Časopis Prosvjeta

NA UZANU PUTU / Prilozi iz književnosti

Čim sam pristigao u taj grad, raspitao sam se za bivšu dragu. Mrtva je, umrla je, zar mi niko nije javio, iznenada je preminula prije tri-četiri godine, četiri, dobro de, nekako ovako u jesen, odgovorili su mi, ne bez čuđenja što do mene nije došla vijest o njenoj smrti. Zanijemio sam, kako i ne bih, moji su đački drugovi bili zatečeni, takođe, bio je to mali grad, jedan od onih u kome su se dugo još poslije napuštanja školskih klupa uporno njegovala stara poznanstva, pogotovo s onima iz velikog svijeta, (u to smo vrijeme vjerovali da tako nešto postoji) i zaista je bilo pravo čudo da nikada niko (a ostali smo u vezi, što se kaže, jesmo) preda mnom nije spomenuo smrt moje drage. Sve je to bilo tim čudnije, na samoj ivici nevjerojatnog, što su baš oni bili svjedoci naše očajničke  dječje ljubavi, pa su maštovitim smicalicama i lažima, pomagali kako bi se nas dvoje susretali i ljubili (na svoj način, ipak, ipak) uprkos strogoj zabrani naših roditelja, ali pravog odgovora za moju neobavještenost i njihovo podsvjesno skrivanje surove istine, nismo našli ni poslije vrelog fiš-paprikaša, ni nakon ispijenih čaša (i čaša) sortnih vina.

Jer, bila je to, da, ona prva mladenačka ljubavna mahnitost, ljubavno ludilo iz udžbenika za patološko ponašanje zaljubljenih adolescenata, koji nisu znali sakriti svoju sreću pred drugima. O nama je, jeste, pričao cijeli grad, izišli smo na glas, prozvani smo prvim ljubavnicima cijelog našeg naraštaja. Uprkos šaputavim, ljepljivo dobronamjernim savjetima, opreznim nagovorima rodbine i prijatelja da se nekako sakrijemo (niko nije znao gdje?) i primirimo, stišamo (niko nije znao – kako?!) nas dvoje smo nastavili po starom: svakoga bi dana poslije škole prešli preko korza zagrljeni i priljubljeni, u nekom svom filmu, kao da oko nas nema još nekoliko stotina, tisuću, možda, šetača koji nam mogu samo zavidjeti na poljupcima i sreći. Na one koji su nam predviđali zao udes, neizbježno samoubistvo i preseljenje u gradsku legendu o nesretnoj ljubavi, nismo uopće obraćali pažnju.

A oni su bili u pravu. Moji su se roditelji preko noći odlučili za odlazak u inostranstvo. Nas dvoje nismo stigli ni da se oprostimo i zagrlimo na rastanku, samo smo preko glasnika, (kako drugačije?), obećali jedno drugom taj posljednji zagrljaj, bilo kada (za sto godina, nama je svejedno) i bilo gdje; u ovom gradu, ili na Marsu, Veneri, takođe svejedno. Tako se, eto, okončao naš slučaj, tako se  završila naša afera, a cirkusu i skandalu je došao kraj.

Neko mi je sinoć, međutim, ne sjećam se više ko je to bio, posmatrajući me onako unezvjerenog i blijedog, i s namjerom da me utješi, povjerljivo došapnuo da je naše staro ljubavno gnijezdo, zahvaljujući sveopćoj nebrizi gradskih vlasti, koje iz godine u godinu odlažu sanaciju objekta pod zaštitom regionalnog centra za zaštitu spomenika, još uvijek na svom mjestu, uvučeno i sakriveno, tamo, na istom mjestu, na obali rijeke, u dnu gradskog parka.

Jedva sam dočekao da se konačno raziđemo, i da se ponovo zaputim u gradski park i zastanem u sjenkama stoljetnog stabla, (topole, vrbe, platana, ne znam ni danas), baš preko kuće, koja se iz niza ostalih, izdvajala okruglim secesijskim balkonom, sa svim onim vitičastim i nepotrebnim metalnim ukrasima na ogradi, više okrenut radoznalim pogledima šetača, nego potrebi i udobnosti stanara. Uprkos škiljavoj javnoj rasvjeti, izdaleka se vidjelo da o toj kući odavno niko ne brine, kao što već izgledaju one kuće koje su osuđene na urušavanje i propadanje, i da je samo pitanje vremena (kakvo renoviranje?!, kakva sanacija?!) kada će biti sravnjena sa zemljom i poravnata u nekoj novoj arhitektonskoj vizuri nadogradnji i interpolacija. Balkon se, svejedno, još uvijek dobro držao. Isturen prema parku, prema stazama koje se ispod njega račvaju, s navučenim tamnim plišanim zavjesama, (tako teškim da ih je ona jedva razmicala!) izgledao je nekako mlađe od zdanja na kojem stoji. Meni više ništa nije trebalo. Bio je to naš balkon. Moje drage i moj. Onda, davno, u početku, kada su nas roditelji već preselili u različite škole, i kada su nam zabranili da se uopće viđamo, a kamoli porazgovaramo i dotaknemo, nas dvoje smo se nastavili ljubiti kroz sumračnu  izmaglicu svitanja, kroz garež buđenja industrijskog grada, njegovih  ljevaonica, mlinova, lanara, ciglana, šećerana, svejedno, bestjelesno, na daljinu. Da, baš smo to radili, u ta davna svitanja. Moja draga je polako rastvarala zavjese na balkonu i odatle mi slala snene i meke poljupce, a ja sam joj svom vrelinom daha uzvraćao iz sjenki, pa smo, zatim, grlili sami sebe, polako usklađujući naše kretnje i uzdahe, čvrste zagrljaje oko ramena, klizanje dlanova niz bokove, naslanjanje i pripijanje kože uz kožu, daha uz dah, kao što to mahniti čine u želji da zagrle i obujme onog drugog, nedohvatnog, a tako bliskog. Preko dana, kad bi nam se ukazala prilika da se samo pogledamo u prolazu, oboje smo se smijali i davali onom drugom na znanje da to što činimo nije baš normalno, i da ćemo kad-tad morati prestati i s tom igrom, ili što je to već bilo, ali bi već sutradan činili isto: u svitanje bi se teška zavjesa zanjihala i polagano razmicala, i mene su obasipali vreli poljupci, bez prestanka, bez prestanka…

Magla se dizala sa vode, grad se budio, došlo je vrijeme da se okrenem i pođem. U jednom mi se  časku učinilo da se iza mojih leđa zanjihala i rastvorila teška zavjesa, ali nisam imao snage da se okrenem.