Marko Strpić: "Eritreja – ujedinjeni u različitosti i solidarnosti", Samizdat, Zagreb, 2026.
DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ?
Maj 2026
U knjizi se ističe da je medijski konstruirana slika o Eritreji kao „Sjevernoj Koreji Afrike“ na internetu prvo što ćete pronaći kao vrlo pristranu kvalifikaciju za tu „neposlušnu“ zemlju, što je dodatno motiviralo autora i njegovu suprugu. Naposljetku su Eritreju posjetili u dva navrata, nakon što su se osobno uvjerili koliko je iskrivljena predodžba generirana na zapadu o zemlji koja ih je po mnogo čemu naprosto fascinirala
Knjigu Marka Strpića Eritreja – ujedinjeni u različitosti i solidarnosti, otvaraju dva pitanja. „Zašto Eritreja?“ naslov je sažetog uvoda u njegov putopis po toj zemlji, nakon čega je postavljeno drugo, po impostaciji retoričko, točnije rečeno performativno pitanje: „Drugačiji svijet je moguć?“ U rečenicama koje slijede, prisjećanje na televizijski dokumentarac o afričkim zemljama koji je gledao prije petnaestak godina funkcionira kao svojevrsni narativni otponac. Njemu je pažnju privukao kraći prilog o zemlji koja se, kao što je napisao, odlučila na obnovu pomoću vlastitih znanja i vještina, s dostupnim resursima i uz suradnički odnos sa svima koji neće nametati svoje uvjete, već će se odvijati na obostranu korist i zadovoljstvo. Konkretnije, riječ je o odustajanju Eritreje od dogovora s MMF-om i Svjetskom bankom kako bi izbjegli zatvoreni krug dužničkog ropstva i za nju, kao vrlo siromašnu zemlju, posebno aktualnu ovisnost o humanitarnoj pomoći.
Posljedice tadašnje financijske krize, napose otpor i kapitulacije Grčke pred tim institucijama, kao i val prosvjeda i političkih previranja diljem Europe, pojašnjavaju osnovni povod inicijalnih pitanja. To je kontekst u kojem „smo sudjelovali u raznim akcijama i demonstracijama protiv globalnih moćnika, korporacija, kapitalizma“, piše autor u prvom licu množine. Stoga je posve razumljivo što su neimenovani sugovornik snimljen u „skromnom uredu“, prokazivanje međunarodnih financijskih institucija i isticanje načela samoodrživosti, suradnje i solidarnosti, pobudili zanimanje za zemlju koja „očito odskače od uobičajenog“, a to bi bila europska, zapadnjačka, uključivši i ovdašnja iskustva.
Neki teoretičari putopis smatraju društveno najistaknutijim književnim žanrom. U kretanju kroz prostor i vrijeme određujemo sebe i definiramo druge koje susrećemo i upoznajemo. Opisano shvaćanje sebe-nas i drugih-njih, funkcionira na pojedinačnoj, kao i kolektivnoj razini. O putovanjima, autor-narator neizbježno govori u prvom licu. Taj govor zadobiva stanovitu etičku dimenziju u smislu pretpostavljene vjerodostojnosti iskaza o osobnom sudjelovanju u nekom putovanju i stečenim iskustvima. U suprotnom, zacijelo bismo ga primarno čitali kao neki od fikcijskih žanrova. Premda su u dugoj, višestoljetnoj povijesti putopisa, granice između fikcije i fakcije vrlo često bile zamagljene, pa i brisane, u njegovoj je osnovi ono što se želi ponuditi kao činjenični opis.
U ovoj je knjizi neočekivani poziv na putovanje došao dok je autor, vjerojatno kao i svaki dan, iz dokolice prožete znatiželjom, gledao televiziju. Za njega je ovdašnja situacija, na europskom tlu, prečesto bezizlazna, a brojne inicijative i nastojanja u ostvarivanju općeg dobra i društvene pravednosti, sve češće se pokazuju kao uzaludni. U vremenskom razmaku kako je naznačen u tekstu, u vezi toga gotovo se ništa nije promijenilo. Štoviše, postupno se normaliziraju upravo suprotne, donedavno gotovo nezamislive tendencije i djelovanja. Kako bilo, čini se da autor kao putopisac nije smatrao da je potrebno nešto reći, možda na neki način komentirati taj vremenski raspon od buđenja početnog interesa od konkretnih, u knjizi praktično prikazanih priprema i polaska na put. Izjave poput navedenih, po svemu sudeći naknadne, tj. izvanjske u tekstu i rezervirane za kraći uvodni tekst, u konačnici dodatno učvršćuju narativ i približavaju nam govornika. Stoga taj razmak možemo čitati kao stanovitu pripovjednu elipsu.
Putovanje je zapravo već započelo i prije detaljno planiranih priprema za odlazak u to „srce tame“, a to je bila reakcija mnogih poznanika kojima su autor i njegova partnerica, kako je navedena, rekli gdje namjeravaju otići. Povrh toga, medijski konstruirana slika o „Sjevernoj Koreji Afrike“ – u knjizi se ističe da ćete na internetu prvo pronaći baš ovu, kako se čini vrlo pristranu kvalifikaciju za tu „neposlušnu“ zemlju – upotpunila je i osnažila njihovu motivaciju. Naposljetku su Eritreju posjetili u dva navrata, nakon što su se osobno uvjerili koliko je iskrivljena predodžba generirana na zapadu o zemlji koja ih je po mnogo čemu naprosto fascinirala. Na prvo putovanje krenuli su u proljeće 2024. i zatim naredne 2025. godine, kada su vidjeli i lučki grad Massawu na Crvenom moru. Nakon čitanja knjige, možemo slobodno pretpostaviti da ondje žele opet otputovati.
Njihovu fascinaciju dijele i drugi putopisci koji su boravili u Eritreji. Edward Denison, na primjer, ne skriva svoju zadivljenost tom zemljom. Njegov vodič po Eritreji tiskan je u vrlo uglednoj ediciji Bradt Travel Guides, a nakon više izdanja u pripremi je i ovogodišnje. Denison piše da je zemlja, koja je među posljednjima u Africi stekla neovisnost, na njega neizmjerno utjecala i da ne shvaća kako to da se o gradu kao što je Asmara vrlo malo zna. Eritrejska borba za neovisnošću ukazivala je i na borbu mnogih, još siromašnijih zemalja, na njihovo pravo na samoopredjeljenje i težnju za međunarodnim priznanjem. Uzgred, on je ponajviše zaslužan što se glavni grad Eritreje, Asmara, 2017. konačno našao na UNESCO-ovom popisu svjetske baštine. Također navodi, ne samo za njega, žalosnu činjenicu da je kulturna baština zemalja Trećeg svijeta daleko slabije zaštićena, potkrijepljenu podatkom da samo tri europske zemlje, Italija, Francuska i Španjolska, imaju više lokacija na tom popisu nego čitava Afrika.
Asmara je, naravno, prvo odredište u ovoj knjizi. Taj izvanredan primjer ranog modernističkog urbanizma početkom 20. stoljeća, Piccola Roma kako je nazvana, izgradili su prije stotinjak godina talijanski kolonizatori. Jedan od najsofisticiranijih afričkih gradova, danas zacijelo najbolje očuvan modernistički grad na svijetu, trebao je funkcionirati kao središte fašističkog istočnoafričkog carstva. Avionska linija izravno je povezivala Asmaru s Italijom, a za regulaciju gradske prometne mreže izgrađene za desetke tisuća vozila postavljeno je više semafora nego u tadašnjem Rimu. Gradnja je kasnije uglavnom izostala, dijelom zbog objektivne nerazvijenosti zemlje, kao i ciljane odluke vlasti da očuvaju jedinstvena obilježja glavnog grada izgrađenog na visoravni, 2500 metara iznad razine mora, stjecajem sretnih okolnosti pošteđenog većih razaranja u tridesetogodišnjem ratu s Etiopijom.
Široke gradske avenije, kina i druga zdanja u talijanskom art deco stilu, golemo sunce na toj nadmorskoj visini, specifičnost prirodnog svjetla, jarke boje, stabla, kaktusi, ukrasno bilje, cvijeće, ptice tirkiznih boja, stvaraju dojmove kojima se narator prepušta i daju intonaciju njegovom putopisu. Ove skicirane slike, izravno zabilježene, spontano se u tekstu uklapaju u zapažanja o opuštenosti lokalnog stanovništva, smirenom ophođenju u restoranima i kafićima, u gradskoj vrevi, na ulicama i tržnicama. U svemu tome očituje se stoljetna, u modernom vremenu i antikolonijalna, kultura različitosti, na koju su izrazito ponosni i ističu je kao važan faktor zajedništva, piše autor.
Na sajmu Medeber u Asmari, koji su obišli u subotu, razgledavaju i fotografiraju brojne radionice na otvorenom u kojima se neprestano nešto prerađuje i popravlja. Recikliranje u proizvodnji novih upotrebnih predmeta prepoznato je kao pokazatelj oslanjanja na vlastite snage, samoodrživosti usprkos pomanjkanju resursa. Uz napomenu da je Eritrejski narodnooslobodilački front (EPLF), nakon stjecanja neovisnosti 1994. godine preimenovan u Narodni front za demokraciju i pravdu, već 1970-ih organizirao mrežu radionica kao improviziranu ratnu industriju, kao i za ispomoć stanovništvu.
Dojam o vremenu koje je zaustavljeno, modernističkom gradu koji je na stjecištu milenijske povijesti i aktualnog otpora novim oblicima neokolonijalizma urastao u afrički kontinent, gotovo je neizbježan. Ali u ovom putopisu naposljetku nije riječ o traženju nove začaranosti i potrebi za otkrivanjem sukladnih senzacija u nekoj dalekoj zemlji. Početno pitanje otvorilo je performativnu, takoreći antiturističku dimenziju drugačijeg putovanja u taj dio svijeta. U kojoj je mjeri drugost te zemlje možda ostala u sjeni početnih pitanja, jedna je od tema koje se također nameću nakon čitanja ovog nesvakidašnjeg, na svoj način privlačnog i slojevitog putopisa.