Dragan Grozdanić: "Republika napuštenih pasa", Sandorf, Zagreb, 2026.
STVARNOST U FIKCIJI
Maj 2026
Čineći nam dostupnom sadržinu do koje bismo inače vrlo teško došli, "Republika napuštenih pasa" nas podstiče da se informišemo i uključimo emocionalno, a onda možda i politički – barem tako što ćemo, u duhu one latinske izreke po kojoj je istorija učiteljica života, malo bolje shvatiti kakav je to svet u kome živimo, kako je do njega došlo, i kakav još može i (ne) treba da bude
Republika napuštenih pasa novinara Dragana Grozdanića žanrovski je hibrid koji kritičaru postavlja pitanje: prema kojem kriterijumu ga prosuđivati? Posredi je kolekcija reportaža, prethodno objavljenih u Novostima, koje je autor prilagodio i donekle fikcionalizovao kako bi od njih napravio književnost. Ovo su detalji koje saznajemo iz pogovora Ane Fazekaš, urednice knjige. Sami tekstovi nisu praćeni paratekstualnim elementima poput naznake o lokaciji o kojoj ćemo čitati, linka ka originalnom novinskom tekstu, ili informacije o datumu kada je objavljen. Tačnije, paratekst postoji – u obliku epigrafa različitih vrsta, najčešće citata, od onog Dušana Vasiljeva (tema svih reportaža je, logično, antiratna) do onog Roberta Bolanja (tema je, na neki način, revolucionarna). Četrnaest tekstova ove knjige deluju, vizuelno, kao priče, i forma tome maksimalno doprinosi: mnoge su reportaže napisane prevashodno u prvom licu, bez ikakve pojave lika reportera, poneke su u gotovo dramskoj formi, tako da naizmenično čitamo govor/misli različitih junaka/subjekata. A i gde ne pripovedaju subjekti u prvom licu, imamo svakako nešto poput novog žurnalizma: subjektivnost percepcije, atmosferičnost prostora i doživljaja, poetiku detalja, dubinu trivijalnog.
„Rijetke kuće, prozori zatvoreni, na zvona nitko ne odgovara“, čitamo u reportaži o Unskoj pruzi, ali te reči gotovo da bi mogle da opišu čitav prostor obuhvaćen ovom knjigom. Baš kao i njen naslov. Reč republika aludira na bivšu državu, čiji je raspad neskriveni zajednički imenilac svih sudbina u ovoj knjizi, pa možda i onih s ratom naizgled nepovezanih, koje se proživljavaju u romskim naseljima blizu Zagreba. I mada je grubo uporediti sve te sudbine s onom napuštenih pasa, atmosfera knjige upravo je atmosfera napuštenosti, lutanja (u „lutalice“ sebe svrstava i autor/reporter). Naslovna fraza se pojavljuje u reportaži „San o miru u balkanskom Belfastu“, kojim Grozdanić ne naziva Mostar, kao što to čine ponegde na internetu, nego Kosovsku Mitrovicu. Kosovska Mitrovica je Belfast, a „Kosovo je republika napuštenih pasa“: „Uz uobičajene međusobne borbe za teritorij, za kvart, za mjesto na suncu ispred trgovine; ne manjka ugriza, cvileži i, konačno, predaje.“ No bilo bi pogrešno na temelju ove rečenice izvesti zaključak o celokupnom utisku koji stvara knjiga; mada je sve o čemu čitamo posledica krvoločne „borbe za teritorij“, krvoločni su još jedino političari, a borba protiv života uslovljenog korupcijom jedina relevantna i svima zajednička borba. To je, otprilike, poenta svake od ovih reportaža pojedinačno, i čitave knjige kao celine.
Grozdanić je za tekst o Unskoj pruzi, pod naslovom „San o pruzi“, osvojio nagradu na Fra Ma Fu festivalu reportaže. Mada je svakako veoma poetična i nostalgična, već i zbog svoje teme, na mene je najveći utisak ostavila ona pod nazivom „Alimja ili pripovijest o biku“, možda jer se njome knjiga otvara, uvodeći nas u jedan začudan i stran svet, naizgled tako dalek od našeg. Alimja je Albanka čija je adresa u selu Ravna Banja kod Medveđe, na jugu Srbije, bez jasnog razloga (zapravo, s razlogom, ali bez povoda) pasivizirana. Nadležni su, drugim rečima, odlučili da Alimja tu ne živi. Ona zbog toga ne može da napravi ličnu kartu, a onda ni da se leči o trošku države ili da glasa. Reč je o antialbanskoj praksi srpske politike („poruka je da vi tu ne živite“), no kafkijanski element ovde je pojačan činjenicom da Alimja stanuje s mužem i sinom, takođe Albancima, kojima adresa nije pasivizirana. Bik iz naslova na kraju će biti prodat upravo radi lečenja, a Alimjin slučaj ostati, barem za nas, nerazrešen. Jedino što nas podseća da ova košmarna situacija nije zaista fikcija, nego stvarnost, jeste kratka pojava jednog aktiviste i jedne istraživačice s instituta „Max Planck“. Ključ nije u sadržini njihovih izjava, koje pojašnjavaju pasivizaciju adrese, nego u naglom „proboju realnog“ koji govori da ovo ipak nije Kafkin svet u kojem vam ne preostaje ništa drugo, nego da podmetnete glavu pod sečivo dželata. Svet u kojem neko ima moć da tvrdi kako ne živite u kući u kojoj godinama živite čini se manje košmarnim kada saznamo da postoji neko – neki aktivista, neka organizacija – ko je, za razliku od većine nas, svestan prakse pasivizacije adrese, a onda i bilo koje druge, slične. Jer, to je neko ko može da pomogne. Ako se obično kaže da je stvarnost uvek gora od fikcije, upravo je „upliv stvarnosti“ u ono što deluje kao fikcija nešto što nam u Republici napuštenih pasa omogućava da odahnemo, onako kako inače ne možemo.
Iako većina reportaža u ovoj knjizi zapravo nije poput prve – uvek je reč o ljudima čija je nacionalnost na mestu na kojem žive manjinska (ili barem nije većinska), ali problemi su manje začudni, a više u vezi s raseljenošću, nemaštinom, posttranzicionom korupcijom ili emocionalnim teretom (zajedničkog) života nakon rata – sve one bitne su pre svega kao „poslanice“ iz sveta koji je i naš svet, ali mi toga uglavnom nismo svesni. „Prošli smo svega, ja bih volio da je mir. Da živimo skupa normalno. Bilo je svašta, možda bi neki željeli nešto tako opet, a sirotinja što nema penzija, nema plata, o tome nitko ne govori“, čitamo u „Engleskim agentima u Doboju“. Govori o tome ova knjiga, svrstavajući tako i reportera Dragana Grozdanića u onaj niz s aktivistima i organizacijama, niz aktera čije prisustvo predstavlja „upliv stvarnosti“ u često zatvoreni, ponekad košmarni svet partikularnih, a opet zajedničkih problema. Čineći nam dostupnom sadržinu do koje bismo inače vrlo teško došli, Republika napuštenih pasa nas podstiče da se informišemo i uključimo emocionalno, a onda možda i politički – barem tako što ćemo, u duhu one latinske izreke po kojoj je istorija učiteljica života, malo bolje shvatiti kakav je to svet u kome živimo, kako je do njega došlo, i kakav još može i (ne) treba da bude.
Utoliko mi se čini da je fokus na „literarizaciju“ forme u ovoj knjizi, mada dovodi i do interesantnih rezultata, na momente ipak suvišan. U jednoj od poslednjih reportaža, pod nazivom „Bata Goša i drugovi“, reč je o Srbinu koji pred rat na Kosovu prevozi autostopere. Dva junaka/subjekta, Srbin i Albanac, ne govore jedan drugom, nego se u neupravnom govoru, naizmenično, obraćaju reporteru, prepričavajući ono što u „realnom vremenu“ sledi u sceni u kolima čiji su učesnici. Tekst vizuelno ni na koji način ne signalizira o kakvom postupku je reč – nema promene fonta, podebljanja ili kurziva – a subjekti govore relativno dugo, aludirajući na elemente istorijski komplikovanog odnosa dve nacije na Kosovu, oličenom ovde u liku i delu Šabana Poluže. I čitalac kojem je poznato Polužino ime nužno će se zbuniti; čitav odeljak je intelektualno izazovan, ali, šta zaista dobijamo time što isprva nismo shvatili ko govori? Moguće je zamisliti efekte takvog postupka u nekom drugom tekstu, ali, pre nego kao literarni izazov u duhu eksperimentalne književnosti, ovde se to čini kao tehnički propust. U poslednjoj reportaži, „Događaj“, autor je s kraja teksta dostupnog na Portalu Novosti pod nazivom „Uvijek smo jedni druge čuvali“ izbacio gotovo sav tzv. „piščev govor“, ono što prati dijalog i pojašnjava ko izgovara koju repliku. „A kako se Mirko kaže na mađarskom?“ „Imre“, reče. „A tko je bio Petefi Sandor u prevodu na srpsko-hrvatski?“ „Petrović Aleksandar.“ „Vi ste Mađar?“ Tek ovo poslednje izgovara reporter. Sve ostalo govori jedan lokalac, Mirko, postavljajući pitanja i odgovarajući sam sebi. Nekarakteristično, svaka je „replika“ štampana u sledećem redu, s novim znacima navoda, kao da je reč o većem broju govornika. Šta se zapravo dobija ovakvim „otežavanjem forme“? Na koji je način činjenica da Mirko odgovara sam sebi, umesto da mu odgovara reporter (što čitalac isprva misli), zaista uklopljena u celinu i značenje ovog teksta? Opet, možemo to da nagađamo, ali, u stvarnosti, ovaj postupak pre izaziva utisak nepotrebno zbunjujućeg tehničkog propusta (mada to očigledno nije), nego uspešnog literarnog „eksperimenta“. Ne znači svako „brisanje“, svaka elipsa, nužno „više“ književnosti. Pre nego ovakvim postupcima, Republika napuštenih pasa dobila bi „na književnosti“, ukoliko je to već bila namera, da je razvijan ionako prisutan element novog žurnalizma – atmosfera, scenografija, detalj.
I na kraju, da se vratim pitanju o kriterijumu s početka: Republika napuštenih pasa je možda i jedinstven hibrid koji se ne može prosuđivati ni samo kao reportaža, ni samo kao književnost. Dok su neki drugi pozvaniji da je prosuđuju kao zbirku reportaža, kada je reč o književnosti, s moje tačke gledišta, u pitanju je „nefikcija“ (non-fiction) koja je ponegde malčice nepotrebno pretvorena u literarnu vežbu iz „eksperimentalne forme“. I uprkos tome, a posebno uprkos žanrovskim odrednicama, kojima nijedna knjiga nema obavezu da se ograničava, reč je o zanimljivom i informativnom delu vrednom svačije pažnje.