Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam danas. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa Desničini susreti 2016. (ur.) Drago Roksandić. Zagreb: FF Press 2017.
INTERKULTURALIZAM DANAS
Decembar 2017
Teško je ne složiti se s urednikovim osvrtom da u tekstovima mahom izostaje konkretna artikulacija kritičkog propitivanja postavki hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog interkulturalizma danas u odnosu na jučer. To, međutim, ne znači da zbornik ne nudi niz prognoza za sutra
Reprezentativna mjesta u književnom opusu, kao i biografiji, jednog od najznačajnijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća, Vladana Desnice, u jednogodišnjem ritmu povezuju znanstvenike i stručnjake različitih istraživačkih profila zahvaljujući skupu Desničini susreti. Na njima dominiraju izlaganja i rasprave neposredno motivirane Desničinim životom i umjetničkim djelima, ali ovaj skup dugovječnost i atraktivnost ima zahvaliti organizatorima koji godišnje susrete profiliraju u širokom tematskom rasponu društvenih i humanističkih znanosti. Otvorenost „susreta“ individualnim istraživačkim interesima, poticanje inovativnosti i kritičkog mišljenja, te njegovanje kulture dijaloga i interdisciplinarnih istraživanja hrvatsko-srpskih odnosa pronalaze simboliku u Desničinom opusu i kreativnu realizaciju u konkretnim temama skupova. Tema znanstvenog skupa održanog 2016. godine bio je „hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam danas“ s odrednicom Povodom 110. obljetnice rođenja Vladana Desnice, a radovi sa skupa okupljeni su u zborniku čiji ćemo sadržaj ukratko prikazati u nastavku.
Desničini susreti su 2016. godine održani u Beogradu kao dio srpsko-hrvatskog projekta „‘Desničini susreti’ i hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam“ Instituta za književnost i umetnost u Beogradu i Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U predgovoru naslovljenom Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam danas i jučer (7-10) urednik zbornika Drago Roksandić navodi da je temom skupa Pripremni odbor želio potaknuti raspravu o interkulturalizmu nakon 2000. godine zbog toga što su od te godine u dvama državama otvoreni društveni i kulturni procesi koji su omogućili da se ratnim neprilikama narušeni odnosi počnu obnavljati. Dvadeset i četiri autorska članka u zborniku su, zaključuje, više izraz „primijenjenog interkulturalizma“, a manje kritičko propitkivanje njegovih postavki, pa brojne prognoze sa skupa manje dolaze do izražaja u tekstovima okupljenim zbornikom. Zbornik nije podijeljen na tematske cjeline, a možemo ga, za ovu priliku, uvjetno podijeliti na dvije cjeline: prvu odlikuje tematska i metodološka polifoničnost u pristupu temi hrvatsko-srpskog interkulturalizma, dok su u drugoj zastupljeni osvrti na život Vladana Desnice i ponuđena nova čitanja njegovog književnog opusa.
Zbornik otvara rad Zvonka Kovača Međuknjiževno čitanje, nove interkulturne studije. Hrvatsko-srpska interkulturalnost u južnoslavenskom kontekstu (11-23) u čijem središnjem dijelu autor sumira mentorska iskustva s mladim istraživačima i opisuje proučavanje južnoslavenskih jezika i književnosti koje je, nakon osamostaljenja kroatistike, svoje predmetno područje pronašlo u nizu međukulturno povezanih jezika i književnosti. Za razumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa važno je komparativno-historijsko čitanje dokumenata jugoslavenske prošlosti u okvirima kako južne slavistike tako i u širim okvirima povijesti srednje i jugoistočne Europe, tvrdi autor i upozorava da osmišljeni interkulturni pristup za hrvatsko-srpsku problematiku valja izmjestiti iz uskog nacionalnog konteksta i razmatrati ga u relevantnom slavističkom kontekstu jer je međunarodna slavistička javnost sve manje zainteresirana za „naš slučaj“. Jedini članak posvećen jezičnoj problematici, Razvojni putevi jezika: od nacrta do suvremenog književnojezičnog izraza (25-35) Virne Karlić, raspravlja o „beogradskom stilu“, koji je obilježio standardizaciju srpskog književnog jezika. U završnim napomenama autorica ističe kako nije moguće izolirano sagledavanje razvoja srpskog i hrvatskog književnojezičnog izraza zbog raznovrsnih, kako kulturnih tako i svakih drugih, razmjena koje su se odvijale tijekom 20. stoljeća.
Tematsku i metodološku heterogenost prvog dijela zbornika profiliraju stručni interesi autora koji su temi hrvatsko-srpskog interkulturalizma prišli ispitujući kulturne, pa i prijateljske dijaloge. Rad Milanke Todić Miroslav Krleža i Marko Ristić: sinestezija poetskog i vizuelnog (53-70) opisuje uvjete nastanka prisnog prijateljstva Miroslava Krleže i Marka Ristića s posebnim osvrtom na pismo-plakat koje je Krleža uputio prijatelju 1936. godine. Takozvano „divotvelepismo“ kompleksne kolažne strukture (reprodukcija je priložena na kraju rada) otkriva privatnu intelektualnu igru dvojice prijatelja, a autorica ističe njegovu antifašističku i pacifističku poruku. Zagrebačko-beogradske kazališne razmjene od 1945. do 1960. (71-97) predmet su rada Snježane Banović, koji pokazuje da su u datom periodu nacionalni teatri ostvarili kulturnu razmjenu čiji se intenzitet do danas nije ponovio. U radu vrijednom pozornosti Satira u ‘Bilježnici Robija K.’ (1984–) Viktora Ivančića kao povlašćeni prostor hrvatsko-srpskog interkulturalizma (99-116) Stanislava Barać opisuje kako je hrvatsko-srpski interkulturalizam predstavljen i (pre)osmišljen u Ivančićevoj dugogodišnjoj kolumni u kojoj se satiričnim postupcima nerijetko tematiziraju i hrvatsko-srpski odnosi. Izgubivši časopisni okvir, kolumna je opstala u „tuđim“ okvirima gdje je njezinu životnost osiguravao kontinuiran čitateljski interes i želja za participiranjem u kritičkoj javnosti, te je ona, autorica uvjerljivo argumentira, povlašteni prostor hrvatsko-srpskog interkulturalizma.
Značaj feminizma kao kulturne i političke platforme hrvatsko-srpske suradnje prepoznaju radovi Žarke Svirčev Feminizam kao stvaralačka platforma srpskih i hrvatskih avangardistkinja (117-126) i Jelene Milinković ‘ProFemina’: Interkulturalizam i jugoslovenski feminizmi (127-138). U prvom se feminističke teme dovode u vezu s poetičkim inovacijama avangarde, istražujući djela avangardistkinja (Adela Milčinović, Jela Spiridonović Savić, Mara Ivančan, Olga Grbić) koja su stvaralačko uporište imala u ideologemu „nove žene“. Drugi rad predstavlja nadasve inspirativno proučavanje periodike, preciznije, časopisa ProFemina, koji je od 1994. donosio tekstove autora cjelokupnog postjugoslavenskog prostora. Značaj časopisa ne iscrpljuje se u njegovom doprinosu feminističkoj kritici i povijesti, nego ga autorica analizira kao mjesto otpora i dio antiratnog i antinacionalističkog pokreta, te kao jedno od prvih mjesta interkulturalizma na postjugoslavenskom prostoru.
Zbornikom dominiraju tekstovi fokusirani na književnost, umjetnost i kulturu čiji red mjestimično razbijaju historiografske analize. Stjepan Matković u radu Pristupi južnoslavenskom pitanju dr. Ante Trumbića i Beograd (37-51) analizira kako je politička i diplomatska djelatnost Ante Trumbića pridonijela stvaranju prve jugoslavenske države. Tekst Matka Globačnika, Najranija recepcija Marxove misli među Južnim Slavenima u HabsburškojMonarhiji i Srbiji (1848. – 1871.) (171-190), govori o „zanemarenoj“ pretpovijesti hrvatske, srpske i slovenske socijaldemokracije. Prvu recepciju Marxove misli u Hrvatskoj autor uspoređuje s recepcijom u Sloveniji i Srbiji te zaključuje da je u proučavanju povijesti određenih ideja važno proučavati i one intelektualce koji su prema njima bili neprijateljski raspoloženi. Rad Gorana Korova, Beograd kao jugoslavenski interkulturni grad u kontekstu kulturne suradnje s Afrikom (1961. – 1971.) (139-147) analizira kulturne razmjene izvan okvira zacrtanog temom skupa i zbornika, te stavlja Beograd, kao interkulturni centar Jugoslavije, u kontekst intenzivnog angažmana Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih zemalja.
Svojevrsni „predah“ od gustog znanstvenog diskursa i interludij drugoj polovici zbornika donosi rad Olge Krasić Marjanović Priprema i izrada izložbe ‘Vladan Desnica (1905–1967)’ u Biblioteci grada Beograda 2005. godine (149-157), u kojemu autorica iz prve ruke svjedoči o postavljanju tematske izložbe čiji je cilj bio vizualnom komunikacijom uputiti na djelo i biografiju pisca. Na tragu su autoričinog zaključka da je Desnica znao kako „nije važno koliko, već šta ostaje“ i radovi koji u nastavku zbornika analiziraju djela pronađena u rukopisnoj ostavštini i uvode ih u autorov opus. Retrospektivu obilježavanja Desničina života i djela donosi i rad Bojana Jovića Poetika (ne)pripadanja: o dva naučna obeležavanja Desničinih godišnjica (159-169), u kojem autor ukazuje na dostignuća i nedostatke znanstvenih skupova održanih 1997. u Zagrebu i 2005. u Beogradu i pripadajućih zbornika. Razmotrivši teorijsko-metodološka rješenja uključivanja Desničinog djela u povijest hrvatske i srpske književnosti, Jović zaključuje da se na slučaju Desnice prelamaju sve teškoće svrstavanja jedne složene poetike pisca u uske okvire nacionalne književnosti.
U drugoj polovini zbornika zastupljeni su radovi mahom posvećeni Desničinoj književnoj ostavštini, pri čemu se posebno izdvajaju kvalitetne reprodukcije i transkripti rukopisne građe (pisama i pjesama) dane širem čitateljstvu na uvid, a koje zbornik čine još vrednijim. Tekst Vladana Bajčete Nekoliko pjesama Vladana Desnice u rukopisu (259-281) predstavlja analizu deset pjesničkih tekstova pronađenih u rukopisnoj ostavštini koje autor ovom prilikom razvrstava i datira razabirući Desničin dominantno modernistički prosede. Autor pridodaje analizi radnu verziju Desničina prepjeva poeme Grobovi Uga Foscola, koji je bio objavljen 1951. godine, te na temelju raznovrsnosti pronađenih rukopisa zaključuje kako su oni znakoviti u pogledu odnosa Desnice prema vlastitoj poeziji. S nepoznatom Desničinom pjesničkom zaostavštinom upoznaje nas i rad Sanje Roić Dom predaka u Islamu Grčkom kao pjesnički motiv. Jedna nepoznata pjesma na talijanskom jeziku iz arhiva obitelji Desnica (305-319), koji jednu pjesmu na talijanskom jeziku pripisuje mladom Vladanu Desnici. Pjesnički motiv doma predaka autorica prepoznaje u domu u Islamu Grčkom, kojemu je više puta prijetio nestanak, a koji u pjesmi poprima antropomorfna obilježja jer su se u njemu „taložili djela, strepnje, tjeskobe, borbe i životne nevolje“.
Epistolarna građa Vladana Desnice i piščeva obiteljskog kruga predmet je radova Drage Roksandića Vladan Desnica i Istorija kotarskih uskoka Boška Desnice (283-296) i Ive Tešić O prijateljstvu i još ponečemu (321-340). U prvom, autor otkriva piščeve historiografske interese i kompetencije iz prepiske sa stricem Boškom Desnicom u periodu kada je finalizirao istraživanja izvora za povijest ravnokotarskih uskoka objavljena u Istoriji kotarskih uskoka 1950. i 1951. U drugom, autorica upotrebljava prepisku Desnice i njegove djece, Nataše i Uroša Desnice, s Draganom M. Jeremićem kao podsjetnik na položaj u kojemu se pisac dvojake pripadnosti nalazio u hrvatskoj i srpskoj književnosti. Društveni položaj pisca predmet je rada Bojana Đorđevića Vladan Desnica u dokumentima Saveza književnika Jugoslavije (297-306), u kojem autor razmatra aktivnosti Vladana Desnice kao člana Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije gdje se Desnica predano zalagao za zaštitu socijalnih prava profesionalnih književnika.
Povezivanje poetike Desničina opusa sa širim evropskim književnim tradicijama predmet je rada Luce Vaglioa Iskustva pseudoautobiografskog romana 20. stoljeća: Italo Zvevo i Vladan Desnica (191-197), koji Proljeća Ivana Galeba svrstava među najvažnija ostvarenja pseudoautobiografskog romana 20. stoljeća. Prozne modele Vladana Desnice u kontekstu srpske književnosti razmatraju radovi Nikole Marinkovića Lirski roman i lirsko pripovedanje Vladana Desnice u kontekstu srpske književnosti (223-234) i Milomira Gavrilovića Odlike enciklopedijskog modela proze u ‘Proljećima Ivana Galeba’ Vladana Desnice i ‘Peščaniku’ Danila Kiša (235-248). U prvom se roman Proljeća Ivana Galeba čita u ključu lirskog pripovijedanja, koje nudi akcentiranje subjektivnosti (umjesto povlaštenog akcentiranja historijskog), dok drugi rad isti roman tumači u terminima enciklopedijskog modela proze, koji opisuje potreba predstavljanja totaliteta čovjekovog iskustva u književnom tekstu. Komparativnom analizom motiva „prividno živih ljudi“ u dramskim tekstovima rad Aleksandre Kuzmić Šta/što je Kovačeviću Desnica? (‘O Lariju Tompsonu, tragediji jedne mladosti’ Dušana Kovačevića i ‘Ljestvama Jakovljevim’ Vladana Desnice) (249-258) utvrđuje neraskidivu vezu dvojice autora koje na prvi pogled malo toga veže: pokazuje se da su likovi koji samo održavaju privid života temeljne dramaturške okosnice vremenski udaljenih dramskih tekstova. Uz prozu, poeziju i dramu, zbornikom je obuhvaćen i esejistički dio Desničina opusa u radu Jelene Đ. Marićević, Renesansni sujet Dositeja Obradovića u ‘Jednom pogledu na ličnost Dositejevu’ Vladana Desnice (213-221), u kojem autorica sugerira interpretaciju prema kojoj Desnica promatra lik Dositeja kao „zakonodavca umjetnosti“ i nagovještaj preporoda poezije.
Desničinom prvom romanu vraća se rad Marine Protrke Štimec „Kineskim zidom odvojeni“. Politike identiteta, nejednakosti i isključivanja u Desničinu ‘Zimskom ljetovanju’ (199-212) upozoravajući na njegovu aktualnost i mogućnosti kritičkog razmatranja suvremenih politika identiteta koje generiraju nejednakost, nepravdu i isključivanje. Zbornik kraju privodi rad Jelene Đorđević, Vladan Desnica u srpskim školskim programima i udžbenicima (341-351), koji opisuje mjesto romana Proljeća Ivana Galeba u školskim udžbenicima u Srbiji od 1964. godine do danas. Tekst prigodno zaključuje ovaj zbornik idejom da je djelo Vladana Desnice paradigma i hrvatske i srpske kulture, te da mu se kao piscu dvaju kultura počelo sve više pristupati izvan ideoloških učitavanja i uskih nacionalnih okvira.
Da Desničini susreti nisu samo formalno posvećeni liku i djelu pisca svjedoči velika zastupljenost rasprava o relevantnim aspektima opusa Vladana Desnice koje su realizirane u kontekstu glavne teme skupa. Teško je ne složiti se s urednikovim osvrtom na početku zbornika da u tekstovima, pored načelnog povezivanja s temom znanstvenog skupa, mahom izostaje konkretna artikulacija kritičkog propitivanja postavki hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog interkulturalizma danas u odnosu na jučer. To, međutim, ne znači da zbornik ne nudi niz prognoza za sutra: konstitutivnu temu skupa zahvaćaju znanstveno utemeljene analize partikularnih fenomena iz dalje i bliže prošlosti koje ukazuju na nužnost komparativnog proučavanja hrvatsko-srpskih odnosa iz vizure društvenih i humanističkih znanosti.