Lana Bastašić: "Uhvati zeca", Beograd: Kontrast, 2018.
ŽENA-BOSNA
Decembar 2018
Bosanskohercegovačka spisateljica mlađe generacije Lana Bastašić (1986) pojavila se na književnoj pozornici nedavno, a Uhvati zeca njezin je prvi roman i, usprkos skepsi s kojom se prvijenci obično dočekuju, riječ je o nesvakidašnje dobro „skrojenom“ i uzbudljivom tekstu u čije se ogledalo treba zagledati
And I say: you must have been loved by death to be born and move on to writing. The condition on which beginning to write becomes necessary – (and) – possible: “losing everything”, having once lost everything.
Hélène Cixous, Coming to Writing
Sarinu ispoliranu europsku svakodnevicu koju dijeli s Majklom i kržljavim stabalcem avokada prekida telefonski poziv Lejle, prijateljice iz djetinjstva, od koje je udaljena par tisuća kilometara te dvanaest godina tišine i hotimičnog zaborava. Lejla zahtijeva da je Sara autom odveze iz Mostara u Beč, gdje se nalazi njezin brat Armin, a na sam spomen njegova imena Sara napušta sigurnost engleskog jezika i krinku stabilne imigrantske egzistencije u Dublinu te se vraća Bosni i/ili Lejli da bi je, s dragocjenim teretom, čim prije opet napustila.
Povratak Bosni i jeziku od kojeg se pobjeglo u romanu Lane Bastašić Uhvati zeca rađa šumu slova, riječi i rečenica iz koje nastaje književno djelo organizirano oko nestabilnih sjećanja i malih raspuknuća koja pripovjedačica nastoji prevladati pripovijedanjem. Podijeljen je na dvanaest poglavlja u kojima pratimo njihovo putovanje do Beča i do sebe, a linaernu progresiju radnje u svakom poglavlju dopunjavaju Sarine retrospekcije u kojima nas, nelinearno, upoznaje s punktovima njezinog i Lejlinog dugogodišnjeg prijateljstva. Vrijeme se odmotava do njihovog upoznavanja u prvom razredu osnovne škole, obuhvaća djetinjstvo i formativna djevojačka iskustva te raspad prijateljstva na fakultetu. Nekoliko godina i nekoliko događaja, poput proslave sedmog rođendana, razgovora s Arminom, smrti bijelog zeca ili ubojstva vrapca, konfiguracijska su uporišta koja pripovjedačica povezuje pričom čiji će nas kraj vratiti na početak romana i zatvoriti krug iz kojeg njegovi likovi ne mogu pobjeći. U ovom nas romanu svaki korak naprijed vraća nekoliko koraka unatrag, a koherenciju ambiciozno složenog romana osiguravaju intrigantni asocijacijski nizovi koje nam pripovjedačica postupno razotkriva, ostavljajući mrvice i zagonetke po putu.
U zavodljiv motivski kompleks utkane su, u skladu s naslovom romana i njegovim motom, intertekstualne aluzije na Alisu u zemlji čuda Lewisa Carrolla s kojim ga, prije svega, povezuju strukturne sličnosti, ali i ključni tematski rukavac traganja za identitetom. Štoviše, svako poglavlje poziva na paralelno čitanje dvaju romana, premda su Alisine avanture u optici romana Uhvati zeca radikalno distorzirane i iščašene. Identitetska se potraga grana u nekoliko smjerova, a fina se intertekstualna igra dječjeg i djevojačkog samotraganja premrežava prostorom Bosne u koji su usječene povijesno-političke pripovijesti o raspadu Jugoslavije, etničkim sukobima i nacionalističkim politikama. One su, u većoj ili manjoj mjeri, obilježile formativna razdoblja generacije rođene osamdesetih godina pa su svi likovi romana, u većoj ili manjoj mjeri, označeni metamorfozama. Obitelj i socijalne privilegije osigurale su Sari stabilno djetinjstvo, ali je Lejla – zbog muslimanskog porijekla i imena – s jedanaest godina bila prisiljena promijeniti ime i usvojiti nove markere koji su joj u mračnoj banjalučkoj stvarnosti devedesetih godina spasili goli život, a ostavili je bez uporišta i bez dostojanstva. Nakon niza traumatičnih transformacija i prilagodbi, Sara susreće ofarbanu, upadljivo našminkanu Lejlu koja, odjevena u kičastu narodnu nošnju, sada svojim tijelom mami goste mostarskog restorana. Lejla ili Lela, kao sinegdoha Bosne, raskrinkat će sladunjavu sliku zemlje koja se pred strancima skriva pod velom egzotike i multikulturalnosti i otkriti isprebijano, silovano i isprostituirano tijelo u koje su upisana sva zla devastirajućih etničkih sukoba.
Sarino i Lejlino putovanje od Mostara, preko Jajca, Banje Luke, Zagreba i Slovenije do Beča, gdje bi se nekadašnje prijateljice trebale susresti s Arminom – Lejlinim bratom koji je nestao za vrijeme rata i o kojemu od tada nije bilo vijesti – dotiče važne punktove političke povijesti zemlje koja više ne postoji. Linija putovanja presijeca Bosnu na pola i dozvoljava pripovjedačici da povijesnu pripovijest ispreplete s intimnom pričom o prijateljstvu pa se roman može čitati i kao putopisni roman ili „roman ceste“ u kojem njegove junakinje tragaju za samospoznajom. Svaki je dodir s Bosnom i njezinim jezikom okidač za pojavu prošlosti koja je, činilo se, bila zaboravljena te se u svakom poglavlju (s izuzetkom posljednjeg) Sara prisjeća iskustava koja su obilježila njezino odrastanje. Raspršena sjećanja povezuje lik Lejle, po mnogočemu suprotstavljen liku pripovjedačice, u čijem složenom odnosu roman ispituje (žensko) prijateljstvo. Uz ključna i očekivana mjesta djevojaštva, poput spolnog sazrijevanja, ljubavnih iskustava i bolnog razdvajanja, njihov je odnos u prvom planu romana. Iako ga Sara fabulira, uokvirujući ga mnogostrukim počecima i krajevima, njihovo prijateljstvo nije ni idealizirano ni mitologizirano nego zapanjujuće kompleksno, nelagodno i dirljivo. Posvećenost istraživanju ženskog identiteta na tematskom planu potiskuje ratničku ili „mušku“ pripovijest o ratu, pa roman prešutno zaobilazi dualizam pobjednika i poraženih fokusirajući se na međusobno ogledavanje i odrastanje dviju djevojaka. Međutim, sustavno potkopavanje heteronomne matrice dovodi u pitanje središnja intriga romana – gdje je Armin? – organizirana oko odsutnog lika muškarca, kojeg i Sara i Lejla traže jedna u drugoj i koji je njihova posljednja spona. Zagonetna konfiguracija Lejle ili Lele pobjeđuje ratne pripovijesti i Sarinu prvu ljubav te osvaja poziciju junakinje koja jedina može parirati Sari i dovesti uvjerljivost njezine priče u pitanje, premda pripovjedačica u rukama čvrsto drži sve konce priče.
Tematsku isprepletenost Bosne i žene dopunjavaju metafikcionalni ekskursi kojima roman tematizira odnos fikcije i izvanknjiževne zbilje problematizirajući vlastitu tekstualnost i, posredno, svako diskurzivno utemeljeno značenje. Sara je, naime, poluostvarena spisateljica koja na metapripovjednom planu romana traga za svojom junakinjom bez koje roman koji čitamo ne bi mogao nastati. Potraga za Arminom i hvatanje zeca posredno odgovaraju na pitanje tko je glavni lik romana, a zbog eksplicitnog tematiziranja pripovijedanja i alegorije zapleta roman Uhvati zeca može se čitati kao pripovjedni proces rađanja junakinje u kojem je svaka riječ neminovno približava smrti iz koje se rađa pisanje.
Bosanskohercegovačka spisateljica mlađe generacije Lana Bastašić (1986) pojavila se na književnoj pozornici nedavno, a dosad je objavila dvije zbirke kratkih priča Trajni pigmenti (2010) i Vatrometi (2011), zbirku poezije Naivni triptih o Bosni i umiranju (2013), zbirku priča za djecu Nastja crta sunce i druge priče (2015) te brojne priče u regionalnim časopisima. Uhvati zeca (2018) njezin je prvi roman i, usprkos skepsi s kojom se prvijenci obično dočekuju, riječ je o nesvakidašnje dobro „skrojenom“ i uzbudljivom tekstu u čije se ogledalo treba zagledati.