijević, Nikola Čupić, Ilija Milosavljević Kolarac i drugi.
Jedan od slavnih zadužbinara u 19. stoljeću bio je Sava Popović Tekelija, plemić, trgovac, pravnik i filantrop, ali i prvi doktor prava u Srbiji i predsjednik Matice srpske, koji je uočio da je budućnost Srbije u uzdizanju tada nepostojeće intelektualne elite. Kada je početkom 19. stoljeća u Pešti osnovana Matica srpska, on je priložio 100 forinti u srebru i 100 forinti u bečkoj valuti, osnovao je i Zavod za školovanje srpskih studenata – Fondaciju „Tekelijanum“, kojoj je poklonio bogatu biblioteku, a Matici srpskoj povjerio nad njom starateljstvo. Još interesantnija je sudbina spomenutog Miše Anastasijevića kojeg su zvali i podunavski Rotschild: Anastasijević je bio vlasnik devet velikih spahiluka (posjeda) u Vlaškoj, 23 brodske agencije koje su kontrolirale ukupan promet Dunavom od Beograda do ušća, najmanje 74 broda za prijevoz soli, kao i brojnih stovarišta u mnogim podunavskim i posavskim gradovima. Kompanija Miše Anastasijevića je zapošljavala oko deset hiljada ljudi, a Mišina gotovina se procjenjivala na nevjerojatnih 1,5 miliona dukata, koja je dobrano premašivala budžet i nekih tadašnjih balkanskih državica. Osim po bogatstvu, Anastasijević je bio poznat i po svojim političkim vezama na opasnoj relaciji između dinastija Karađorđevića i Obrenovića, koje će ga na kraju koštati izgnanstva i zaborava. Ipak, danas, preko 120 godina od smrti ovog najbogatijeg Srbina, u Beogradu postoji velelepno zdanje Rektorata Beogradskog univerziteta na kojem piše: „Miša Anastasijević svome otečestvu“. Iz ovog perioda treba istaknuti činjenicu da je u Beogradu nekolicina trgovaca podarila gradu prave arhitektonske i graditeljske bisere, koji krase staro gradsko jezgro: „Velika Igumanova palata“ na Terazijama podsjeća na njenog dobrotvora, Simu Andrejevića Igumanova, dok je preko puta otmjena, neobarokna palača braće Krsmanović, u kojoj je 1918. godine proglašeno ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Također, već spomenuti Ilija Milosavljević Kolarac, testamentom je zaviještao Fond za univerzitet Ilije M. Kolarca i prelijepu palaču na današnjem Studentskom trgu u Beogradu, dok se zadužbina Mihajla Pupina, znanstvenika svjetskog glasa nalazi u Idvoru u Banatu, Pupinovom rodnom selu.
Kolarčev univerzitet (1928.)
U ovom nizu časnih dobrotvora treba naročito istaknuti Vladimira Matijevića, trgovca sa Korduna, dobrotvora i osnivača najznačajnijih organizacija Srba u Hrvatskoj, koji je cjelokupnu svoju imovinu ostavio Srpskom privrednom društvu „Privrednik“ za školovanje i pomaganje siromašne srpske djece iz pasivnih krajeva.
Govoreći o zadužbinarima, kao o specifičnom soju ljudi, Slavko Vejinović zaključuje: „Raditi mukotrpno čitavog života i sticati bogatstvo i sve to odjednom i velikodušno ostaviti svome rodu, a ne svojim naslednicima – mogli su da urade samo ljudi dubokih patriotskih osećanja, svesni nacionalnih interesa, ciljeva, stremljenja i, nadasve, interesa i potreba svog naroda”.
Nakon Drugog svjetskog rata zadužbinarstvo je u Srbiji ponovno zamrlo, jer je s novom komunističkom vlašću imovina zadužbina, legata, fondova i darovnica, potpala pod udar zakona o eksproprijaciji i nacionalizaciji. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća, kada se jedan uski broj građana znatno obogatio (raznim vrstama privatizacije i financijskim transakcijama), očekivalo se da će oni možda doprinijeti razvoju zadužbinarstva, ali to se nije dogodilo. „Teško je očekivati da filantrop bude onaj pojedinac koji se obogatio na sumnjiv način, kriminalnim radnjama ili političkim vezama“, kaže već spomenuti autor knjige o zadužbinarstvu Slavko Vejinović. Ili, što bi rekao jedan davnašnji njemački milijarder: „Nije sramota obogatiti se – sramota je umrijeti bogat.”
Današnji zadužbinari, koji se sada u Srbiji zovu ktitori, uglavnom su političari i biznismeni. Tako je bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić sa suprugom Dragicom izgradio crkvu u rodnom selu Bajčetina: izgradnja crkve koštala je oko milion eura, ali do danas nije najjasnije odakle Nikolićima novac za ovo dobročinstvo. Lider stranke Jedinstvena Srbija, Dragan Marković Palma, izgradio je crkvu u selu Končarevo kod Jagodine, a sadašnji direktor BIA i nekadašnji ministar (i uspješan biznismen) Bratislav Gašić ktitor je Crkve Svetog Jovana na brdu Bagdala iznad Kruševca. Biznismen Miroslav Mišković izgradio je na Bežanijskoj kosi u Beogradu Centar za smještaj i dnevni boravak za djecu i omladinu s invaliditetom, o kojem se dosta pisalo kao o uspješnom primjeru humanitarnog doniranja, no Mišković se ni do danas nije izvukao iz mreže sudskih krivičnih postupaka koji se vode protiv njega. Ipak, ne treba zaboraviti da je Madlena Zepter, supruga biznismena Filipa Zeptera, prva nastavila srpsku tradiciju zadužbinarstva, posle više decenija zatišja. Ona je u korist srpske kulture i umjetnosti do sada uložila više od 30 miliona eura, pa je tako njenom zaslugom izgrađena opera i kazalište „Madlenijanum” u Zemunu, ustanovljena je nagrada „Žensko pero” za najbolji roman ili zbirku priča, kao i „Dobričin prsten”, najveća nagrada koja se u Srbiji dodjeljuje kazališnim glumcima i glumicama za životno djelo. Gospođa Zepter je donirala i izgradnju prvog poslijeratnog privatnog muzeja u Srbiji, u Beogradu u Knez-Mihailovoj ulici i osnovala je fond za stipendiranje mladih talenata u umjetnosti.
Dobra vijest također jest da je kraj 20. stoljeća u Srbiji karakterističan po posebnom tipu zadužbina – zadužbinama velikih srpskih pisaca, čiji rad bez sumnje utiče i na kretanja u oblasti kulture, književnosti i publicistike sve do danas. Takve su zadužbine i fondacije Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Branka Ćopića i Desanke Maksimović, te vrlo važna Vukova zadužbina, zadužbina Dositeja Obradovića i mnogih drugih. Posljednjih godina počeli su se javljati i bogati srpski iseljenici koji su svoj novac darivali u različite svrhe. Tako je iseljenik u Južnoafričkoj Republici, Mile Stojaković, podigao u Johanesburgu pravoslavni crkveni hram Svetog Tome, dok je Branko Tupanjac, uspješni poslovni čovjek iz Čikaga, podigao u rodnoj Hercegovini, na brdu iznad Trebinja manastir Gračanicu. Sveučilišna profesorica iz New Yorka, Radmila Milentijević, pomogla je do sada oko 80 organizacija i pojedinaca, dok je Milomir Glavčić iz Kanade podigao most u Kraljevu a pomogao je i naselje Jošanička Banja i njene žitelje. Ćupriju na Drini, između Badovinaca u Mačvi i Popova u Semberiji, sagradio je bogati Amerikanac srpskog porijekla, Slobodan Pavlović, po ugledu na Mehmed-pašu Sokolovića i kralja Aleksandra Karađorđevića, ali je odlučio da na mostu uvede i – obavezno plaćanje putarine.
Opera & Theatre Madlenianum (1998.)
Kako bilo, u Srbiji danas postoji oko 110 zadužbina, pa je relativno nedavno počelo zakonsko uređivanje oblasti zadužbinarstva i usklađivanje sa evropskim standardima. Tako je Skupština Srbije krajem 2010. godine usvojila Zakon o zadužbinama i fondacijama, u kojem se one definiraju kao neprofitne nevladine organizacije. Za osnivanje zadužbine neophodno je da osnivač osigura najmanje 30.000 eura u dinarskoj protuvrijednosti, dok ta obaveza ne stoji za osnivanje fondacije. Sve se to tako jednostavnim čini na papiru, no mnoge stare zadužbine, osnovane prije sedam ili više decenija, danas trpe zbog kronične administrativne kompliciranosti, česte nebrige nadležnih i vrlo suvremenog nedostatka osjećaja današnjih naraštaja prema očuvanju tradicionalnih vrijednosti i baštine.
Jedna od (rijetkih) ustanova koje dobro rade predstavlja zadužbina Ilije M. Kolarca, osnovana 1928. godine, koja od prvih dana do danas svoj rad razvija u okviru centra za muziku, centra za predavačku djelatnost i za nastavu stranih jezika i centra za izdavačku djelatnost. Kolarčeva zadužbina radi s osnovnom namjenom da „neprestano podiže nivo opštih i specijalizovanih naučnih saznanja publike i zadovoljava njenu radoznalost; da podstiče odgovornost društva za sistematski rad na širenju znanja i negovanju obeležja sopstvenog kulturnog identiteta i identiteta drugih naroda.“ Druge velike zadužbine, poput onih kojim je na primjer doniran Beogradski univerzitet, muku muče sa administracijom, jer zbog pravnih začkoljica i nepreciznih tumačenja određenih termina u vraćanju prava iz vremena prije nacionalizacije, one ne mogu ostvariti pravo nad velikim dijelom imovine svojih darodavaca. Tako su mnoge zadužbine zavezane dugotrajnim sudskim postupcima, neke se nalaze pred ukinućem, jer se nema tko o njima brinuti, a neke formalno postoje ali su neaktivne.
U današnje vrijeme kada se može reći, barem na ovim prostorima, da nikome naročito nije stalo ni do čega, ono što ipak raduje su ljudi bez imena i ugleda, koji i danas daruju radi nekog višeg cilja. Na primjer u ostavštini stanovitog Anđelka Savića iz Kraljeva se kaže: „Godine su mi prevalile a češće i poboljevam te ovim hoću da naredim kako da se učini raspored sa mojom zaostavštinom… nemajući svoje dece hoću da se setim siromašne dece moga rodnog mesta Kraljeva. U drugom redu setiću se iznemoglih staraca i starica u Kraljevu o kojima se u prvom redu brine sama ta opština. Kad moja žena Tatija umre, sve moje imanje nepokretno pripašće fondu Anđelka Savića, trgovca, i žene mu Tatije, koji će se obrazovati u Kraljevu.“ U donaciji pak pokojne Živke Đokić stoji da se njen „poklon čini iz pobuda poštovanja prema plemenitim zadacima Crvenog krsta“, dok u donaciji porodice Ćirović iz Godačice da će na svom imanju podignuti „zadužbinu – manastir Svetog velikomučenika Dimitrija zvani „Zgodačica“.
Zadužbinarstvo je danas u društvu i kulturi Srba napadnuto nedostatkom političke volje sistema ili pak sebičnošću pojedinaca i institucija, ali ono nije umrlo. Situacija je ipak teška: kako dr. Marija Aleksić piše u njenoj knjizi „Zadužbine kulture Srbije i javnost“, skoro pedeset godina urušavanja ideala i ciljeva zadužbinarstva u Srbiji (1945 – 1992) „dovelo je do skromne ili, bolje rečeno, razočaravajuće niske svesti o dobročinskim aktivnostima zadužbina“, dok teoretičarka kulture Milena Šešić Dragićević kaže kako u budućnosti ne možemo naročito računati na društveno sponzorstvo, „jer je tradicija zadužbinarstva ugašena prezirom države prema filantropiji.“
Neke već spomenute zadužbine u Srbiji ipak rade; Andrićeva, Vukova i Andrejevićeva zadužbina dosta se dobro drže, ali mnoge druge, poput časne zadužbine Miloša Crnjanskog, propadaju ili jedva opstaju. Što će biti sa srpskim zadužbinama u budućnosti? U vremenu već toliko puta spomenute tranzicije, kada kultura i duhovne vrijednosti gube svoju posvećenost i auru, volonterski rad za druge, samoprijegor za zajednicu i vlastiti narod nažalost više nisu na cijeni. Ipak, živimo također i u doba drugačijeg povezivanja; u doba neprofitnih organizacija i civilnog društva i, kako kaže Marija Aleksić, komunikacija među njima morat će biti neprestana i obostrano motivirajuća da bi se uopće moglo povratiti povjerenje javnosti u rad dobrotvornih organizacija, izvan sfere profita i sebičnih interesa. Ili, da zaključimo, kako kaže jedan stari mudrac na pitanje kada će nam svima biti bolje: „Kada mi budemo bolji“.