Warning: Use of undefined constant nadnaslov - assumed 'nadnaslov' (this will throw an Error in a future version of PHP) in /home/skdprosvjeta/public_html/casopis/wp-content/themes/prosvjet_tema/template-parts/content-post.php on line 5
Srpske izbjeglice iz Hrvatske u Srbiji

ŽIVJET ĆE OVAJ NAROD


Warning: Use of undefined constant datum - assumed 'datum' (this will throw an Error in a future version of PHP) in /home/skdprosvjeta/public_html/casopis/wp-content/themes/prosvjet_tema/template-parts/content-post.php on line 16
Juni 2018

post image

Paradoksalno je da je Hrvatska „želeći se riješiti Srba“ zapravo izgubila, što se posebno danas vidi, dok je Srbija, koja je njihovim dolaskom doživjela šok – jako puno dobila. Hrvatski krajevi nekada naseljeni Srbima danas su praktično mrtvi, a područja u Srbiji naseljena izbjeglicama ipak su prostori novih ljudi i borbe, doduše mukotrpne, ali borbe – za život

Nakon ratova u devedesetima, možda najbolnije iskustvo za Srbe u Hrvatskoj, osim spaljenih domova i hiljada mrtvih, bila je činjenica da je više od 400.000 ljudi srpske narodnosti moralo napustiti krajeve u kojima su se generacijama rađali, odrastali, živjeli i umirali. Ta strašna vojna akcija „Oluja“ u ljeto 1995. otjerala je barem polovicu od ukupnog broja izbjeglih Srba, no manji i veći egzodusi, pojedinačni odlasci i tiha iseljavanja događala su se neprestano, i prije neposrednog početka rata 1991., kao i nakon njegovog formalnog završetka, sve do kasnih 90-ih. Najveći dio ovih prognanika spas je pronašao u Srbiji, mnogi u Bosni i Hercegovini a dobar dio njih rasuo se po bijelom svijetu.

Dvadeset i tri godine nakon završetka posljednjih ratova, sadašnje pitanje glasi kako te izbjeglice žive u Srbiji danas? Odgovor na to pitanje je kompleksan kao i sam život nakon ratova. Kako je netko crnohumorno rekao, „sve što su izbjeglice nosile u glavi i što su imale u džepu, donijele su u Srbiju“: mnogi od ovih ljudi su se snašli, ali tek nakon decenijskog teškog i često ponižavajućeg rada, oskudnog života u kolektivnim izbjegličkim centrima i provizornim nastambama, da bi na kraju ipak stali na noge i osigurali egzistenciju i krov nad glavom za sebe i svoje. Mnogi od ove polumilijunske mase nesretnika na žalost nisu uspjeli sagraditi novi život, nego su godinama i decenijama tavorili i tiho se gasili u nekom od stotina kolektivnih izbjegličkih centara ili u kakvim napuštenim kućama, uz jedva kakav slabašan obrok socijalne pomoći.

 

Borba za život

Iz današnje pozicije gledano bila je to teška egzistencijalna borba, ili-ili, na život i smrt: jedni su se puni masnica i ožiljaka probijali kroz socijalni labirint osiromašene Srbije u očajničkoj potrazi za kruhom i krovom ispod kojih će skloniti glavu, da bi na kraju dočekali sunce života dostojnog čovjeka. Drugi su ostajali u sivilu svakojakih potleušica, osuđeni na pruženu ruku ponižavajuće milostinje, koja ih je i u najboljem slučaju ostavljala tek u čemeru bijede, da proklinju svoju sadašnju sudbinu i da očajni plaču za starim krajem. Primjer „Busija“, naselja pored Beograda u zemunskom kraju, koji su sagradile same izbjeglice ali i mnogih drugih takvih kolonija širom Srbije, ogledni su primjeri visoke samoodrživosti tih jednostavnih ljudi, koji su bježeći od užasa, svojim rukama, praktički iz mnogih pustopoljina i blata ravnice, naročito u Vojvodini, sagradili sebi kuće; uredne, funkcionalne i vrijedne divljenja.

U prvim mjesecima egzodusa izbjeglice su u Srbiji, bez obzira na stupanj školske spreme, kvalifikacija i radnog iskustva, pronalazile tri tipa uglavnom fizičkog posla: u poljoprivredi, građevinarstvu i na tržnici. Mnogi od njih svjedoče da je to mjesecima i godinama bio rad od jutra do sutra, često u sivoj zoni ekonomije, u kojoj je odvajanje od usta i radikalna štednja bila gvozdeno pravilo i unutrašnja naredba za većinu od njih. Ono što je hiljade tih ljudi spasilo egzistencijalnog očaja i konačno ih podiglo na noge bio je visoki stupanj međusobne solidarnosti, žrtve i napora, kad god je susjedu u sličnoj muci trebala pomoć. A pomoć je trebala uvijek. Morali su se iskopati temelji, provesti struja i betonirati strop za stotine kuća u takvim naseljima, trebalo je pomoći ocu, sestri ili bratu, oko dobivanja bilo kakvog posla, trebalo je mnogo toga i tu su pomagali zemljaci u istoj nevolji.

Na primjer, 1997. godine kada su prve izbjeglice stigle na lokaciju Busija, što je u početku zapravo bila ogromna močvarna ledina bez ikakve infrastrukture, trebalo je zaista baš sve početi ispočetka. Jedan od bivših Krajišnika, s kojim je razgovarao potpisnik ovih redova, sjeća se tih prvih dana: „Kada smo se doselili, ovde nije bilo skoro ničeg. Od komšije iz Kistanja, koji je bio jedan od prvih doseljenika u Busije, vukao sam struju i vodu. Prodavnice nije bilo, pa je taj moj drug iz Batajnice dovozio hleb u gajbama i snabdevao sve nas koji smo ovde počinjali novi život.“ Opet, električar sa Banije sjeća se da je tih prvih godina snalažljivost ljudi u naselju zaista bila impresivna; „Neko je imao benzinski motor, neko miješalicu za beton, neko auto a neko kombi… Ljudi su se snalazili sa produžnim kablovima od po sto metara, koji su izgledali kao ogromna paukova mreža i koji su čudnim putevima dolazili do trafostanice i dalekovoda.“ Hiljadu tristo kuća u Busijama izgrađeno je samoprijegorom i međusobnom solidarnošću njenih stanovnika, koji su od dolaska u Srbiju nakon „Oluje“, sigurno utrošili prvih deset godina života u težak i neizvjestan rad, da bi uopće mogli dospjeti do nivoa dostojnog za život. Ili kako kaže jedan čovjek izbjegao iz Obrovca: „Moja žena, dvoje djece i ja smo četiri godine živjeli tu pod pločom, prokišnjavalo je i nismo u prvo vreme imali ništa. Ja sam radio kao noćni čuvar, iako sam završio fakultet, a žena je dobila šivaću mašinu na ime humanitarne pomoći. Onda mi je pomagao jedan zidar, a pomogao sam i ja njemu.“

 

Povezanost izbjegličke sudbine

Iako je u Busijama sagrađeno više od hiljadu kuća u kojima danas živi više od šest hiljada srpskih izbjeglica iz Hrvatske, borba za elementarne uvjete života još traje: osnovne škole, kao ni vrtića, ni danas nema, pa roditelji već godinama djecu voze u škole u okolna naselja; Batajnicu, Ugrinovce, Zemun i drugdje. Nema ni društvenog doma, iako bi ovaj takoreći mali grad trebao iz neke minimalne kancelarije rješavati svoje svakodnevne probleme ili bi trebao dvoranu za društvene i kulturne skupove. Treba spomenuti da su nakon „Oluje“ izbjeglice iz Hrvatske, naročito u Vojvodini, gdje ih je bilo najviše, naišle na ljude koji su u vrijeme rata, sankcija i izolacije Srbije, bili spremni pomoći i podmetnuli su leđa pod mnoge izbjegličke muke, iako su i sami imali svojih problema preko glave. Važno je reći da su mnogi od njih bili bliži ili dalji rođaci ljudima iz egzodusa 90-ih, jer su i oni sami u jednom trenutku bili „dođoši“, u jednoj drugoj nepreglednoj koloni nakon Drugog svjetskog rata. Ti ljudi stizali su „vlakovima bez voznog reda“ iz istih krajeva, u kojima su bila spaljena njihova imanja i kuće i koji su u nekoj dobrovoljnoj prisilnosti naseljavali tu plodnu ravnicu.

Ta povezanost izbjegličke sudbine u rasponu od pedesetak godina i ta pružena ruka pomoći onih koji su u Vojvodinu došli 1945. godine onima koji su došli 1995. bitno je utjecala na daljnju egzistenciju tog novog vala Srba iz Hrvatske u Srbiji. Dobar primjer takvog prožimanja je izbjegličko naselje u Veterniku, prigradskoj općini u Novom Sadu, koje je uz Futog, u ratnom košmaru sredinom devedesetih, bilo ispunjeno i „starosjediocima“ iz četrdeset pete i prognanicima iz najnovijeg rata. U slučaju Veternika značajna blizina Novog Sada psihološki je već u startu djelovala na način da su izbjeglice osjećale da se nekako mogu snaći, orijentirati ili zatražiti pomoć od dalekih rođaka, ili pak od današnjih komunalnih organizacija koje su im se nalazile pod rukom. Smatra se da je na širem području Novog Sada utočište pronašlo više od 40.000 prognanih Srba iz Hrvatske pa i Veternik konkurira da bude, uz Busije, najveće naselje u kojem žive srpske izbjeglice.

 

05 reportaza 01 munjin 01

 

Slično bi se moglo reći i za Riđice, „najveće dalmatinsko selo u Srbiji“, pokraj Sombora, u kojem, tom ironijom historijske sudbine, živi nekoliko generacija ljudi iz istog kraja u Dalmaciji, samo što su jedni tu od velike socijalističke kolonizacije, a drugi su u devedesetima – protjerani. Mnogi salaši i kuće po selima i gradovima Vojvodine pamte to gorko gostoprimstvo, kada se grčevito pokušavalo izbjeglicama priskočiti u pomoć, ali taj teški jad koje su izbjeglice donijele sa sobom i trauma domaćih ljudi na rubu rata, nisu mogli ostati bez posljedica. Statistike tih godina govore da je stopa suicida među izbjeglicama iznosila jedno samoubojstvo dnevno, ali bilo je i čestih slučajeva raspada širih obitelji zbog skučenih socijalnih i egzistencijalnih uvjeta u kojima su mnogobrojne izbjeglice živjele pod istim krovom – u nekoj vrsti patologije prenatrpanosti – s onima koji su im pružali nužni smještaj. Psihološki, nikada nećemo saznati niti moći izmjeriti tu silnu količinu negativne energije koja se sredinom 90-ih nakupila među srpskim izbjeglicama iz Hrvatske, koja je rezultirala mnogim bolestima, smrtima i egzistencijalnim traumama, ali očito je da je i snaga preživljavanja bila golema: srpske izbjeglice iz Hrvatske u Srbiji uspjele su se održati i započeti novi život.  Mnoge izbjeglice u Veterniku pričaju gdje su radili i što su stekli za života u Hrvatskoj, što bi imali da nisu morali bježati i što su na kraju izgubili, ali uz svu patnju i Veternik je zajednica, poput drugih izbjegličkih naselja, koja je sagrađena na ultimativnoj ideji opstanka unatoč svemu. U tom smislu karakteristično je kratko svjedočanstvo jednog prognanika iz Dvora na Uni: „Nisam se opterećivao izbjeglištvom, jer smo svi ovdje morali raditi. Kada sam prešao Unu znao sam da se nikada više neću vratiti. Živjeli smo dan za dan. Rekao sam ženi, ne pitaj me šta će djeca jesti, jer sutra će imati za jesti a šta će jesti prekosutra to ćemo pričati sutra.“

Mnoge izbjeglice hvatale su se bilo kakvog posla samo da prežive i održe porodicu na okupu; fakultetski obrazovani ljudi radili su godinama kao pomoćni radnici u mesnicama, ustajali su u pet ujutro da bi prodali kakvo voće na tržnici, sveučilišni profesori su preprodavali na crno benzin i cigarete, a prosvjetni radnici zapošljavali bi se na ciglanama, salašima i ribogojilištima. „Ne možete zamisliti koliko se energije troši u izbjeglištvu“, rekla je jedna profesorica geografije iz Novske koja je godinama radila u pržionici kave i u prodavaonici ugostiteljske opreme u Novom Sadu, dok joj je muž, građevinski inženjer, na crno radio najrazličitije, često fizičke poslove. „Težak je osjećaj neimanja: ako ne možeš platiti kiriju onda si ništa i nigdje ne pripadaš. Došli smo u Vojvodinu bez para i pitam se kako je bilo moguće sagraditi kuću za nas, djecu i naše stare s jednom torbom i jednim automobilom“, govorila je ova mirna i srčana žena.

 

Rebus preživljavanja

Rebus preživljavanja polumilijunske mase srpskih izbjeglica iz Hrvatske u Srbiji sve ove godine bio je jednostavan ali brutalan: bolje su se snalazili mlađi i nekom zanatu vični ljudi, mnogo slabije prolazili su ljudi sa društvenom naobrazbom, službenici, poljoprivrednici i naročito stariji ljudi. Poljoprivrednici su teško mogli kupiti toliko zemlje koja bi bila ekonomski isplativa i pri tom, došavši iz pejzaža škrte zemlje, kamenjara i maslina, teško su se navikavali na mentalitet ravnice, a stariji ljudi niti su imali snage ponovo počinjati ispočetka, niti su mogli zaboraviti stari kraj. Ova grupacija prošla je najgore, godinama čameći u kolektivnim izbjegličkim centrima, kojih je u Srbiji posljednjih 20 godina u jednom trenutku bilo i oko sedam stotina. Mnogi su umirali u njima, nešto njih prihvatila su djeca u novoizgrađenim kućama, a oni najsretniji dobili su posljednjih godina stanove na korištenje od države Srbije.

Jedan od izbjegličkih centara u Srbiji o kojem se često pisalo bila je „Krnjača“, na putu od Beograda prema Pančevu i taj centar tipični je primjer čemernog života hiljada ljudi koji su iščupani iz svoje prirodne sredine a u ovoj novoj nisu imali ništa. Do ovog kolektivnog centra stiže se prigradskim beogradskim autobusom do naselja koje se nalazi u industrijskoj zoni, pa onda do samog izbjegličkog centra treba ići makadamskim putem, pored kojeg se nalazi divlja deponija smeća. Kamp je opkoljen žicom, okružen romskim naseljem i industrijskim postrojenjima. Trošne drvene barake ofarbane sivo, pretrpane porodicama izbjeglica koje se snalaze da kakvim radom „ispod ruke“ privrede koricu kruha, rublje izvješeno ispred baraka i ljudi koji hodaju s lončićima nekakve vodnjikave hrane, koju svaki dan dobivaju na ime socijalne pomoći – to je sumorna slika kolektivnog izbjegličkog centra „Krnjača“, kao i svakog drugog izbjegličkog kampa. Među tim barakama ljudi su uglavnom godinama sjedili i  prebirali svoje muke, ali zajednički pejzaž svakog takvog naselja bio je isti: beznadežnost i sivilo. Jedna žena ne starija od pedeset godina, sasušenih udova i beskrajno tužnih očiju, rekla je u prolazu potpisniku ovih redova u Krnjači: „Molim vas nemojte me ništa pitati, jer čim bih počela da govorim morala bih da plačem.“

Kolektivni centri u Srbiji za hiljade izbjeglica su bili prva a često i posljednja šansa: godinama se ti ljudi nisu mogli maknuti iz tih memljivih baraka, jer ako bi iz njih otišli, posao čistačice, sezonskog radnika ili prodavača na buvljaku nije ih spašavao od siromaštva, a socijalnu pomoć bi na taj način automatski izgubili. Mnogi izbjeglice proveli su u ovakvim kolektivnim centrima i po 20 godina, seljakajući se od jednog  do drugog; iz prvog bi ih istjerali zbog neriješenih imovinskih pitanja, drugi bi izgorio zbog loših instalacija a trećeg bi započinjali renovirati investitori – za potrebe kakvog trgovačkog centra. Nakon 23 godine najveća većina tih izbjegličkih pribježišta je zatvorena, ali ostalo je i dalje sjećanje na jednu nezamislivu dramu koja će zauvijek obilježiti mnoge ljude i njihovu djecu i koju mnogi od tih stanara nisu preživjeli. Interesantno je da o toj drami srpskih izbjeglica u Srbiji nije još snimljen niti jedan film, nije napisan ni jedan zapaženiji roman i nije odigrana niti jedna predstava – ali to je neka druga priča.

 

Nije sve tako crno

Treba reći i to da su mnogi ljudi iz srpske izbjegličke populacije izgradili zavidnu profesionalnu reputaciju kroz sve ove godine u Srbiji. Ima među njima uglednih pravnika, profesora, poduzetnika, visoko pozicioniranih službenika, novinara i umjetnika, no ono što je važno jest da su i oni, kao i ovi obični ljudi na goloj vojvođanskoj zemlji, morali svojski zapeti i preko svojih mogućnosti, da bi stekli priznanje i ugled ekvivalentan njihovom obrazovanju i radnom iskustvu stečenom u Hrvatskoj. I uspjeli su. Ili kako kaže jedan bivši sudac iz Zagreba koji je danas uspješan advokat u Beogradu: „Poznajem jako puno ljudi iz Hrvatske koji su došli u Srbiju i koji su danas ovdje jako uspješni. Odnosno, ti ljudi su i tamo bili uspješni a ovdje su samo nadogradili svoje znanje i iskustvo. Zastupam barem dvadeset firmi u Srbiji koje vode ljudi koji su došli iz Hrvatske; od građevinarstva, transporta, drvne industrije, do kompjutora i informatike.“

Ta ukupna količina radinosti, samoprijegora, iskazanih vještina, obrazovanja i intelektualnih sklonosti čitave srpske izbjegličke populacije, paradoksalno, neka je vrsta povratnog bumeranga za Hrvatsku danas iz koje su svi ti ljudi protjerani. Može li se novcem, ekonomskim, kulturnim ili demografskim pokazateljima izračunati taj ogromni manjak koji Hrvatska danas bez sumnje trpi, zato što jedne ogromne mase visoko radno sposobnog stanovništva u tim krajevima sada više nema? Na to pitanje odgovaraju same izbjeglice u tonu crne ironije: Hrvatska je izgubila „želeći se riješiti Srba“, dok je Srbija, koja je njihovim dolaskom doživjela šok – jako puno dobila. Hrvatski krajevi nekada naseljeni Srbima danas su praktično mrtvi, a područja u Srbiji naseljena izbjeglicama ipak su prostori novih ljudi i borbe, doduše mukotrpne, ali borbe – za život. Zašto Hrvatska tako uporno radi u korist svoje štete?, pitaju se sasvim dobronamjerno na ovu temu izbjeglice. Ovom samoubilačkom paradoksu ne treba se veseliti, jer i s jedne i s druge strane granice stanuje nesreća od istoga korijena, no ono što je danas važno, kada se pogledaju izbjegličke kuće svuda po Srbiji, može se reći, kao u onom starom filmu iz doba socijalističkog optimizma – živjet će ovaj narod.