KRITIKA - Srđan V. Tešin: "Gori gori gori", Beograd: Arhipelag. 2017.
ZVIJER OD ČOVJEKA
Septembar 2017
Iako sadržajno ambiciozan, roman Gori gori gori nije tek sito koje propušta stvarnost na potezu od terorističkih napada do „terorizma“ zdravog življenja, nego iznimno književno djelo duboko zaokupljeno književnim posredovanjem stvarnosti i različitim modelima pripovijedanja
Gori gori gori, novi roman kikindskog pisca Srđana V. Tešina1, uvodi u suvremenu srpsku prozu nekoliko, kako naslov insinuira, gorućih tema suvremenog društva. U njemu se sljubljuju politički aspekti prehrane s receptom za pisanje romana pri čemu se ova postmodernistička književna igra uvjerljivo hvata ukoštac s kontroverznim društvenim, medijskim i identitetskim pitanjima. Počevši od gubitka individualnosti u društvu spektakla, roman vrtoglavo detektira degenerativne društvene procese koji su doveli do brisanja ličnosti te nas suočava s književnim tretmanom medijske stvarnosti. Iako bi se u prepričavanju mogao doimati kao galimatijas, Tešin uvjerljivo gospodari pričom o pojedincu lišenom identiteta u čijoj se potrazi za samim sobom reflektira dominantni osjećaj otuđenosti i usamljenosti suvremenog čovjeka – čovjeka čija se egzistencija svodi na prebivanje u svijetu društvenih mreža i medijskoj pornografiji svakodnevice.
Ovaj eklektični kolaž književnih modela pripovijeda naizgled trivijalnu i neozbiljnu priču o napadima „vegan ratnika“ na ćevabdžinice i buregdžinice. Neimenovani junak romana doživio je potpunu amneziju i opekotine prilikom terorističkog napada molotovljevim koktelima na „hamburgernicu“. Dok se oporavlja u bolnici i rekonstruira priču o sebi uz pomoć doktora, psihijatra, policije i drugih žrtava nepoznatog napadača, „nevidljivom rukom teroriste“ stradaju popularni fast food restorani u gradu. Apsurdnu premisu romana prokomentirat će jedan od likova kada kaže da se junaku dogodilo nešto što se sreće „samo u filmovima B produkcije i trivijalnoj literaturi“. Budući da ne može pronaći dokaz o vlastitom postojanju na društvenim mrežama, jedina spona s njegovim prethodnim životom bit će svojevrsni pronađeni rukopis, odnosno, tablet koji sadrži poruke od Nepoznate Niko, osobe koja je u virtualnom svijetu također lišena identiteta. Ključni junakov problem jeste kako ispričati priču o sebi kao o autentičnoj jedinki s jedinstvenom biografijom ako se ne možeš sjetiti ni vlastitog imena: postojiš li za sebe i za druge ako nisi prisutan na društvenim mrežama?
Roman uokviruje nedovršena rečenica „Zovem se, zovem se, zovem se…“ koju čitatelj može dovršiti sam za sebe. Crnohumorna premisa prema kojoj ostali likovi (s jednako okrnjenim identitetima) očekuju od junaka da se sjeti vlastitog imena i biografije vodi ga u pisanje kao pomoćno sredstvo rekonstrukcije dekonstruiranog identiteta. Junakovo pripovijedanje postavlja se u romanu kao mimikrija pisanja, a bezimeni junak je u takvom svijetu simulakrum pisca koji u pisanje ulazi bez identiteta, pripadnosti i konfesije. S junakom lišenim identitetskih obilježja (njegova koža je i u doslovnom i prenesenom značenju spaljena), roman tematizira praksu pisanja i pripovijedanja kao sredstava osmišljavanja svijeta obilježenog raspadnutim uzročno-posljedičnim vezama.
Svaki protagonistov korak unaprijed u identitetskoj potrazi prokazuje se kao korak unatrag, vraćanje na isto i zatvaranja kruga opasanog bezimenim ja pa je roman moguće čitati kao osobit primjer romana detekcije. Naime, istražujući protagonistov identitet, njegova sjećanja i prošlost, sudjelujemo i u igri detekcije otkrivajući kako nastaje ovaj roman, ali i kako bilo koji roman u praktičnom smislu može nastati – iz očišta romana književni je tekst produkt eksperimentalne prakse pisanja koja se može savladati pridržavanjem pravila spisateljskog zanata. Ovaj sadržajni i formalni miš-maš iskorištava niz modela pripovijedanja kratke priče, ali ih na kraju povezuje u inovativnu romanesknu cjelinu putem metatekstualnog iskaza koji parodira protagonistovo književno poslanstvo. Kako je u konačnici niz tekstualnih fragmenata spojenih u kolaž postao jedinstveno i cjelovito prozno djelo neka bude povod potencijalnim čitateljima da se nagrade čitanjem Tešinovog romana.
Gori gori gori dolazi desetak godina nakon autorovog posljednjeg romana Kuvarove kletve i druge gadosti (2006), s kojim dijeli određene tematske preokupacije, te nekoliko zbirki kratkih priča. Od svog prvog romana Antologija najboljih naslova (2000) Tešin je vjeran kratkim proznim oblicima i fragmentima koji su posljedično utjecali na genezu i oblikovanje duže romaneskne forme. Tešinov interes za kratke prozne oblike ogleda se u formalnim aspektima ovog romana koji je podijeljen na četrnaest poglavlja koja prate četrnaest dana protagonistovog liječenja i deklinacije amnezije. Poglavlja su iscjepkana na 193 numerirana fragmenta, a svaki fragment označava svojevrsni prekid s junakovim tokom misli i upad novog, stranog i drugačijeg diskursa u njegov krhki svijet ispražnjen od pripadanja i identitetskih oznaka. Govor drugih likova s pripadajućom izmjenom fokalizacija (pacijenata, doktora, medicinskih sestara, istražitelja), poruke izmijenjene s Nepoznatom Niko preko računalne aplikacije i erotske priče koje joj piše u zamjenu za fotografije, detaljni opisi fotografija i video snimki, novinske vijesti iz crne kronike – svi ovi umetnuti fragmenti funkcioniraju kao kamenčići na protagonistovom putu do sebe. Oni su i repozitorij različitih modela pripovijedanja među kojima se posebno ističu dijelovi koji naglašavaju vezu između tiskanog književnog teksta i medija koji su tom djelu oslonac. Korištenje izraza tipičnih za crnu kroniku i senzacionalističko izvještavanja, upotreba tehnike ekfraze, dramskog dijaloga, crteža, znakova ili površine obojene u crno – sve su to postupci kojima roman problematizira postojeće karakteristike pojedinih medija upošljavajući ih u izgradnji priče.
Hrana je u romanu područje ideološkog konflikta koji se realizira nizom nasilnih terorističkih napada pa ga je moguće čitati u predvidljivom alegorijskom ključu. Hrana kao okidač terorističkih napada također omogućuje da se teme poput terorizma i medijske reprezentacije istog parodiraju i da im se pristupi s humorom. Antropologija hrane Svetlane Slapšak donosi brojne uvide o ritualnom značenju hrane i političkim aspektima prehrane kojih suvremena kultura možda više nije svjesna, ali to ne umanjuje njihovu djelatnost2. Jedino autentično sjećanje i žudnja koju protagonist prepoznaje jest želja za hranom, pa je njegov plan nakon izlaska iz bolnice poprilično konkretan: „Poješću veliki hamburger, reš pečen, s mnogo luka i tucane, ljute paprike.“ Hrana kao područje konflikta većih razmjera dijeli svijet romana na sukob vegana i mesoždera, koji se dade čitati kao sukob između zdravih i bolesnih, autentičnih i neautentičnih programa prehrane, ali i kao rodni sukob. Slapšak nam otkriva da se u globalnoj opsjednutosti hamburgerima i roštiljem krije izuzetna ritualna snaga, te da je meso oduvijek bilo privilegirano kao simbolička hrana muškosti, državljanstva i moći jer je bilo osnovna žrtva za bogove3. Macho aspekti hamburgera i roštilja kao simbola patrijarhalnog društva dobivaju u romanu tragikomični obrat jer su muškarci sprženi poput hrane koju jedu. Simboličkim upisom u hranu Gori gori gori obnavlja patrijarhalnu matricu, ali ide korak dalje i otvara mogućnost da se obrat interpretira i kao širi sukob između kulture kao sredstva prisile i divljeg čovjeka, zvijeri koja se osamila i u mraku proždire plijen.
Junak je odvojen od svijeta u doslovnom i prenesenom značenju, te je njegovo sjećanje na hranu jedini očuvani dokument koji mu nudi mogućnost da se samoopiše u okolnostima koje su mu oduzele svako drugo sjećanje. Ideologija „vegan ratnika“ koji su spremni ubijati ljude za prava životinja širi se kao bolest na sve društvene aspekte sa zaključkom da nasilje uvijek proizvodi još nasilja. Opstanak u nesigurnom svijetu gdje čovjek može stradati samo zbog toga što jede ili ne jede određenu namirnicu, proizvodi zvijer koja će, za potrebe preživljavanja u svijetu terora, posegnuti za jednakim sredstvima i opravdanjima kao i onaj protiv kojeg se bori. Svođenje čovjeka na zvijer zauzetu pukim preživljavanjem roman interpretira i kao junakovo povlačenje iz jezika gdje se riječi drugog gube do nečujnosti, a njegov pokušaj komuniciranja se svodi samo na zamuckivanje u pokušaju da izgovori vlastito ime. Ova jezična čarolija da se jednostavno i pitko ispriča trenutak jednog brisanja identiteta do brisanja jezika junaka, a u konačnici i romana, zasigurno je najdojmljiviji aspekt ovog djela.
Iako sadržajno ambiciozan, roman Gori gori gori nije tek sito koje propušta stvarnost na potezu od terorističkih napada do „terorizma“ zdravog življenja, nego iznimno književno djelo duboko zaokupljeno književnim posredovanjem stvarnosti i različitim modelima pripovijedanja.
1 Roman Gori gori gori odnedavno je dostupan i u izdanju zagrebačkog Sandorfa.
2 Svetlana Slapšak (2014). Leteći pilav. Antropološki eseji o hrani. Beograd: Biblioteka XX vek; Svetlana Slapšak (2016). Preživeti i uživati: o antropologiji hrane. Sarajevo: SPKD Prosvjeta; Svetlana Slapšak (2016). Kupusara. Ogled iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti. Beograd: Biblioteka XX vek.
3 Usp. Svetlana Slapšak (2014). Leteći pilav. Antropološki eseji o hrani. Beograd: Biblioteka XX vek: 278-282.