Dvadeset godina od odlaska Divne Zečević (1937. – 2006.)

DOBRO JE BITI PATRIJARHALAN NA ŽENSKOJ GRBAČI

Maj 2026

post image

Folkloristica, pjesnikinja i književna povjesničarka Divna Zečević ostavila je bogat znanstveni i književni opus koji se danas, usprkos njezinoj nevoljkosti da se tako deklarira, s punim pravom čita kao feministički orijentiran. Dvadesetu godišnjicu njezina odlaska obilježavamo esejom o njezinu feminističkom stvaralaštvu

„Dobro je biti patrijarhalan na ženskoj grbači“[1] – ovim je gorkim zapažanjem Divna Zečević 1983. godine u svom dnevniku opisala izrabljivačku logiku patrijarhata, ogoljujući istinu o sustavu koji opstaje oslanjajući se na nevidljivi rad, šutnju i podređenost žena. U takvim je okolnostima ova folkloristica, pjesnikinja i književna historičarka, britkim i neustrašivim jezikom, uporno i odlučno raskrinkavala apsurdne trope potlačene, submisivne žene i povlaštenog, dominantnog muškarca, odbijajući ih prihvatiti kao prirodan poredak stvari. Propitivanje kršćanske interpretacije Eve, kritika mizoginije u popularnoj kulturi 20. stoljeća, davanje glasa i prostora ženama u književnosti i ukazivanje na važnu ulogu žena u povijesti samo su neke od tema kojima se bavila u svojem znanstvenoistraživačkom, novinarskom i polemičkom radu. Njezini polemički tekstovi i novinski istupi nerijetko su bili predmet kritika i osporavanja, a unutar stručnih krugova često je bila percipirana kao provokativna i nepodobna.[2] Ipak, vodeći se mišlju da se „za ženska prava i slobodu žene u seksu, porodici i društvu treba boriti“,[3] koristila je javni prostor kako bi dokazala da za patrijarhat u pravednom društvu nema mjesta.

Rodila se 1937. godine u Osijeku, a nakon završene gimnazije preselila se u Zagreb, gdje je studirala jugoslavenske jezike i književnosti te engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Poslijediplomski studij iz novije hrvatske književnosti završila je 1965. godine, uz mentorstvo Ive Frangeša. Prvo zaposlenje pronašla je u Muzeju Srba u Hrvatskoj kao knjižničarka, no već 1966. godine prešla je na Institut za etnologiju i folkloristiku. Tada se počela baviti znanstvenoistraživačkim radom koji se danas smatra feministički orijentiranim,[4] iako se Zečević nije deklarirala feministkinjom niti je u potpunosti podržavala feminističku borbu. Eksploataciju u kućanstvu doživljavala je kao ograničenje ženinog potencijala, zbog čega je i vlastitu kćer nastojala odvratiti od tradicionalnih obrazaca braka i majčinstva. Istodobno je bila skeptična prema feminističkoj borbi, držeći da ona prvenstveno odražava perspektivu obrazovanih i privilegiranih žena te da ne može obuhvatiti iskustva svih žena, osobito onih iz nepovoljnijih društvenih okolnosti. To potvrđuju i njezini dnevnički zapisi u kojima dovodi u pitanje smisao Dana žena i borbe za ravnopravnost, smatrajući je nedostatnom ili čak pogrešno postavljenom.

Značajan dio svojeg istraživačkog rada posvetila je Dragojli Jarnević, zanemarenoj, a iznimno značajnoj figuri preporodne književnosti. Analizirajući njezin dnevnik kao sačuvani artefakt ženskog iskustva, u desetak znanstvenih radova i monografiji pokazala je akademskoj i široj javnosti da je za razumijevanje povijesti književnosti neizostavno razmatranje stvaralaštva žena. Posebno je bila zainteresirana i za pučko nabožno štivo, čije ju je proučavanje potaknulo da završi laički studij teologije. U svojim radovima bavila se reprezentacijom žena u hrvatskim pučkim propovijedima 18. stoljeća, među kojima se ističe i strojopis iz 1992. godine Propovjedne pouke 18. stoljeća i svakodnevni život: Žena, brak, pobačaj, sačuvan u fondu Arhiva Srba u Hrvatskoj.[5] U baroknim propovijedima Štefana Zagrebeca, ukazivala je na to kako su se kroz religijski diskurs oblikovali obrasci „ispravnog“ ponašanja žena. Posebno je naglašavala kontinuitet takvih stavova uspoređujući ih sa suvremenošću, primjerice kroz tadašnje viceve i svakodnevni govor u kojima se nasilje nad ženama banalizira i prikazuje kao prihvatljiv način rješavanja bračnih sukoba.

Razmatranja položaja i percepcije žena u kršćanstvu nastavila je i u časopisima Treća i Kruh i ruže. U tom kontekstu ističe se tekst „Pučki književni oblici o viđenju žena u kršćanstvu pod teretom kolektivne krivnje i kazne ‘etničkog čišćenja’ iz Raja“ u kojem je istraživala zbog čega je žena tako „nisko pala“ u kršćanskoj tradiciji. Teret kolektivne krivnje i kaznu izgona iz raja protumačila je kao „etničko čišćenje“ žena, dekonstruirajući time dugotrajnu i nekritički prihvaćenu interpretaciju kršćanske predaje. Zečević polazi od premise da je, osobito u pučkoj književnosti, duboko ukorijenjen antagonizam koji bespoštedno i na različite načine reproducira te popularizira mizogine obrasce ponašanja.[6] Ona smatra da je svijet podijeljen „ne na dva roda, nego na dvije klase: mušku i žensku, u smislu u kojem je Marx napisao da proletera kod kuće čeka njegov ‘potčinjeni’ proleter – žena. Ugnjetavani ima svoj ‘objekt’ ugnjetavanja. Riječ je o povijesno uvjetovanoj podjeli koja se kroz stoljeća širi poput paprati različitim društvenim stazama i kapilarama. Podjela na muški i ženski rod ukazuje se kao izvedenica i produkt primarne klasne pripadnosti. Metaforički rečeno, dvije klase, muška i ženska, nisu jedna drugoj ni rod, ni pomoz’ Bog!“[7] Analizom pučkih književnih oblika, Zečević ilustrira tezu nizom primjera, kao što je onaj pučkog pjesnika Antuna Josipa Knezovića s kraja 18. stoljeća, koji je tvrdio da muž ženi treba biti „strah i trepet“ ili dosjetki u Novouređenom ilirskom kalendaru iliti Svetodaniku, u čijim se tekstovima žene nazivaju „strašilom svega svita“, „stupom paklenim“ ili pak „rastrepan(im) vištic(ama)“.[8] Sve to svjedoči o neiscrpnom repertoaru mizoginih obrazaca u pučkoj književnosti, gdje su žene prikazane kao bića obilježena kolektivnom krivnjom zbog izgona iz Raja, krivnjom koja je pretvorena u „vjekovnu“ osudu i koja je postala legitimacijom stvarnog zlostavljanja i ugnjetavanja. Za pučke pjesnike, otkriva Zečević, Evin grijeh nije samo biblijska prošlost – on se projicira u sadašnjost kao opravdanje patrijarhalne kazne.

Osim znanstvenog doprinosa, Divna Zečević ostavila je iza sebe bogat književni opus koji obuhvaća lirske pjesme i pjesme u prozi. Za života je objavila tri zbirke pjesama: Netremice (1976), Pjesme i fragmenti (1990) i Autoportret s dušom: pjesme u prozi (1997) dok je četvrta, Autoportret s dušom: pjesme i fragmenti (2008), koja objedinjuje prethodne tri, objavljena posthumno. Teme muško-ženskih odnosa, ženskog iskustva, iskustva potlačenosti i ugnjetavanosti, koje su bile ključne u njezinu znanstvenom radu, prisutne su i u njezinim pjesmama, esejima, radiodramama te kratkim pričama. Pjesme poput „Postala sam oprezna“, „Divna, da se kucnemo!“, „Svatko živi sam“, „Otvaranje“, „Ja sam“, „Čitavu zimu žene su rađale djecu“, „Uzmak“ i „Ima i takvih“[9] prožete su autobiografskim elementima, no nastoje progovarati i o univerzalnom ženskom iskustvu: problematici braka, položaju i ulozi žena u kućanstvu te načinu na koji ih muškarci percipiraju.

Naposljetku, Zečević je bila i strastvena polemičarka čiji su članci i komentari objavljivani u brojnim novinama, ponajviše u Telegramu i Vjesniku. Svoje je mišljenje uvijek iznosila nepokolebljivo i bez ustručavanja, neovisno o tome koliko su se njezini kolege i kolegice s njime slagali. Kao primjer moguće je izdvojiti novinski tekst „Položaj žene u odnosu na poimanje povijesti“. U njemu propituje različite načine predstavljanja žena i njihova rada u povijesti. Zečević kritizira kontinuirano zanemarivanje doprinosa žena, njihovih izuma i stvaralaštva, povezujući takav tretman sa suvremenim poimanjem žene i njezine uloge. To jasno izražava sljedećim riječima: „Ne zanimaju me dokazi kojima se na sličan način dokazuje značajna prisutnost žena u povijesti, jer proizlaze iz dojučerašnjeg poimanja povijesti. Postavlja se pitanje u kakvom se svjetlu ukazuje položaj žene u suvremenom shvaćanju povijesti? Što se podrazumijeva pod poviješću upravo danas u suvremenim znanstvenim promišljanjima?“[10] Isto tako, u tekstu „Moralni standard“ navodi: „Žena sve može, ali još uvijek uz kakve doživljaje! Društvo je još uvijek društvo koje se u parovima i obiteljima okreće za samcima koji su zastali u prepisivanju svoje domaće zadaće – i razmišljaju.“[11] Ukazujući na potisnutost i izbrisanost žena iz službenih povijesti i društvenih praksi, upozorava na opstojnost dvostrukih standarda koji, unatoč deklarativnoj ravnopravnosti, i dalje oblikuju žensko iskustvo. Između prošlosti i sadašnjosti tako se uspostavlja jasna linija kontinuiteta, ali i izravna poveznica s feminističkom kritikom patrijarhalnih obrazaca koji se reproduciraju ispod površine naizgled promijenjenih društvenih odnosa. Upravo u toj napetosti između proklamirane slobode i stvarnog ženskog iskustva, Zečević prepoznaje ključnu pukotinu suvremenog društva: duboki raskorak između normativne slike ravnopravnog i emancipiranog društva te stvarnosti u kojoj žene i dalje žive ograničenje, nevidljivost i diskriminaciju. Ta pukotina nije tek pasivni znak nesklada i nepravde, nego aktivno mjesto kritičke spoznaje – dokaz da se patrijarhalni obrasci ne ukidaju formalnim priznavanjem prava, već opstaju kroz svakodnevne prakse, očekivanja i tumačenja stvarnosti. Stoga polemički tekstovi Divne Zečević ne ostaju na razini općenitosti, nego razotkrivaju kontradikcije između onoga što društvo tvrdi da jest i onoga što uistinu živi.

Iako je ostala upamćena ponajprije kao folkloristica, Divna Zečević nikada se nije zatvorila unutar granica jedne discipline ni jedne uloge. Bila je istodobno znanstvenica, posvećena istraživanju i razotkrivanju pučkih tekstova, polemičarka koja nije zazirala od sukoba ni od izricanja beskompromisnih stavova, te pjesnikinja čiji su tekstovi uvijek odavali emocionalnu i iskustvenu dubinu svega što je proživljavala. Unatoč bogatom opusu i svestranom stvaralaštvu, zasluženo priznanje dobiva tek danas, a tomu je uvelike pridonijela objava izbora iz njezina dnevnika Život kao voda hlapi (2017), koji je široj javnosti otkrio život ambiciozne i marljive, ali neshvaćene žene u društvu svojega vremena.

Zaslugom njezina supruga Petra Zdunića, ostavština Divne Zečević pronašla je svoje mjesto na dvjema, za nju, značajnim lokacijama – u Arhivu Srba u Hrvatskoj i u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Njezin osobni fond u Arhivu broji 12 arhivskih kutija, a obuhvaća period od 1955. godine, kada je pohađala gimnaziju u Osijeku, do 2000. godine, kada je, unatoč Parkinsonovoj bolesti, još uvijek pisala znanstvene članke i predlagala projekte. Uz znanstveni i literarni rad, ostavila je i brojnu korespondenciju s obitelji, urednicima i kolegama, pregledne i stručne radove iz područja književnosti, radne materijale za potrebe istraživačkog rada, fotografije i školske bilježnice. U Institutu za etnologiju i folkloristiku čuva se dio dokumentacije vezan uz njezin rad u toj instituciji, a posebno mjesto u cjelokupnoj ostavštini zauzima njezin dnevnik, ukupno 6288 stranica, pisanih od 1961. do 2006. godine, koji se trenutno čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.[12]

Danas, u vremenu u kojem se pitanja rodne ravnopravnosti iznova otvaraju i osporavaju, tekstovi Divne Zečević odjekuju snažnije nego ikad. Riječi koje je zapisivala bez zadrške, bez potrebe da ublaži vlastitu misao ili da se prilagodi očekivanjima okoline, danas djeluju kao podsjetnik, ali i opomena da se izborena prava ne podrazumijevaju, nego svakodnevno osvajaju i brane. Divna Zečević stoga ne pripada samo prošlosti, ona je i dalje sugovornica sadašnjosti, čiji su rad i djelovanje, iako samu sebe nije smatrala feministkinjom, nedvojbeno upisani u same temelje feminističke misli na ovim prostorima.

 

 

[1] Ott Franolić, Marija. Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevnica u ženskim zapisima. Zagreb: Disput, 2016. Str. 187. Dnevnički zapis datiran 12. lipnja 1983.; Sv. 3: 469.

[2] Poznato je da se često sukobljavala i vodila polemike s renomiranim književnim kritičarima i esejistima, poput Igora Mandića, Riste Trifkovića, Aleksandra Šljivarića i Marina Franičevića. Pojedini strojopisi i isječci iz novina koji se nalaze u Arhivu Srba u Hrvatskoj, svjedoče o vođenim polemikama.

[3] Zečević, Divna. Otvoreno pismo na natječajnu temu. Strojopis dostupan u fondu Arhiva Srba u Hrvatskoj. HR-ASH-3-2-1-97.

[4] Dr. sc. Divna Zečević-Zdunić. Institut za etnologiju i folkloristiku.

[5] Strojopis rada sačuvan je pod inventarnim brojem HR-ASH-3-2-1-157.

[6] Zečević, Divna. „Pučki književni oblici o viđenju žena u kršćanstvu pod teretom kolektivne krivnje i kazne ‘etničkog čišćenja’ iz Raja. Ženski govor o sudbini Djevice Marije. Stradanja patnice na putu do svetice. Ili crna kronika i krimić“. Treća: časopis Centra za ženske studije, 1, 2 (1999). Str. 35.

[7] Isto.

[8] Isto.

[9] Strojopisi i rukopisi pjesama, kako radnih verzija tako i onih koje su objavljene u zbirkama pjesama, također se nalaze unutar osobnog fonda Divne Zečević u Arhivu Srba u Hrvatskoj.

[10] Zečević, Divna. Položaj žene u odnosu na poimanje povijesti. Strojopis dostupan u fondu Arhiva Srba u Hrvatskoj. HR-ASH-3-2-1-5.

[11] Zečević, Divna. „Moralni standard“. Telegram, 5. 2. 1965. Strojopis dostupan u fondu Arhiva Srba u Hrvatskoj. HR-ASH-3-2-1-96.

[12] „Dnevnik o dnevnicima: Divna Zečević“. Booksa. Tekst napisan 3. rujna 2021. godine.