Boris Vrga: "Svjetlom po rubu (studije, ogledi, portreti)", Zagreb: SDK Prosvjeta 2016.
SVJETLOSTI RUBA
Mart 2018
Knjiga Borisa Vrge dragocjena je dopuna onome što se do sada znalo i putokaz ka istraživanju onoga što još ne znamo o vlastitom nasljeđu. U međuvremenu su istraživanja Borivoja Čalića, Mirka Demića, Anđelka Anušića, Nebojše Devetaka, uz velik broj saradnika Ljetopisa i Prosvjete, izdanja SKD „Prosvjeta“, obogatili predstavu o srpskim književnim nastojanjima u Hrvatskoj
Kako se iz podnaslova vidi, knjiga je skup žanrovski različitih priloga. Ali uprkos tim razlikama, knjiga ima snažno jedinstvo. Ono bi se moglo odrediti po naslovu knjige, i naslovu prvog ogleda, „Svjetlom po rubu“: taj naslov se može pojednostaviti kao „osvjetljavanje ruba“ (ivice, margine i sl.). Veći dio priloga, ili gotovo svi, bavi se zavičajnim ličnostima i djelima, mahom onim koja se nisu našla u opisima kulturne tradicije srpskog naroda (i drugih naroda). To je kulturnoistorijska perspektiva zavičajnog dometa, nezaobilazna u lokalnim istorijama. Međutim, takva perspektiva nije primjenljiva ili moguća u istraživanjima koja uključuju opštiji, širi nivo perspektivizacije. Što se „gledalac“ više uzdiže nad lokalnim, to se lokalno manje vidi. (Možda tu ima nešto od Njegoševog, „Ko na brdo ak` i malo stoji/ Više vidi no onaj pod brdom“.) Utoliko je jasno da u pregledima i istorijama književnosti nije moguće identifikovati sve književne pojave i ličnosti. (Uzmimo savremene prilike u srpskoj književnosti, gdje se godišnje pojavi više od dvjesto romana. Može li ijedna istorija književnosti to konstatovati.) Postoji niz drugih disciplina koje dokumentuju ovakve situacije i slučajeve. Među njima najveću potpunost nudi bibliografija, ali ova disciplina sadrži samo numeričku, a ne neku drugu (književnu, estetsku, kulturnoistorijsku) vrijednost.
Vrlina Vrgine knjige je što ne osporava nivoe vrijednosti, ali ih nalazi tamo gdje ih drugi nisu vidjeli ili za njih nisu znali (nema ih u radovima, pregledima i antologijama, Stanka Koraća, Dušana Ivanića, Nebojše Devetaka, Zdravka Krstanovića). To je prilog „veličini malenih“, po sintagmi kojoj je naučnu upotrebljivost dao Antun Barac. Iako njihova djela ne mogu da se približe ni prosječnim, da ne kažemo standardnim vrijednostima, ona sadrže jasne tragove nastojanja da se čovjek ostvari u vremenu, da nađe izraz za svoje egzistencijalno stanje, ili da iziđe iz govora svakodnevice.
Otkada se koliko-toliko sistematizovalo znanje o književnom radu ili o književnosti Srba u Hrvatskoj – Stanko Korać, prvo u zborniku Vjetrom vijani (Zagreb, 1971.), pa kao urednik zbornika priloga više autora, Književna hrestomatija (nije se smjela u naslovu navesti nacionalnost) (Zagreb, 1979.), potom u Pregledu književnog rada Srba u Hrvatskoj (1987.), te u mojoj Književnosti Srpske Krajine (1998.) – pojavio se velik broj priloga koji te sistematizacije i preglede dopunjavaju. Jedni od tih priloga imaju zavičajni doseg, drugi su dopune koje doista sežu do značajnih imena, a nisu se našla u vidokrugu autora pomenutih djela. Više je razloga ovim propustima: prvo, nema bibliografije srpskih pisaca (ili pisaca Srba) iz Hrvatske; drugo, nije bilo sistematizovanih istraživanja (pregleda, istorija književnosti) koja bi ovo područje obuhvatila; treće se tiče dileme između pripadnosti srpskoj ili hrvatskoj književnosti; četvrto se odnosi na vrijeme SFRJ/FNRJ, kad je praktično bilo nemoguće ili sasvim rijetko izjašnjavati se kao srpski pisac (ako je rođen i objavljuje u Hrvatskoj), pošto je republička pripadnost izjednačavana sa nacionalnom pripadnošću.) Dakle svak ko se počeo ili pokušao baviti srpskom književnom tradicijom u Hrvatskoj bio je pred ovim preprekama. To se vidi i u drugim oblastima, npr., u folkloristici: Maja Bošković Stulli u svojim zbirkama narodnih hrvatskih pripovijedaka u izvorima navodi pripovjedačice (ili pripovjedače) srpske nacije, i to potvrđuje, a njihova kazivanja uvrštava u „hrvatske“. Problem je, između ostalog, što se „hrvatsko“ moglo shvatiti kao „geografsko-državno“ određenje, vodeći pravo ka asimilaciji svega što je srpsko, pa čak i imena naroda.
Utoliko su ovakvi prilozi, kao što je knjiga Borisa Vrge, dragocjene dopune onome što se do sada znalo, a više od toga – putokaz ka istraživanju onoga što još ne znamo o vlastitom nasljeđu. U međuvremenu su istraživanja Borivoja Čalića, Mirka Demića, Anđelka Anušića, Nebojše Devetaka, uz velik broj saradnika Ljetopisa i Prosvjete, izdanja SKD „Prosvjeta“, obogatili predstavu o srpskim književnim nastojanjima u Hrvatskoj. Većina onih koji su književni rad počeli u Hrvatskoj od 60-ih do 80-ih godina (Kordić, Devetak, Demić, Anušić, Luka Šteković…) našla se poslije 1991-1995. u Srbiji ili se rasijala po svijetu.
Knjiga Borisa Vrge je u tom pravcu lijepa prinova. Uvodi se jedan krug imena koja su se pojavila u književnosti knjigama ili prilozima u periodici. Jedan dio između njih ne bi našao mjesta ni u jednom pregledu ili istoriji književnog rada, pošto je bez uočljivijih vrijednosti. Ali za njih ima mjesta i razloga u okvirima zavičajnih tema. Ponekad su primjeri takvog djelovanja lišeni konvencija „visokog“ stila, u naivno-narodskoj formi saopštavajući životno iskustvo (Sofija Piljuga). Drugi put imamo autore koji bi morali ući u opseg pregleda istorija književnosti Srba u Hrvatskoj, u koliko bi se sistematizovalo znanje o književnom radu ili o književnosti Srba u Hrvatskoj. Vrlo je značajno što se sve više obraća pažnja na krajišku dijasporu: većinom su u Americi (i u drugim zemljama Sjeverne i Južne Amerike, takođe i Evrope) radili Srbi iz Krajine i Dalmacije (v. studije Krinke Vidaković Petrov). To je područje otvoreno za pomnija, specijalistička istraživanja.
Knjiga Borisa Vrge je multidisciplinarna (književnost, slikarstvo, fotografija, skulptura) na impresivan način. Kad se čitaju njegove analize semantički zatvorene lirike Nikole Vujčića ili Miloša Kordića, mislite da se nalazite u društvu hermeneutičara. Kao što se u ogledu o skulptoru Momčilu Krkoviću nalazimo u društvu likovnih estetičara, estetičara skulptorskih oblika. Uostalom je Vrga, doktor pulmologije, objavio trinaest monografija o likovnoj umjetnosti i likovnim umjetnicima. Buduća istorija književnog rada Srba u Hrvatskoj ne smije da mimoiđe Borisa Vrgu ni kao književnika (pjesnika i likovnog kritičara), ni kao hroničara krajiških (banijskih) ličnosti književnog i likovnog života. Ako jedan narod hoće da održava svoj identitet, mora što potiče iz njegovog krila da prepozna i zabilježi. Poslije postojećih bibliografskih istraživanja (v., Ljetopis i posebna izdanja SKD „Prosvjete“) potrebno bi bilo sastaviti potpuni pregled djela koja se tiču Srba u Hrvatskoj, po načelima koja su već usvojena u nacionalnim bibliografijama (autor Srbin, autor s druge strane o Srbima u Hrvatskoj, odnosno Vojnoj Granici, Mletačkoj Republici, Državi Srba, Hrvata i Slovenaca i dalje do danas). Vrgina knjiga Svjetlom po rubu jedan je od puteva ka tome cilju.