Časopis Prosvjeta

"Genre Film Festival, GEFF 63 – 69: Od antifilma do crnog vala", autori Diana Nenadić i Darko Šimičić, MSU Zagreb, 11. 12. 2025. – 15. 2. 2026.

EKSPERIMENT I OTPOR

PIŠE: Željko Luketić

Januar 2026

Pokušaji muzealizacije teme filmskog festivala u Hrvatskoj su vrlo rijetki, tako da ekipa autora i kustosa nije imala gotovi blueprint kako se takva izložba radi i što bi ona zapravo trebala biti. Morali su odgovore naći sami i pritom paziti da izlošci ne skliznu u dosadnu kronologiju bez duha i smisla, topeći se u kutiji crnila bez razgovora s publikom i prizivanja misli razbarušenih eksperimentatora 60-tih

U razgovorima s domaćim PR stručnjacima zajednička je jedna njihova misao: najteže im je u maloj zemlji prepunoj filmskih festivala raditi one eksperimentalne, jer čak i najveći i najugledniji 25 FPS (Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa) u Zagrebu često iscrta upitnike u glavama medijskih urednika i novinara. Što istaknuti, tko su ti ljudi koji i dalje imaju fetiš na analognu filmsku vrpcu i zašto bi strukturalistička kružnica koja pulsira desetak minuta uz zaglušujuću buku mogla njihove čitatelje uzbuditi i privući im pažnju. U svijetu spektakla, a danas i u svijetu uskraćene pameti na svega nekoliko desetaka slovnih znakova u naslovu, jedini je način da vijesti privuku pogled zvonkim superlativima i pridjevima poput „prvi“, „naj-ovakav“ ili „naj-onakav“ (velik i ugledan već su iskorišteni na početku ovog teksta) ili pak imenima nekih važnih zvijezda branše koje posjećuju festival. Tko god je ikad radio u organizaciji filmskog festivala, sjetit će se i telefonskih poziva domaćih komercijalnih televizija koje najprije pitaju „tko od slavnih dolazi na otvorenje“, a tek potom odlučuju hoće li ili neće popratiti festival.

U takvoj borbi prvih, najvećih, najstarijih i najuglednijih, koje su posjetili i najslavniji i najvažniji ljudi, a uz to je priređen i niz naj-bitnijih događaja koji se mogu naj-fino razvući preko naj-cijele stranice i osigurati tu egzotičnu zvjerku pažnje, pobjedu čak i danas odnosi GEFF ili Genre Film Festival, pokrenut 1963. u Zagrebu nakon jedne godine prethodnog teorijskog brušenja i bistrenja. Reći će (pogrešno) Dragana Kružić u svom radu „Experimental (Structural Film) as the Concept of Film Innovation (Mihovil Pansini and Geff)“ da je to bio prvi eksperimentalni filmski festival uopće, no znamo da nije, jer je to mjesto zauzeo belgijski EXPRMNTL (Festival international du cinéma expérimental de Knokke-le-Zoute) još 1949. godine. Gužva ipak nastaje kasnije, već spomenute i ključne 1963. godine. Tada kreće američki Ann Arbor Film Festival koji se voli okititi egidom „najstariji kontinuirani eksperimentalni filmski festival“ što je tek djelomično točno, ali samo za drugi kontinent.

 

 

Posljedično i ono najvažnije za naš GEFF jest da je od službenog porinuća 1963. manifestno nastajao nizom razgovora na temu antifilma, pojma koji će etablirati i proslaviti, te da je u svom žaru i zanosu jedini koji je sam sebe zapalio („Kariokinezom“ simbolički, a sadržajno i organizacijski doslovno tek kasnije) pa mu, nažalost, nedostaje oznaka „kontinuirani“, u smislu trajanja sve do danas. Po svemu drugome, ali najprije u specifičnom kontekstu nastajanja, GEFF je kopljima iznad dugovječnosti Ann Arbora i zapadne kapacitiranosti EXPRMNTL-a. Zašto? Je li posrijedi lokalna mitomanija balkanskih plemena? Naknadno uljepšano sjećanje? Ili je GEFF doista jedna od ključnih pojava jugoslavenske i hrvatske slobodarske kulture i umjetnosti 60-tih? I koliko su Sonic Youth bili u pravu kada su 1994. lansirali naslov „Experimental Jet Set, Trash and No Star“ kao ultimativni komentar na visoku kulturu, rafinman umjetničkih elita i nadmoć profesionalizma, pritom zasigurno nikad ne čuvši da je John Lennon trebao doći na GEFF, no eto, „nije stigao“, pa je ljubazno uskočila ‘Miss Universe Yugoslavia 1968’, Daliborka Stojšić. Bilo bi to radikalno kao da danas na 25 FPS-u filmove ocjenjuje Vlatka Pokos ili Nives Celzijus ili netko treći tko predstavlja širinu ljudske reprezentacije, a ne tabloidni žar i estradu. Takve slobode (i širine), nisu se ponovile, a kako se čini, niti neće, iako bi mediji tu novu slobodu obožavali, progutali i tražili još. GEFF je ne slutivši, moguće riješio i problem vidljivosti današnjih festivala eksperimentalnog filma, samo oni to još ne znaju ili nisu spremni za razigranu ludost i radikalizam „gefovskog“ razmišljanja.

Gdje sve to vidjeti, a možda se i u duhu festivala prebaciti na razboju za vježbanje (dok redari ne gledaju) ili satima „bindžati“ serijski posložene programe filmova (opet pazeći kada šihta redarima završava)? Black Box Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu prvi je, a za nadati se, ne i posljednji dom postava dugo iščekivane dokumentacijske i retrospektivne izložbe „GEFF 63 – 69“, podnaslovljene jednim od mogućih smjerova čitanja građe „Od antifilma do crnog vala“. Na putu od inicijalno i davno planiranog prostora Klovićevih dvora, materijal je domaćine naposljetku pronašao u jednom od muzejski najzahtjevnijih zagrebačkih prostora, „crnoj kutiji“ MSU-a koja inače ugošćuje uže specijalizirane i manje postave i sa kojom se valja kompozicijski izboriti za adekvatnu metražu. U toj borbi građe, kustosa i ambijenta, nerijetko Black Box zna odnijeti pobjedu i nametnuti se svojim monumentalnim crnim plohama koje sadržaj ovisno o prezentaciji, ili podržavaju, ili premalo ističu.

 

 

Autori izložbe Diana Nenadić i Darko Šimičić, uz kustosicu Bellu Rupenu ovdje su imali težak zadatak u količini materijala, ali i specifičnoj tematici sadržaja koji je trebalo posložiti vizualno, a potom i značenjski komunikativno, te pritom stvoriti muzejski postav koji prati filmski festival, njegove ideje i manifeste, potom prikazane filmove, odziv medija i publike, foto i novinsku dokumentaciju i konkretne, prostorne izloške s vlastitim postamentima. Pokušaji muzealizacije teme filmskog festivala u Hrvatskoj su vrlo rijetki, tako da ekipa autora i kustosa nije imala gotovi blueprint kako se takva izložba radi i što bi ona zapravo trebala biti. Morali su odgovore naći sami i pritom paziti da izlošci ne skliznu u dosadnu kronologiju bez duha i smisla, topeći se u kutiji crnila bez razgovora s publikom i prizivanja misli razbarušenih eksperimentatora 60-tih. Zahvaljujući jednostavnoj, a zapravo ingeniozno konstruktivnoj ideji dizajnerice postava Barbare Blasin da se prostor pregradi u nove cjeline, zidove i tematske plohe, oslobodilo se monumentalnosti i pretjeranog reda „kutije“. Materijal je prodisao u mjesto istraživanja i komunikacije za izloške i posjetitelje, a autori izložbe su dobili sjajnog saveznika za sadržaj kojega su mogli voditi ne samo u smjerovima zadanim podnaslovom nego i „gefovski“ se razigrati u moguću budućnost, naznačenu i dijelom festivala koji se nikad nije dogodio.

Sjajan naklon izvoru jest i prijespomenuti bindž od najmanje 30-tak naslova: impresivan popis filmova toliko je zahtjevan, a uputa posjetitelju da se ravna prema minutaži (!) skoro pa nadrealna, baš kao i projekcija američkih retrospektiva na GEFF-u koje su počinjale ujutro i trajale bez pauze do kasno u noć, pa tko izdrži. Ono što je najzabavnije, ljudi su tada na GEFF-u gledali čak i takve beskompromisne retrospektive, a posjet se iz godine u godinu povećavao, uvodeći u praksu održavanje festivala u zimskom solsticiju (osim posljednjeg), s počecima programa i projekcija u neobičnim horoskopsko-solarnim izračunima vremenima poput 8 sati i 35 minuta, 15 sati i 06 minuta, 16 sati i 41 minuta i slično. Ili pak, prezentacijama pojedinih filmova s upaljenim svjetlima u dvorani (kao preteča današnjih senzornih projekcija), nekih uz govor i tumačenje autora, nekih bez zvuka. S filmovima koji nisu stigli (prijevoz, pošta, carina, viša sila…) nitko se nije uznemiravao, jer stajalo je tu i komično upozorenje u službenim biltenima „moguća su kašnjenja, pomicanja i otkazivanja na čemu se organizator unaprijed ispričava“ kao da je i horoskopsko-solarnom satu poznato da muze i umjetnici o vremenu ne brinu, no znaju da je relativno.

Usporedba GEFF-a sa drugim festivalima s početka nastanka ideje eksperimentalnih festivala uopće, ima u ovom slučaju nekoliko specifičnih diferencija. Nastao je u socijalističkoj zemlji, s autorsko-filmskom družinom amatera koja kod profesionalca nije bila nimalo cijenjena i koja nije bila u mogućnosti prije toga pratiti najnovija zbivanja na eksperimentalnoj i filmskoj sceni. Ipak, poriv za razmišljanje i teoriju našli su u kanonu prve avangarde i klasičnog narativnog filma, odnosno svega onoga što im je bilo dostupno. Kolege filmaši ponekad su ih sprdali kako uzimaju restlove profesionalnih traka, prtljaju s njima i naknadno snimljenim tonovima, škrabanjem i nepoznavanjem montaže interveniraju u ostatke. Međutim, ljubav prema mediju i filozofska, misaona i teorijska živost i radoznalost, nadilazili su okvire kinoklubova i drugih profesionalnih udruženja za koje je država davala sredstva (kao uostalom i za GEFF), a rezultat je bila ponuđena paradigma filmskog opismenjavanja, suradnje i nadilaženja profesionalno-amaterskih ograničenja, kolaboracija sa svim akterima modernih i slobodarskih razmišljanja i doživljavanja filma kao autentičnog umjetničkog artefakta koji jest dio života i nije rob publike, raznih komisija za odobravanje sredstava i stilskih i sadržajnih očekivanja. Ideja antifilma nije značila da su domaći kinoamateri protiv filma, nego upravo suprotno, bili su toliko „za“ da su film doživljavali svetijim od profesionalaca, što je potonjima ponekad išlo na živce, posebno u ideji da je amaterizam kao takav „slobodniji“ i „neopterećeniji“, što u određenim slučajevima jest, ali i nije bila istina. Zato su „gefovci“ na svojim festivalima prikazivali i radove profesionalne kinematografije, uvažavajući i one koji su svoju slobodu našli drugdje, i opet pozivajući na ideju „film je film“, bio amaterski ili profesionalan ili kakav drugi, ali samo neka istražuje i ispituje svoje granice.

 

 

Odabrana izražajna stilistika u krugu GEFF-a (kao međunarodnog i jugoslavenskog festivala nekonvencionalnog i eksperimentalnog filma) bila je redukcija sredstava snimanja, kamere, vrpce, ukidanja fabule, negiranja pravila montaže i gotovo svega što se učilo kao gramatika klasičnog filma, pa je otud i nastao dio „anti“ koji u susretu s drugim antiumjetnostima i antipokretima, traži onu najčistiju i najautentičniju verziju filma. Također traži i most prema znanosti, tehnici, društvu, a još dalje i astrologiji, kibernetici, parapsihologiji, seksu, humanizmu i gotovo svemu drugome što je još moglo biti da je festival nastavio postojati. Njegova druga velika važnost i razdioba u smislu festivalskih povijesnih pojava jest da je imao svoj manifest, proglas o umjetničkim vrijednostima i nastojanjima i time prekoračio granicu običnog festivala i ušao u kategoriju umjetničkog pokreta. Gorgona, Nove tendencije, Muzički biennale Zagreb (ali i Zagrebačka škola animiranog filma, a u svijetu i Fluxus) bile su mu sukladne točke iz kojih je crpio inspiraciju, a ponekad i citirao dijelove filozofskih razmišljanja, no postao je autentičan i po tome da je imao autore koji su doista pratili ta pravila istraživanja novog i nekonvencionalnog filma, poput Vladimira Peteka koji je u toj praksi redukcije bio prvi. Još jednom valja naglasiti da se radilo o amaterima, ljudima s drugim zanimanjima, koji su kinoklubašku priču doveli do razine koja proizvodi nova i jaka imena domaćeg filma, poput osnivača Mihovila Pansinija u Zagrebu, Verzottija, Martinca i Zafranovića u Splitu, Makavejeva u Beogradu i mnogih drugih, neovisno o tome jesu li ostali odani amaterizmu ili prešli u profesionalne vode. GEFF je uz festivalsku djelatnost imao i savjetovanja o eksperimentalnom filmu, razgovore koji su se bilježili i transkribirali te trebali biti objavljeni kao knjige, a u planu su na počecima imali i pokretanje vlastitog filmskog časopisa „Od 8 do 70“ (urednik Vlado Škarica), no on se na koncu nije dogodilo. Od razgovora je izašla tek „Knjiga GEFFA 63“ i to tek 1967. godine kao prvi dio. Državne komisije za dodjelu sredstava u kulturi „gefovcima“ su prilično zamjerile tu opuštenost u organizaciji, tako da dnevni tisak s kraja desetljeća bilježi i odbijena sredstva na natječajima, što je očito doprinijelo tome da festival na koncu i nestane, opet s kašnjenjem u izvedbi (GEFF 69 održan je u travnju 1970. godine).

Šest dionica izložbe „GEFF 63 – 69“ uključuje ishodišta i utjecaje, te zasebno svako izdanje festivala: Antifilm i nove tendencije u filmu (1963.), Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma (1965.), Kibernetika i estetika (1967.) i Seksualnost kao mogući put u novi humanizam (1970.). Peto izdanje s temom Nepoznate ljudske energije i neidentificirana osjetila, planiran za 1971. godinu, nije održan. Naslov je 2015. godine za svoj kratki film koristio Dalibor Barić i nakon premijere na Danima hrvatskog filma (protiv koje su rogoborili upravo profesionalni filmaši) iste godine krenuo je u svoj pohod prema budućoj nominaciji za Oscara, a ujedno i statusu jednog od novijih „gefovaca“, što je oznaka koja se danas, konačno, doživljava kao kompliment. Nasljeđe GEFF-a nije, međutim, samo autorsko. Osim 25 FPS-a, festivala koji je rodovski baštinio njegovu povijest i preuzeo dodjeljivanje nagrada osobno prema članu žirija, i Dani hrvatskog filma jedini su nastavili prikazivati neprofesijske radove uz bok profesionalnima, a posebno je bio popularan još jedan izum – Salon odbijenih – kao mjesto prikazivanja filmova koji nisu prošli selekciju. Domaći redatelji znali su 90-tih i ranih 00-tih raditi prave medijske drame dolaskom u tu kategoriju na DHF-u, no kritičari i znalci obavezno su uživali, jer su ponekad ti termini sadržavali prave „bisere“ svih mogućih vrsta i estetskih tumačenja. Potpuno očekivano, Salon odbijenih na GEFF-u nije bio nešto čega bi se netko trebao sramiti, na GEFF-u je svako sudjelovanje bilo dobrodošlo, a publika, kaže tadašnji tisak, izrazito „brojna i mlada, s brkovima i modernom odjećom“, sve je pratila sa zanimanjem. „Večernji list“ iz tih godina, čak i navodi ocjenu svog kritičara potpisanog kao M. M., da je na GEFF-u „najmanje filmaša, a najviše mladih“, danas bi rekli, hipstera.

 

 

U nekoliko posljednjih godina tek razvijenoj teoriji filmskih festivala (film festival studies), komuniciranje festivala sa zajednicom, obilan popratni program kakvog je po prirodi svojih interesa GEFF imao (izložbe, koncerti, predavanja i javne intervencije), osobno žiriranje, prepoznatljiva selekcija i upliv u društveni prostor u smislu umjetničke i/ili aktivističke akcije, parametri su po kojima je on od samog početka bio osuđen na uspjeh i trajni utjecaj, no izgorio je u organizacijskim kategorijama, kopajući sebi rupu čak i u sekciji svoje (a)političnosti, izražene tek pozivom ljudima da se prihvate kamere i tako sudjeluju u životu. Iako je GEFF poput svih umjetničkih pokreta 60-tih gradio svoju političnost tek načelnim proklamiranjem apolitičnosti kako bi se obeshrabrila cenzura, on je ostao djelatan u mikropotezima svojih akcija koje su polako i iznutra gađale slobodarski duh i kulturu razmišljanja i propitkivanja granica. Neke slobode koje si je uzeo, danas bi izazvale kaos kod raznih samozvanih čuvara morala (u jednom od biltena štampana je arapska poslovica kao nova ideja za promišljanje seksualnosti: „Za pohotu je žena, za užitak dječak, a za slast dinja“), dok je jedan od brižljivo postavljenih dokumenata na izložbi pismo iz Beograda Dušana Stojanovića, festivalskog teoretičara, Mihovilu Pansiniju u Zagreb u kojem ga (datirano 17. april, 1971.) šaljivo propitkuje zašto festivalu ne doda pridjev „hrvatski“ i ukloni onaj „jugoslavenski“, kad mu je Zagreb „i kolevka i domicil“. Pansini mu odgovara: „Dragi Duško, (…) što se tiče političkog trenutka, moje hrvatstvo je moje i nije ga lako uskladiti s općim hrvatstvom, još teže s političkim, a ja sam uvijek pružao otpor (..) GEFF je uvijek nailazio na otpore, pa se sada to može dogoditi i s te strane, što se u ničemu u biti ne bi razlikovalo od svih dosadašnjih otpora.“

Manifest, redukcija, suradnja, slobodarstvo i otpor, ukratko. Kako je na otvorenju ove iznimno važne izložbe, nakon performansa Katalin Ladik koja je evocirala svoj nastup na posljednjem GEFF-u, rekao kustos Darko Šimičić, „sve što je ovdje pokazano je poziv na daljnja istraživanja, ali i poziv mladima i današnjim generacijama da sami zagrabe svoju slobodu i bore se protiv okoštalih ideja“. Valjalo bi dodati i protiv regresije već stečenih sloboda, jer one, kako upravo svjedočimo u svijetu, mogu jednim potezom biti vraćene stotinjak godina unazad.