Erri De Luca, književnik, buntovnik i humanitarac s razlogom i pokrićem
ZATEKAO SAM SE U BEOGRADU
Februar 2019
„Prosvjeta“ donosi djela suvremenog talijanskog pripovjedača, pjesnika i prevoditelja raskošne i razvedene (bio)bibliogarfije Errija De Luce. S izuzetkom autorova prosvjeda protiv NATO-vih bombardiranja Beograda (Sirene), nijedna pjesma ili proza nisu objavljeni u Errijevim knjigama, a – po svoj prilici – neće ni biti, jer ih je pisao za sebe
Suvremeni talijanski pripovjedač, pjesnik i prevoditelj raskošne i razvedene (bio)bibliogarfije Erri De Luca (Napulj, 1950.) vidljiv je i prepoznat – ne samo u talijanskom prostoru – kao građanin koji ne propušta priliku da izrazi vlastiti građanski gnjev i nezadovoljstvo, zalažući se za zdraviji okoliš i dostojanstvo svakog pojedinca.
Ponešto o tome govore i tekstovi koje predstavljamo na stranicama koje slijede. Valja imati na umu da tekstovi, s izuzetkom autorova prosvjeda protiv NATO-vih bombardiranja Beograda (Sirene), nisu objavljeni u Errijevim knjigama. Po svoj prilici neće ni biti objavljeni u tom obliku, jer ih je pisao za sebe, tj. za stranicu svoje Fondacije, gdje ih u pravilu objavljuje jednom tjedno.
Inače, ova godina protječe u znaku tridesete godišnjice objavljivanja prve Errijeve knjige (Ne sad, ne ovdje), u Italiji. A proteklo je dvadeset godina, otkako je objavljeno prvo Errijevo djelo na našim prostorima (naime roman Ti, moj – 1999.), u prijevodu Sanje Roić, zaslugom manjeg izdavača u Sarajevu. Nekoliko godina kasnije zagrebački Meandar, zahvaljujući naporima Vande Mikšić, započet će objavljivanjem niza Errijevih knjiga.
Pri susretu s tekstom ovog izvrsnog pripovjedača, nije zgorega imati na umu i neke izvanliterarne činjenice. Naime, svojom pojavom i djelovanjem u javnom prostoru, a to znači ne samo pri predstavljanju nekog svog novoobjavljenog djela, Erri De Luca – najblaže rečeno – zbunjuje. Zapamćen je kao aktivni sudionik šezdesetosmaških prosvjeda, koji će u Italiji prerasti u pravi izvanparlamentarni pokret Lotta Continua.
Za sebe bez uvijanja govori da je nevjernik, ali ne i ateist, posve prostodušno podsjećajući da on nema prisnosti s božanstvom. Taj i takav Erri De Luca svaki svoj novi dan počinje tako što pročita nekoliko stranica nekog starozavjetnoga teksta. I ne samo to – intelektualna znatiželja ga je odvela do toga da je samoinicijativno naučio hebrejski, pa s vremena na vrijeme za svog matičnog izdavača u Milanu (Gianfranco Feltrinelli) prevede neku od biblijskih knjiga, pa ih objavi uz nadahnute komentare, što nailaze na dobar prijem kod talijanskih čitatelja.
Znatiželja, a pomalo i onaj urođeni a tokom života razvijani osjećaj za patnju drugoga i drukčijega, ponukao ga je da nauči i jidiš, pa da na miru prevede – na primjer – kratku prozu Nóah Anshel s drugoga svijeta, Dаvida Kotza (Brooklin, 1956.).
Vjerujem ipak da o kvaliteti Errijeve ljudskosti, jednako kao i one književničke, najbolje govore njegovi tekstovi, pa tako i ovaj količinom skromni stručak izabran za ovu priliku.
Slonovsko pamćenje
Nebo na sjeveru počet će spuštati se. Oblaci će se zgusnuti i spojiti kao poklopac. Neće se otvoriti ni kad bi ih se bombardiralo.
Temperature će se sniziti, zemlja će se zalediti, postati neobradiva.
Bit će tama i o podne za ljetnoga solsticija.
Gradit će se gradokombe, podzemni gradovi.
Stanovnici sjevera poželjet će emigrirati na jug Mediterana, gdje je sunce ostalo na otvorenom nebu.
Tražit će od Afrike klimatsko utočište.
Bit će odobreno onome tko bude dokazao da pripada porodici koja je bila gostoljubiva prema afričkom emigrantu.
Postojat će registar i arhiv pod naslovom „Slonovsko pamćenje“.
Konzultirat će se od slučaja do slučaja, kako bi se provjerile akreditacije.
Tko bude bez njih, zateći će se u opasnosti da zlatom plaća ukrcavanje, ali će Mediteran i Atlantik postati olujni i nabusiti, s vjetrovima kao preprekama.
Australija, koja zbog geografske širine ima otvoreno nebo, sprečavat će ulaz svakome bijelcu. Imati tamnu kožu bit će sanitarno jamstvo za onoga tko pripada suncu.
Na međi s Meksikom bit će granica Latinske Amerike.
I tamo će prijemni ispit polagati samo oni koji će biti u stanju ponuditi akreditive bratstva iz vremena oprečnih migracija.
Bijela komponenta ljudske vrste smanjit će se, prinuđena na izolaciju pod težinom neba.
Pokušat će bijeg potomci onih koji su pričali o najezdi.
Sa Lampeduze će se vidjeti slabašno svjetlo na južnom obzoru, odakle pristigoše
najraspršeniji potomci u povijesti ljudskoga roda.
Na Lampeduzi Afrika će imati ured u kojem će se odvagivati molbe za spas.
Drugi će biti na Ceuti, treći pak na Lezbosu.
Historija se okreće poput kajgane koju u zrak baca mudar kuhar.
Historija, po svojoj definiciji, ne zaboravlja.
Težina stopala
U ubrzanom vremenu XX. stoljeća tehnika je ponijela dvojicu muškaraca laganim korakom na slabu silu teže Mjeseca.
Na Zemlji je težina pritisaka i potlačenosti bila znatno izraženija. Postojala je u to vrijeme zemlja utemeljena na rasnoj superiornosti bljedolike manjine. Bila je to Južnoafrička Republika, ostatak kolonijalnih režima.
Za Nelsona Mandelu XX. stoljeće bilo je po mjeri ne svemirske kapsule, u trajanju od otprilike trideset godina. Njegova sloboda omogućila je da mu se zemlja iskrca u novo doba i u novu domovinu. Teritorij je bio isti, ali s jednakim pravima za sve njegove građane. Bila je to ista zemlja, ali nova kao Mjesec.
Na Mjesecu se, nakon kratkog putovanja, naslonio monolokal. Ona dvojica muškaraca što su se iskrcali na satelit prikupiše nešto kamenja, zabodoše zastavicu i otiđoše. Na ponekoj fotografiji leprša izdajnički, jer na Mjesecu nema okrepe vjetrom. Zato bi tragovi njihove obuće još uvijek trebali biti tamo. Mjesec je i dalje nenastanjen. Posjet brojnih brodica nije promijenio njegovu uporabnu namjenu, tj. nikakvu. Izleti su stali.
Nelson Mandela je svoj Mjesec izgradio na Zemlji, nakon što je proveo stoljeće u vakumu izolacija Robbeneilandu. Zatočenici su bili samo Crnci, a tamničari Bijelci, ali to nije bila partija šaha, Crni se nije mogao micati sa svoga polja.
Izvan tog režima koji je svoju Državu zasnivao na inferiornosti mnogobrojnih, rasizam ima rasprostranjenije oblike. Njegova je konstanta da su mu potrebne autorizacije, da ga podupiru autoriteti. Bez službenog ohrabrenja, guši se sam od sebe. Druga je konstanta da se manifestira u brojčanoj premoći, napadom mnogih na izdvojene pojedince. Njegova konstanta je podlost protiv najslabijih.
U XX. stoljeću na srcu mi je težina Mandelinog stopala na tlu izvan kapije, a ne ono bez težine čovjeka na Mjesecu.
- veljače 1990. dan je iskrcavanja čovjeka i njegove zemlje na površinu slobode.
Mostar
Priča se da je bilo mnogo mostova a da je ispod njih Neretva tekla kao kakav zeleni konj s više od jednog sedla. Najljepše je bilo ono bijelo od kamena „tinelia“, a tako visoko da se činilo kao da je polumjesec. Tako su zaljubljeni parovi u Mostaru imali dva mjeseca kad su odlazili ljubiti se.
Kada sam u nj ušao prvi put, bila je zima ’93/’94., mostova nije bilo i to više nije bio grad. Bilo je to bojno polje, rov i guba granata od kaldrme do krovova, ali orijentalni Mostar, nije bilo teško voljeti te, zbog željezničke pruge u mirovanju i zahrđale, zbog bolnice u kojoj su šivana tijela po podrumima pod svijećama, zbog dječice hitre na osmijeh a okretne u gladi, po tome braća uličara u Napulju za mog poratnog djetinjstva. Ne govorim o rijeci, jer više nije bilo skakača.
Talijanskim kamionima dolazio sam šest, dvanaest, dvadeset i četiri puta, sve dok se na tvojim raskrsnicama nisu pojavili poratni semafori. One zime donijeli smo generator za bolnicu, skriven među paketima s namirnicama, ali i vjenčanicu i trkaći bicikl za tvog biciklistu, koji je ranijih godina sudjelovao i na Giro d’ Italia, a još uvijek je vozio, eda bi pokazao kako sport udaljuje od nevolja, pa čak i od bombi i snajpera.
Sad imaš Pavarotijevu koncertnu dvoranu, imaš kamenje Starog Mosta izvađeno iz rijeke, imaš pjesnike. Grad si ispunjen uskrsnućem, radnici i kavane udahnuli su ti svoj dah na usta. Ovo nije stoljeće proze, već poezije. Preostaje književnost onoga tko je imao malo papira te osjetio da se vrijeme stišće pa mu je preostalo da sav život koji je mogao zaključa na jednoj stranici. U varšavskom getu pisale su se pjesme. A tko se zatekao zatočen u nekom od zatvorâ XX. stoljeća bez druga i knjige, spasio bi se samo ako se sjećao stihova. Bilo je to stoljećе pjesnikâ i krvnikâ. I samo pjesnici mogu spasiti jezik koji su koristili krvnici. Samo su mi Heine, Rilke, Celan spasili njemački.
Život kreće od majčinih prsa i stihova. Ima ih tu, ali samo predujam, šaka izgubljnog fonda. Opsade sažižu knjižnice, a oni u opsadi sažižu knjige da se ogriju. Međutim, jedan list spase da na njemu zapišu stih, a odatle iznova kreću jezici, pisma i pošta bez maraka na kuverti, pošta koja omogućuje da pjesma iz Mostara stigne u ruke neznanca u inozemstvu. Evo nas Mostare, stranci smo koje si pozvao, najprije svojim kamenom u plamenu, a onda i pjesnicima.
Sirene
Zatekao sam se u Beogradu tijekom mjeseca svibnja dok je trajalo bombardiranje. Nedostajalo mi je snage da budem cum, sa: da uspostavim savez. Bio sam u tom gradu, stanovnik jednog njegovog noćnog balkona, u sobi 411. Naredio sam tijelu da bude stražar. Bio sam sâm: zaratio sam protiv svoje zemlje u gradu raskoljenom na dvoje: polovica s nebom, polovica sa zemljom.
Na pameti mi je bila jedna pjesma Dylana Thomasa koji je iz njemačkih bombi nad Londonom polučio stihove i naslov: „Među poginulima za avionskoga napada u zoru, zatečen je i jedan stogodišnjak.“
Starci u Beogradu su šetali. Zajedno s dangubom, koji je došao sa drugog nekog juga, odlazili bi do Kalemegdana, gdje se spajaju vode Dunava i Save. Igrali su šah, sjedeći po klupama. Na znak uzbune koja je označavala napad iz zraka, ostajali bi sjediti, pazeći da ne povuku pogrešan potez.
Starci, šah i mjesec maj: sjedeći uz njih napisao sam ovo:
Misao budalaša pred Savom
jednoga svibanjskoga dana devedesetidevete:
poželjeh darovati sat starcu
koji dolazi sjesti, veli „dobar dan“
pa zapodijeva razgovor o vremenu
koje je kišovito ove godine
i škodi reumatičarima.
Baš ga i ne zanima šta radi netko iz Napulja
u Beogradu, jer ne radi ništa samo stoji.
U džepu mi je sat,
dao bih ga u zamjenu
za željeznu kukicu što mi je jučer izvukla
čepić cerumena iz lijevog uha.
I sada čujem tu daljinu, zvona, grmljavinu
i čujem sirene u Beogradu
zajedno s onima u Napulju preostalima u pričama
moje majke o ratu. Sluh je retroaktivan,
miješa bombardiranje,
stojim na prozoru u ulozi pastira
nad stadom oblaka
da ne razbježe se pod kanonadom
ispaljenoj na zvijezde.
Poput kapî
Posjećujući daleka mjesta, susrećući lica narodâ različitih običaja, s drukčijima odjećom, govorom, izloženi svakovrsnoj neimaštini, događa mi se da bolje osjetim pripadnost mnogostrukoj raznolikosti nego pojedinoj vrsti. Događa mi se da jednakost oćutim materijalno, što je obično apstraktna imenica koju su predvidjele demokracije.
U tim dalekim mjestima jednakost je za me fizičko iskustvo. Omogućuje mi da prepozna(je)m podijeljenu sposobnost ljudske vrste da se prilagođava i priklanja terenima, klimama, geografskim širinama i visinama, kao što to čine kapi na staklu. Čudesna je okretnost fizičke konstrukcije koja se multiplicira u tijelima.
Jedna židovska formula zahvaljuje božanstvu zato što preoblikuje stvorenja. Čitajući je vidim da se slažem s njom. Nisam to znao ranije, dijelim to naknadno.
Na sliku smo i priliku sjemenki, putnici u naručju vjetra poput onih smreke, javora, topole, nošeni preko mora poput kokosova oraha. U stanju su okoristiti se prijevozom u potpalublju crijeva, kao što se dogodilo jabukama. Prema ljudskom rodu osjećam pouzdanje, kakvo gajim prema sjemenkama te zahvalnost što sam posijan.
Posjećujući daleka mjesta primjećujem da sam plod mnoštva, ne naduti prototip. Osluškujem raznolikost pričâ, promatranja prirode, tehnikâ, lijekova, ritualâ, vjerovanja, divim se pojedinostima. Raskrile li se pore za čuđenje, nezaobilazan uvjet koji prethodi pitanjima i objašnjenjima.
U pojedincima mogu prepoznati krivnje, mane, zlobe, kakve zatječem i u sebi samom.
U mnoštvu nekog dalekog kraja ćutim veličajnost i divljenje.
Autor prijevoda s talijanskog izvornika: Tvrtko Klarić