Časopis Prosvjeta

Priča o gradu koji spaja i prihvaća

BJELOVAR – GRAD KOJI RAZBIJA PREDRASUDE

PIŠE: Goran Gazdek

/ FOTO: Sandro Lendler

Mart 2026

U Bjelovaru živi 21 od 22 nacionalne manjine, koliko ih ima u Hrvatskoj, što ga čini jednim od najmultikulturalnijih urbanih prostora u zemlji. To je bio jedan od povoda našeg dolaska u središte Bjelovarsko-bilogorske županije, gdje smo sa stanovnicima i predstavnicima manjinskih udruga razgovarali o tome kako se živi u gradu i zašto ga vole

U rano jutro jednog zimskog dana krajem prosinca 2023. godine, na fasadi pravoslavne crkve Svete Trojice u središtu Bjelovara osvanuli su grafiti koji su uznemirili grad. Netko je tijekom noći crnim sprejem ispisao ustaški pozdrav, nacističke simbole i brojčanu kombinaciju 14/88, šifre koje koriste ekstremno desne skupine. Na zidovima tek obnovljene crkve, pojavilo se i „ušato“ U. Policija je odmah obavila očevid i pokrenula kriminalističko istraživanje, a grafiti su ubrzo uklonjeni. Gradonačelnik Dario Hrebak i predstavnici lokalnih vlasti javno su osudili incident, ističući da takvim porukama nema mjesta u Bjelovaru. Za mnoge građane prizor je bio šokantan, ne samo zbog simbola nego i zbog mjesta na kojem su se pojavili, na crkvi koja desetljećima stoji u središtu grada, među kafićima, trgovinama i svakodnevnim prolaznicima. Grad u kojem su povijest, ratovi i političke podjele ostavili duboke tragove živi mirno i normalno, često tiše nego što to pokazuju rijetki incidenti. Između zidova i ulica, između pravoslavne crkve i katoličkih zvonika, postoji priča o svakodnevnom životu, susjedstvu i odnosima koji su složeniji od jednog grafita ispisanog u noći.

Jedna od najstabilnijih i najvažnijih navika života u Bjelovaru, otkrila je obična novinarska blic ulična anketa, Gradska je tržnica, mjesto gdje se unatoč brojnim trgovačkim centrima i dalje susreću grad i selo, trgovina i druženje. Važna je jer je Bjelovar središte izrazito poljoprivrednog kraja. Okolicu čine brojna obiteljska poljoprivredna gospodarstva pa velik dio robe na tržnicu dolazi izravno s farmi i polja udaljenih svega nekoliko kilometara. Nalazi se u samom središtu, a građani vele da je subota najživlji dan, kada tržnica postaje gotovo mali gradski trg. Bjelovarčani su ponosni i na snažnu mljekarsku industriju (bivša Sirela, danas Dukat), najveći poljoprivredni sajam u Hrvatskoj, manifestaciju Terezijana, tradiciju rukometa, (sportska dvorana nazvana je 2018. godine Dvoranom europskih prvaka u spomen na 1972. kada je tadašnji klub Partizan postao prvak Europe) i dvije kulturne manifestacije – dramski festival Bjelovarski odjeci kazališta i festival dokumentarnih filmova Dokuart. Možda su ipak najponosniji na svoju multikulturalnost. U gradu živi 21 od 22 nacionalne manjine koliko ih ima u Hrvatskoj, što ga čini jednim od najmultikulturalnijih urbanih prostora u zemlji. To je bio jedan od povoda našeg dolaska u središte Bjelovarsko-bilogorske županije gdje smo sa stanovnicima i predstavnicima manjinskih udruga razgovarali o tome kako se živi u gradu i zašto ga vole.

 

 

Srpski kulturni centar „Pavle Solarić“ otvoren je 2017. godine u Demetrovoj ulici, u središtu grada. Prostor koji je prvotno koristilo Vijeće srpske nacionalne manjine ubrzo je prerastao u mjesto susreta, kulturnih programa i javnih događanja. Nazvan je po Pavlu Solariću, srpskom književniku i prosvjetitelju rođenom u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara, koji je početkom 19. stoljeća djelovao u kulturnim i izdavačkim krugovima Beča i Venecije. Ime tog prosvjetitelja simbolično je povezalo centar s lokalnim povijesnim nasljeđem, ali i s idejom kulture kao prostora susreta i dijaloga. U centru se redovito održavaju književne večeri, predavanja, izložbe i tribine, a prostor koristi i pododbor Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ u Bjelovaru, osnovan prije dvije godine. Kako objašnjava predsjednica pododbora Danka Jarić, od samog početka nastoje razvijati sadržaje koji nadilaze uski okvir manjinskih aktivnosti i uključuju širu kulturnu scenu grada.

„Od kada smo osnovani prilično smo aktivni i pokušavamo programe podići na višu razinu. U Bjelovaru to nije jednostavno, jer je kulturna scena vrlo razvijena, ali upravo zato želimo ponuditi kvalitetan sadržaj. Pritom se trudimo izbjeći da nas se svodi samo na folklor ili tipične manjinske programe. Jesenas su nam bili u posjetu članovi pododbora iz Moravica i nekoliko članova iz Gomirja. Najprije smo im ovdje u Solariću održali prezentaciju našega rada, a potom ih odveli u Romsku kuću kako bi se upoznali s romskom kulturom. Ondje smo im priredili ručak i druženje, tako da su mogli doznati više jedni o drugima“, kaže Danka Jarić.

Jedan od najvažnijih projekata pododbora su Dani srpske kulture, manifestacija koja se već dvije godine održava uz dobar odaziv publike, a u planu je i treće izdanje. Organizatori svake godine nastoje dovesti atraktivnu kazališnu predstavu, premda to često otežavaju brojni festivali i konkurentni programi. Pododbor pritom ima snažnu podršku centrale.

„Ove godine u planu je da pokušamo dovesti Zvezdara teatar. Vidjet ćemo hoće li se to uspjeti realizirati, ali trudimo se da svake godine ponudimo nešto zanimljivo“, ističe predsjednica.

 

 

Programi se organiziraju promišljeno i povremeno, kako bi se izbjeglo zasićenje publike, ali i zbog preklapanja s aktivnostima Vijeća srpske nacionalne manjine i udruge „Pavle Solarić“. Uz to, u planu je i nova manifestacija pod nazivom „Kod Srba s Bilogore“, koja bi predstavila tradicijske ručne radove, običaje i gastronomiju Srba s područja Bilogore. Organizatori se nadaju i gostovanju Miloša Rusića, poznavatelja tradicijskih peškira, koji je već bio u Pakracu. Program Dana srpske kulture osmišljen je tako da obuhvati više različitih sadržaja – od kazališnih predstava za odrasle i programa koji tematiziraju vjerski identitet do predstava za djecu. Publika na takve događaje dolazi u solidnom broju, iako posjećenost često ovisi o vrsti programa. Nema pravila, neka predavanja budu izuzetno posjećena, poput onih Luke Bosanca i Danila Ljubotine, a gostovanje Nikole Plećaša privuklo je publiku koja prije nikada nije dolazila u Srpski kulturni centar. Slično je bilo i s izložbom filmskih plakata, koja je dovela novu i drukčiju publiku. Važno je, ističu naši domaćini, da ne dolaze samo pripadnici srpske zajednice nego i građani Bjelovara.

„Moramo još raditi na vidljivosti jer nam nije cilj da se programi zatvore unutar zajednice. Smisao je da se ono što stvaramo predstavimo cijelom gradu“, zaključuje Danka Jarić.

Jozef Gojani ima trideset godina, četvero djece i noćni posao u pekari, ali i još jednu odgovornost: predsjednik je Udruge Albanaca u Bjelovaru s tridesetak registriranih članova. Njegov otac godinama je bio aktivan u organiziranju albanske zajednice, vodio je Udrugu od 2001. do 2005., a od 2006. bio je i predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine. Prije dvije godine izgubili su pravo na Vijeće zbog smanjenja broja stanovnika. Korijene vuku uglavnom s Kosova. Nekoliko obitelji dolazi iz Sjeverne Makedonije, ali većina današnjih članova rođena je u Hrvatskoj.

„To je već druga, pa možda i treća generacija. I ja sam rođen ovdje, tu sam odrastao“, govori Gojani.

Današnja generacija Albanaca živi između dvaju identiteta. Kod starijih se i dalje čuje albanski naglasak, ali kod mlađih gotovo da ga nema. Generacija do dvadeset pet godina uglavnom savršeno govori i hrvatski i albanski.

„Kod mlađih vidim da albanski pomalo slabi, jer roditelji ponekad popuštaju“, objašnjava naš sugovornik.

U albanskoj zajednici nema problema s uključivanjem mladih čime se mnoge druge manjinske udruge bore. Većina ima između trideset i trideset pet godina. U svojim prostorijama, samo par kućnih brojeva dalje od Srpskog kulturnog centa, održavaju ne samo sastanke nego i obiteljska slavlja, proslave rođendana i druga druženja. Tamo obilježavaju Dan zastave Albanije i Dan Republike Kosova. Razvili su i niz veza s gradom i županijom. Jedna od vidljivijih inicijativa bila je postavljanje kipa Majke Terezije ispred nove bjelovarske bolnice 2023. godine. Posebno je ponosan na dobru suradnju s drugim nacionalnim manjinama.

„Susrećemo se na raznim manifestacijama, družimo se i pomažemo jedni drugima. Sa srpskom nacionalnom manjinom imamo odlične odnose. Predsjednik njihovog vijeća Darko Karanović jedan je od mojih dobrih prijatelja. Kad sam, kao vrlo mlad, postao predsjednik udruge, često nisam znao kome se obratiti. On mi je puno pomogao savjetima“, govori Gojani.

I upravo u toj svakodnevici, između posla u pekari, obiteljskog života i rada u Udruzi, Jozef vidi ono najvažnije:

„Bjelovar je stvarno dobar grad za život. Rekao bih devet od deset.“

Leonardo Đurđević ne govori o Dječjem vrtiću Pinokio kao o ustanovi koja samo čuva djecu. Pripovijeda o njemu kao o mjestu susreta, prostoru u kojem se zajednica ne dijeli, nego sastavlja. U toj je misiji i osobna povijest njegove obitelji i priča o Bjelovaru, gradu u kojem je moguće graditi povjerenje i polako, iz dana u dan, razgrađivati predrasude. Pinokio je otvoren 2004. godine, a osnovao ga je njegov djed, don Stevo Đurđević, s namjerom uključivanja Roma u društvo i zajednicu. Danas vrtić vodi njegova majka, Silvana Đurđević, a Leonardo je voditelj poslovanja.

„Pinokio nije samo romski vrtić, kako neke informacije i dalje kruže. On je nastao s idejom uključivanja i povezivanja, ali je zbog potreba grada rastao kao vrtić otvoren za svu djecu“, naglašava.

Vrtić danas pohađa 150 djece, a romske je tek deset do petnaest. Zaposlena su 22 djelatnika, a svakodnevica vrtića ne razlikuje se od one u bilo kojoj drugoj predškolskoj ustanovi. Osim možda po tome što je ovdje ideja integracije ugrađena u same temelje.

„Ne dijelimo djecu ni ljude ni po spolu, ni po dobi, ni po nacionalnosti, ni po vjeri. Tako smo počeli i tako ćemo nastaviti – da povezujemo zajednicu, a ne da je razdvajamo“, kaže naš sugovornik.

Za Leonarda to nije samo profesionalni stav nego i obiteljski odgoj. Više puta vraća se istoj misli: treba prihvatiti druge da bi i sam bio prihvaćen. Iz te pozicije govori i o predrasudama koje prate Rome.

„Predrasude postoje, ali uglavnom prije razgovora i upoznavanja. Poslije se u komunikaciji vidi kako pada tenzija i kako se stvara povjerenje. Predrasude nisu samo teret nego i vrsta pritiska koji čovjeka tjera da bude bolji, uporniji i vidljiviji“, ističe Đurđević.

Govori otvoreno i bez samosažaljenja: kao mladi Rom, smatra da često mora dati više od drugih da bi bio promatran ravnopravno.

 

 

Vrtić ima desetosatni program, provodi Malu školu i posebnu pažnju posvećuje djeci kojoj treba više podrške, osobito kad je riječ o jeziku i pripremi za školu. Dio romske djece dolazi iz obitelji u kojima se hrvatski ne govori uvijek kao prvi ili jedini jezik, pa je vrtić i mjesto prvih ozbiljnijih jezičnih i socijalnih mostova.

„Mislim da se mora krenuti od najmanjih nogu. Tada se stvara slika i o sebi i o svijetu oko sebe. Zato je ovaj vrtić važan – jer osnažuje zajednicu i smanjuje diskriminaciju“, kaže.

U toj ideji ima i nečega dublje simboličnog. Dok odrasli često ostaju zarobljeni u naslijeđenim strahovima, djeca mnogo brže prihvaćaju jedni druge i ne uče dijeliti ljude na „nas“ i „njih“. A tamo gdje djeca od početka dijele prostor, igru, jezik i svakodnevicu, poslije je manje mjesta za nepovjerenje.

Predsjednica Češke obeci, Kornelija Panza – Janda, na početku razgovora nas upozorava da ima malu tremu jer je prije manje od dva tjedna preuzela tu funkciju. U gradu živi gotovo dvadeset godina.

„Bjelovar ima idealnu mjeru. Nije ni prevelik ni premalen, a pruža sigurnost i mir koji su posebno važni obiteljima s djecom. U gradu ne nedostaje sadržaja za kvalitetan život, od sportova i glazbene škole do brojnih kulturnih društava i škola stranih jezika“, objašnjava.

Posebno ističe da se posljednjih godina Bjelovar obnavlja. Stare zgrade dobivaju novo ruho, uređuju se javni prostori, a grad postupno dobiva svjež i uređen izgled. Zagreb je pritom dovoljno blizu, lako je dostupan, ali dovoljno daleko da Bjelovar zadrži mirniji ritam života.

Česi su se na ove prostore počeli doseljavati krajem 18. stoljeća, nakon zakona donesenog u Češkoj prema kojem su pravo nasljeđivanja imali samo najstariji sinovi. U životu Bjelovara ostavili su snažan trag. Primjerice, Josef Mazanek je krajem 19. stoljeća otvorio prvu bjelovarsku školu u kojoj se podučavao glasovir i violina. Ta je škola zatim prerasla u glazbeni zavod, a danas je to Glazbena škola Vatroslava Lisinskog.

Češka obec djeluje više od jednog stoljeća i danas okuplja oko 250 članova, od kojih je više od stotinu aktivno u radu različitih sekcija. Posebno su razvijene folklorne skupine – mali, srednji i veliki folklor – u kojima plešu djeca, osnovnoškolci, srednjoškolci i odrasli. Uz folklor djeluju i pjevački zbor Kateřina osnovan 1993. godine, vokalna skupina Rozmarinke, kazališna sekcija Lucerna te glazbena sekcija Stari prijatelji. Folklorna skupina odraslih broji oko 25 članova i redovito nastupa u Bjelovaru, ali i na gostovanjima diljem Hrvatske i u inozemstvu. Svake godine putuju i u Češku, a koreografije obogaćuju i suradnjom s koreografima koji dolaze iz Češke i podučavaju nove plesove.

Vrata Češke obeci otvorena su svima. Među članovima ima i onih koji nemaju češke korijene, ali ih privlače kultura, ples i druženje. Upravo zato društvo mnogi doživljavaju kao drugu obitelj, mjesto gdje se čuva tradicija, ali i stvara zajedništvo. Tijekom godine društvo organizira brojne programe, a dvije su manifestacije posebno važne. Dani češke kulture, koji se održavaju u svibnju, izrasli su iz jednodnevnog događanja u cijeli tjedan programa posvećen češkoj tradiciji. Tada se organiziraju filmske projekcije, predavanja o češkoj kulturi, radionice izrade tradicionalnih kitica te velika povorka kroz grad u kojoj sudjeluju članovi društva, gosti iz Češke i predstavnici čeških beseda iz drugih dijelova Hrvatske.

Druga velika manifestacija je Večer nacionalnih manjina, koja se obično održava krajem studenoga. Na njoj sudjeluju manjinske zajednice koje predstavljaju svoju glazbu, ples i tradiciju. Poseban dio programa odvija se u predvorju dvorane, gdje svaka zajednica predstavlja i svoja tradicionalna jela.

Među njima je i mala, ali vrlo aktivna mađarska zajednica. U Bjelovaru živi tek nekoliko desetaka pripadnika mađarske nacionalne manjine, no njihov društveni život okupljen je oko Zajednice Mađara, udruge koja godinama čuva tradiciju svojih predaka. U prostorijama udruge održavaju se susreti članova, probe folklora, učenje mađarskih narodnih pjesama i pripreme za nastupe na kulturnim događanjima. Na čelu zajednice je Anita Farkaš, koja često naglašava kako je cilj udruge jednostavan: očuvati mađarski identitet i prenijeti ga mlađim generacijama.

 

U kavani i slastičarnici Mon Cheri na Korzu, poznatoj po kolačima i tortama vlastite proizvodnje, razgovaramo s Radom Šešić, filmskom kustosicom, selektoricom i kritičarkom, jednom od najvažnijih stručnjakinja za kratki i dokumentarni film u jugoistočnoj Europi. Među ostalim ona je selektorica kratkog filma na Sarajevo Film Festivalu, dugogodišnja suradnica International Film Festival Rotterdam i selektorica bjelovarskog Dokuarta, festivala koji je prošle godine proslavio dvadeseto izdanje. Od 1993. živi u Nizozemskoj, ali se često vraća u Bjelovar.

„Krenulo je iz jednog sasvim slučajnog susreta na ZagrebDoxu gdje su Bjelovarčani Denis Hladiš i Tibor Javurek imali film koji su snimili u okolici Bjelovara. Upoznali smo se i počeli razgovarati o tome kako Bjelovar nema kino i kako u gradu zapravo nema prilike za gledanje dokumentaraca. Razgovor je vrlo brzo otišao prema dokumentarnom filmu pa smo se dogovorili da pokušamo pokrenuti festival. Uz nas troje bio je i Željko Ružić, pa smo nas četvero krenuli u tu priču“, prisjeća se selektorica.

Osim niza sjajnih autorskih, kreativnih dokumentarca prikazanih na festivalu, razgovora s autorima, okruglih stolova i edukativnih filmskih tribina i radionica sve je rezultiralo akcijom Hoću kino koja je ga je Bjelovaru i donijela. Borbu za kino logistički su ponajviše vodili Marijana Krajnjec, Denis Hladiš i Dražen Krajnjec.

„No, možda najveća potvrda da festival ima smisla je mlada djevojka koja mi je prije nekoliko godina na festivalu u Puli prišla i rekla: ‘Vi ste iz Bjelovara. Samo sam vam htjela reći da sam odrasla na Dokuartu’“, kaže Rada Šešić.

Prisjetila se i svojih formativnih godina u Bjelovaru.

„U gradu su bila dva kina, Partizan i Gorica, i često sam išla u oba. Prvi film koji sam gledala bio je Kapetan Leši, u kinu Partizan. Otišli smo sa susjedom koji je bio stariji od nas. Odlazak u kino i gledanje filma na velikom platnu bio je vrlo impresivan doživljaj. Već u osnovnoj školi počela sam se baviti filmom. Išla sam u Drugu osnovnu školu koja se tada zvala ‘Milan Bakić Baja’, i tamo smo imali filmsku sekciju koju je vodio nastavnik Mladen Pejć. Snimali smo dječje filmove na dvostrukoj osmici, kasnije i na super osmici. Kao grupa smo pisali scenarije, režirali, snimali, montirali i projicirali. Imali smo mali montažni stol i projektor. To je zapravo bilo isto kao rad na velikom filmu, samo u malom formatu. Sudjelovala sam i na dječjim filmskim festivalima u Sisku, Pitomači, Varaždinu i Jasenovcu. Bili su to pravi festivali sa žirijem, selekcijom i popratnim programima. Kasnije sam bila i na natjecanju iz kino-tehnike i znanja o filmu u Pionirskom gradu u Zagrebu gdje sam pobijedila pa išla na jugoslavensko natjecanje u Velenju gdje sam bila druga. Nagrada je bila tri tjedna u Fažani i to mi je bio prvi odlazak na more u životu“, ispričala nam je ponosno.

Kroz prozor kavane promatramo što se događa u berbernici „Gentlemen“, frizerskom salonu za muškarce u kojoj glavnu riječ vode tri žene – Anita, Matea i Jasminka. Mušterije ulaze i izlaze, frizerke ne ispuštaju škare iz ruku.

„Obično u muškim salonima rade muški frizeri, ali kod nas u Bjelovaru muškarcima je draže da ih šiša žena. Zovu nas barberice. Većinom šišamo ljude koji nam se stalno vraćaju, praktički radimo kao kod kuće. A to je valjda znak da radimo dobar posao“, kaže nam vlasnica Anita Erdelji.

Pitamo je kako bi nam, kao strancima, opisala Bjelovar.

„U usporedbi s vremenom kad sam bila dijete, ovo je danas praktički velegrad. Grad se puno promijenio, ima sve više sadržaja, uskoro bi trebali dobiti i bazene. Osim centra, ima i puno lijepih mjesta izvan gdje se može otići, nešto vidjeti i jednostavno uživati. Imamo i veleučilište, što znači da mladi ljudi dolaze i ostaju ovdje. Ima puno djece koja se bave sportom, a neki dolaze čak iz Zadra, Dubrovnika i drugih gradova kako bi tu trenirali“, odgovara u dahu i zaključuje:

„Prije svega grad čine ljudi, a oni su srdačni i otvoreni.“