KRITIKA - Srđan V. Tešin: Priče s Marsa, Beograd, Arhipelag, 2015.

IMA LI ŽIVOTA NA MARSU?

Decembar 2015

post image

Priče su povezane likovima i motivima koji se ponavljaju pa izmišljeni svijet sliči sredini kojom kolaju svima poznate priče i gdje se stanovnici međusobno poznaju. Međutim, baš iz takvog mjesta priče izvlače nasilje, jezu i strah od kojih se ne može pobjeći. Krug brutalnog nasilja sputava likove kao zatvorska rešetka iza koje se ne vidi optimističnija budućnost ili nada, kao ni mogućnost bijega

 

Take your protein pills and put your helmet on

(David Bowie, Space Oddity)

 

Srđan V. Tešin (1971.), kikindski pisac, objavio je u svojoj karijeri devet knjiga, a od važnijih naslova izdvajaju se zbirke kratkih priča Sjajan naslov za pantomimu (1997) i Ispod crte (2010), te romani Kazimir i drugi naslovi (2003), Kroz pustinju i prašinu (2005), Kuvarove kletve i druge gadosti (2006). Uz književnost, Tešin se bavi i novinarstvom, a niz godina je bio urednik književnog časopisa Severni bunker: časopis za odbranu i poslednje dane književnosti i kulture koji je objavio stotine priloga autora iz Srbije i brojnih drugih zemalja vodeći se idejom dobre i kvalitetne književnosti. U suradnji s Davidom Albaharijem priredio je tematsku antologiju kratke priče „Starost“ 2012. godine, a podudarnost dvaju autora vidljiva je i u promišljanju oblikovanja kratke priče. Srđan V. Tešin je u časopisu Libra libera 2002. godine priredio antologiju kratke priče Odbrana i posljednji dani (Severnog bunkera): antologija mlađih srpskih prozaista. Ovaj „bunkerski izbor“ bio je jedna od prvih inicijativa predstavljanja srpske suvremene književne produkcije u formi antologije kratke priče u Hrvatskoj. Riječ je o autoru koji se vješto okušao u kratkoj formi kao pisac, antologičar, ali i kao teoretičar u esejima. Oslonjen na tradiciju srpskog postmodernizma, vlastitu poetiku je oblikovao relativizirajući odnos stvarnosti i fikcije. Provokativnost, citatnost, fragmentarnost i igra prisutni su u svim njegovim tekstovima, a čini se da autor ne posustaje jer su njegova djela svježa, zaigrana i duhovita, čak i kad se dotiču nasilja i jezivih tema.

U jednom Tešinovom romanu pojavljuje se ideja kako roman ne nastaje ni iz čega, nego od dobro odabranih citata. U autorovom opusu naglašena je eksplicitna citatnost kao dominantan način premrežavanja tekstova mnogostrukim značenjima, pri čemu sam tekst naglašava svoj status umjetničkog djela. Tešinove Priče s Marsa otvaraju se epigrafom Adolfa Bioya Casaresa kojim se u prvi plan stavlja fantastika i autor nas time uvodi u knjigu za koju pretpostavljamo da je zbirka fantastičnih priča. Nedoumicu proizvodi mjesto nazvano “Mars” i njegovi stanovnici koji se doimaju koliko poznati i bliski toliko i začuđujuće daleki i jezivi. Imenovanje mjesta “Marsom” nalaže nam da pretpostavimo kako nipošto nije riječ o nekakvom mjestu u kojem bi se mogla ogledati bilo koja stvarna sredina u Srbiji. Proizvoljno imenovanje upućuje na sustav oblikovan od linija (grafička i lingvistička riječ) koji bi se mogao zvati bilo kako. U Carstvu znakova, Roland Barthes kaže da ovaj postupak omogućuje autoru da ne okrnji stvarnu zemlju u svojoj mašti, nego da okrnji ugled mašte u znakovima književnosti. Indikativno je da je mjesto u kojem zatičemo priče mjesto koje se samo osmišljava i konstruira, odnosno ono koje mi kao čitatelji izmaštavamo i konstruiramo. Ako kao polaznu točku odaberemo izmaštani Mars, priče će se pokazati kao sustavi kojima ovladavamo stvarnošću tragajući za racionalnim rješenjima koja, Barthesovim riječima, uopće ne moraju biti racionalna. Kolebanja između stvarnog i izmišljenog intrigiraju čitatelja koji je prisutan u tekstu, a koji stvarno mjesto neprekidno afirmira ili osporava.

Priče s Marsa moguće je čitati kao svojevrsni nastavak Tešinove prethodne zbirke Ispod crte, ali riječ je stilski i formalno poprilično različitim zbirkama koje ipak funkcioniraju zasebno. Nakon epigrafa, slijedi prvi dio zbirke načinjen od dvadeset i tri kratke priče čija je radnja smještena u sredinu nalik predgrađu kakvog velegrada: “betonski kvart, sirotinjska čorba od dođoša, besposličara i penzionera”. Priče su povezane likovima i motivima koji se ponavljaju pa izmišljeni svijet sliči sredini kojom kolaju svima poznate priče i gdje se stanovnici međusobno poznaju. Međutim, baš iz takvog mjesta priče izvlače nasilje, jezu i strah od kojih se ne može pobjeći. Krug brutalnog nasilja sputava likove kao zatvorska rešetka iza koje se ne vidi optimističnija budućnost ili nada, kao ni mogućnost bijega. Sveprisutnost ironije ogleda se u prividu bezopasnog i nevinog svijeta koji ispod tog vela grca u mržnji, ubojstvima, seksualnim zlostavljanjima i perverzijama. Mogućnost oprosta i sreće ironično komentira priča o Feng Shui kućepazitelju koji je provaljivao u stanove i razmještao namještaj vođen idejom kako svi trebaju živjeti bolje i sretnije: “Da li je u ovoj državi kažnjivo kada nekome želiš sreću protiv njegove volje?” Priče o kanibalu, piscu horor priča Martianu koji ubija i jede žene, mogle bi funkcionirati kao kritika kršenja moralnih zakona u ime umjetnosti ili velikih ideja. Međutim, priče ne osuđuju svoje junake, nego ostavljaju slobodu čitateljima da, dok se zaigrano i bez pripovjedačevog moraliziranja kreću iz priče u priču, zamisle kako je Mars ipak izmaštani svijet iz kojeg dolaze priče, a ne svijet koji ga upravo okružuje.

Drugi dio zbirke čini esej Kako napisati kratku priču o tome kako napisati kratku priču koji inicijalima potpisuje autor, a u kojem se iznosi poetika kratke priče i njezina derivata “flash fikcije”. Ovim postupkom narušava se cjelovitost zbirke koju esej podupire kao vrsta pogovora objašnjavajući sažeto i kratko sažetost i kratkoću. Postupke izostavljanja i brisanja koje Tešin smatra ključnim u pisanju kratke priče, autor još rigoroznije primjenjuje na kratke kratke priče, tj. “flash fikciju” ekstremne kratkoće u kojoj nema značenjskog viška i koja računa na sliku pažljivog čitatelja “koji će čitati dubinski i između redova”. Ova vrsta pažnje i uronjenosti u tekst je ono što nedostaje spomenutom piscu-kanibalu koji nepažljive čitatelje osuđuje mržnjom i gađenjem. Rigidnost forme i redukcija riječi iskušava se do krajnjih granica s ciljem da “tišinu učine rečitom”, a postvaruje posljednjim dijelom zbirke koji čini gotovo prazna stranica na kojoj zatičemo samo epigraf: “Za skoro sva književna dela može se reći da su preduga”.

Pregledne, zgusnute i intrigantne, Priče s Marsa maksimalno iskorištavaju mogućnosti riječi vodeći se zacrtanim principom redukcije njegova autora. Tišine i mjesta neodređenosti koje je ispunjavaju, odstranjuju se činom čitanja koji popunjava mjesta neodređenosti omogućujući tako različita čitanja istog teksta. Ekonomičnost teksta reducira opasnost da priča skrene u neukus i degutantnost kojom njezin sadržaj prijeti. Nemilosrdno i bolno, priče nas suočavaju s hororom okoline i strahom u nama, kao i činjenicom da u ovako vješto ispisanim stranicama prepoznajemo vlastiti užitak u stravi.