Osvrt na mjuzikl "Cabaret" u zagrebačkom HNK2
BEZ KRISTALNE REFLEKSIJE, NAŽALOST
Januar 2026
Priča o zagrebačkoj produkciji legendarnog „Cabareta“ pada u vlastitu vodu, unatoč velikom trudu izvođača. Nažalost, svejedno je tko je izvođački bolji, a tko lošiji, kome je pojedina uloga slabije „sjela“ ili tko se koliko „dao“. Sve je to gotovo nevažno ako nema onog kristala u kojem se zrcali najprije publika, a ne pozornica. A to ovom „Cabaretu“, i ne samo njemu, nepovratno nedostaje
Nesumnjivo i neizbježno, jedna od najvećih kulturnih tema prošle godine bila je povijesno otvaranje nove pozornice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Koliko god pridjev „povijesni“ ima višestruko zaslužene političke, pa i paradoksalno: povijesne konotacije koje teško da su pozitivne, riječ je ipak o infrastrukturnom iskoraku koji ne mora nužno, ili čak i ne smije, ostati nepozdravljen ili jednostavno otpisan. Takozvana braunfild investicija ima svojih prednosti i mana, ali i dalje je riječ o uspjehu u kulturi koja o infrastrukturi razmišlja tek kad dogori do noktiju. Kazališne radionice i skladište scenografije u zagrebačkoj ulici Božidara Adžije (jednog od rijetkih komunista koji je noviju povijest uspio posthumno dvostruko preživjeti: ulicom i knjižnicom!) pretvorene su u novi izvedbeni prostor koji tek treba sjesti na svoje mjesto. Najprije u smislu navike publike, ali i kontekstualno, jer blizina željezničke pruge mogla bi mu dodati onaj prepoznatljivi i opjevani itedeovski štimung, a blizina stadiona i sasvim novo auditivno i sociološko ozračje, ako ne već tijekom izvedbe, tj. u samoj dvorani, onda sigurno na marginama scenskog događanja.
Kako god, mitska, dugo čekana i još duže planirana druga pozornica središnje nacionalne kuće postala je funkcionalna zbilja, iako još uvijek operativno enigmatična, spremna za upoznavanje, navikavanje i fino podešavanje s obje strane rampe. Njezina je izvanjska estetika standardno efektna, kad je riječ o obnovama i prilagodbama ili transformacijama industrijske arhitektonske baštine, jer kvalitetan spoj stare romantične cigle s jedne i novog željeza, čelika, stakla, ravnih betonskih ploha i efektnog osvjetljenja s druge strane, uvijek godi takozvanom profinjenom oku današnjeg osviještenog promatrača, onog koji podjednako cijeni prošlost kao što je i svjestan sadašnjosti. Čak i bez cinizma prema sličnim sintagmama iz područja enologije i gastronomije, pa i arhitekture, nova pozornica zagrebačkog HNK-a jest velika i lijepa gesta, s kojom tek treba vidjeti što će sam HNK i što ćemo kao publika, kultura, društvo…
Naznaka toga što bi HNK2 trebao biti programirana je i izborom upravo mjuzikla „Cabaret“ za prvi naslov koji je repertoarno zaigrao u novom prostoru. Možda i kao svojevrsni kontrapunkt samom svečanom činu otvorenja, koji je pak morao biti dug prošlosti i trenutku, ali na bitno drukčiji način od onoga što se „Cabaretom“ htjelo vratiti u onu uvijek sumnjivu ravnotežu. Svečano otvorenje zgrade početkom studenoga 2025. već je i svojim naslovom „Slava umjetnosti 2.0“ reflektiralo prošlost izravno se naslanjajući na program kojim je 1895. uz Franju Josipa otvorena zgrada na današnjem Trgu Republike Hrvatske. U režiji Krešimira Dolenčića, majstora za tu vrstu ceremonijalnosti, a po scenariju dramaturga HNK-a Dine Pešuta, ta slava umjetnosti izgledala je i zvučala kako, čini se, slične slave moraju izgledati i zvučati: red inserata iz onih par identitetskih i nacionalnih uspješnica garniranih prikladnim, ali oprezno biranim, dramskim i proznim citatima. Dakle, više-manje uvijek isti „mač istoka, braćo!“.
Ceremonija je jedno, i može biti oproštena kao još jedno nenužno poklonstvo nužnosti, ali prva velika produkcija na novoj pozornici, u novom prostoru, s novom (dapače: najnovijom!) tehnikom, nešto je sasvim drugo. Svima je to bilo jasno pa je kao prvi naslov planiran za novi prostor mjesecima bio planetarno poznat i popularan mjuzikl, kao istodobni iskorak samog HNK-a u formu koja mu nije inherentna ni česta, ali i svojevrsni – uz sve ograde ipak treba vjerovati da je tako – programirani odgovor na sve ono što se hrvatskom društvu i u njemu događalo tijekom proljeća i ljeta 2025. Kombinacija nacionalnog ponosa i nacionalističkog kiča, jer ponos, kad se toliko puta ponavlja, nužno preraste u ruglo samoga sebe, s jedne strane i brodvejskog pa i globalnog hita koji progovara o traumama koje očito ne prolaze s druge strane, upravo je ona ekvidistantnost koja se od središnje nacionalne kazališne kuće i očekuje, ili nažalost može i mora očekivati, barem danas i ovdje. „Bolje ne može“, složili bi se jedni, i „Bolje mora!“, viču drugi, složni u nepomirljivosti između političke realnosti i političke nužnosti, koje obje, od svih umjetnosti najbolje, reflektira upravo kazalište.
Utoliko je i pitanje koliko je postavljanje „Cabareta“ zapravo punopravna gesta sa svim pripadajućim simbolikama i porukama, a koliko tek programirani i nimalo kontroverzni pucanj u prazno. Sam komad skladatelja Johna Kandera sa stihovima Freda Ebba i na libreto Joea Masteroffa, temeljen na drami Johna Van Drutena i pripovijetkama Christophera Isherwooda, već je postao svojevrsna ikona, globalno najviše zahvaljujući hvaljenom i nagrađivanom filmu Boba Fossea, i s protokom vremena on je postao opće mjesto, antologija čija je analogija jasna, ali koju je upravo zbog općepoznatosti lako, ili lakše, relativizirati. Drugim riječima, samom činjenicom svoje globalne popularnosti i ikoničnosti, on je postao znak sam za sebe, čije oštrice su otupjele spektakularizacijom i protokom vremena, a temeljno značenje postalo onim dijelom kolektivne svijesti koji postaje nekolektivan i nesvjestan kad se u realnosti suoči s upravo tim istim temama i dilemama.
Ipak, čak i ako se sama najnovija zagrebačka produkcija ostavi još na trenutak po strani, od „Cabareta“ je to napravila njegova povijest, dugo trajanje i zakonitosti tržišta. Kao i od Bertolta Brechta, ako ćemo iskreno, jer i on je, paradoksalno ili ne, danas u čvrstim i nepopustljivim raljama autorskih prava i pripadajućih tantijema. Oba slučaja, a nisu jedini, primjer su žrtve vlastitog uspjeha, koji im obrće značenje i time čak i bitno umanjuje i snagu i posljedično, izvorno zamišljenu efektnost ili učinkovitost, što u izvedbenom kontekstu ne moraju biti istoznačnice. Kao što se pjevušeći prepoznatljive songove Kurta Weilla uglavnom svi zaboravljaju preciznost Brechtove socijalne i ekonomske dijagnostike, tako i jednako zavodljivi songovi Kandera i Ebba zamućuju ono zašto je i iz čega „Cabaret“ izvorno nastao, upravo u tom obliku. U većini slučajeva, to nije namjerna, svjesna slijepa pjega koja poput pandemije zahvaća sve koji se nađu u gledalištu, već ugrađeni ljudski mehanizam linije manjeg otpora, uživanja u onome lakše dostupnom, jahanje na valu zajedničkog prepoznavanja i stoga, paradoksalno, prihvaćanje one vrste kolektivnosti koja može otići u pogrešnom smjeru, tvrdeći, na primjer, da joj pripada čak i tako nejasan pojam kao što je budućnost. To, naravno, ne znači da je svaka današnja gledateljica i svaki današnji gledatelj „Cabareta“ potencijalni pripadnik i pripadnica opcije koja se zabavlja razmišljanjem o konačnim rješenjima, ali može biti zgodna ilustracija kako se pojedino umjetničko djelo u recepciji i trajanju polako, ili manje polako, pretvori u svoj izvitoperen odraz. Upravo onako kako to čini filmska verzija „Cabareta“ svojim uvodnim kadrovima publike i interijera podrumskog prostora za oslobođenje građanskog i malograđanskog ida. Uz glazbenu podlogu koja je toliko produženi kabaretski tuš da nedvojbeno podsjeća na militantni ritam egzercira koji ne dopušta izdvojeno mišljenje, priziv savjesti ili savjest uopće.
Sličan početak imale su i prve žive izvedbe tog mjuzikla, a filmska inačica samo ga je ovjekovječila, ali se od tog efekta ubrzo odustalo kad je „Cabaret“ postao uspješnica s mnogim propisanim i licenciranim verzijama, koje poput uputa za sastavljanje namještaja, ne ostavljaju puno prostora za ekstravaganciju, imaginaciju i inovaciju, čak ni veći otklon. Jednostavno, postao je franšiza kao i bilo koja druga, što ponovno šteti njegovoj izvornoj zamisli, ali za to vjerojatno više nikoga nije briga, pogotovo ne nasljednike ili nasljednike nasljednika autorskih prava. Autorstvo je u tom smislu zanijekano već u samom startu i očituje se tek u sitnim pomacima, ili, kako u knjižici koja prati predstavu redatelj i koreograf ovog aktualnog zagrebačkog „Cabareta“, zasluženo proslavljeni i cijenjeni Leo Mujić, odgovara na pitanje o mogućnostima prilagodbe tako i toliko zadanog materijala: „Prostor za umjetničku slobodu postoji u koreografiji, kostimima i scenografiji. Upravo tu nastaje prostor za moj autorski pečat.“ Tome treba dodati i prilagodbe glazbe koje, u mjeri koju omogućuju autorska prava, potpisuje dirigent i autor prepjeva Ivan Josip Skender, a možda najviše one u samom dramskom tekstu za koje je bio zadužen dramaturg predstave Dino Pešut. Sve to funkcionira tako kako je zamišljeno, i izvana gledajući, riječ je o uspješnoj produkciji koja nesumnjivo ima veliku ili barem solidnu perspektivu kao „Kassa-Stück“, jer, čuvenim citatom ilustrirano: „ovdje je sve prekrasno, i djevojke su prekrasne, čak je i orkestar prekrasan!“
Ostaje samo pitanje koje se nipošto ne odnosi samo na ovu zagrebačku produkciju, kako je „Cabaret“ od kabarea postao mjuzikl i što je time dobio, a što izgubio. Čini se kao nepotrebno detaljiziranje, ali nije, jer riječ je o bitno različitim formama, a ta razlika u ovom konkretnom slučaj postaje još važnija uzme li se u obzir sama tema, tj. problematika koja leži u podlozi svih razina predložaka, a pa onda i same glazbeno-scenske finalizacije. Izlazak iz mračnog podruma na veliku pozornicu, pogotovo ovako nacionalnu kakva je HNK2, podzemnoj rubnosti izvornika oduzima mogućnost razlike, i koliko god se ekipa nove zgrade i same predstave potrudila stvoriti okruženje kad je i dalje riječ o gesamtkunstwerku, on to jednostavno nije. Biljeterke s peruškama i naizgled glamuroznim haljinama, projekcije i plakati mišljeni da novu pozornicu i sve pripadajuće dijelove HNK2 pretvore u Kit Kat klub, samo su izvanjski potezi koji ne doprinose iluziji, nego je, naprotiv, aktivno razgrađuju.
I stoga cijela priča o zagrebačkoj produkciji čuvenog, svjetskog, legendarnog „Cabareta“ pada u svoju vlastitu vodu, unatoč velikom trudu izvođača i svih uključenih aktera. Istodobno je zato, nažalost, pomalo svejedno tko je izvođački bolji, a tko lošiji, kome je pojedina uloga bolje ili slabije „sjela“ ili tko se koliko „dao“. Jednostavno, sve je to gotovo nevažno ako nema onog kristala u kojem se zrcali najprije publika, a ne pozornica. A to ovom „Cabaretu“, i ne samo njemu, nepovratno nedostaje.