Rasprave o notornom (11)
JEFTO ŠAŠIĆ, PERO MORAČA I BOŠKO ŠILJEGOVIĆ
Decembar / 2016
Radeći na Tuđmanovim Bespućima povijesne zbiljnosti morao sam potražiti svjedoke. Tuđmanov tekst je takav da se u svakoj ili gotovo svakoj rečenici krije nekakvo duplo dno, nekakva dodatna tajna, koju znaju samo veoma upućeni. On je, neosporno, velemajstor manipulacije
Ovim (srpskim imenima) svakako bi valjalo dodati i (bar) tri hrvatska: Anka Berus, Zvonko Ivanković – Vonta i Fabijan Trgo. Sve njih (svih šestero) povezuje ono, relativno kratko, vrijeme koje sam potrošio u životu na pisanje knjige – prikaza, knjige recenzije „Bespuća povijesne zbiljnosti” Franje Tuđmana. To, naime, ako i nije bila neka naročito dugačka epizoda, svakako je bila zanimljiva i po svojim posljedicama više nego značajna. Da, ništa drugo, napustio sam Hrvatsku, što je svima donijelo sreću – tzv. hrvatskim ljudima (Tuđmanova parafraza Krležine sintagme) navodnu slobodu za koju se naknadno ispostavilo da je uglavnom tajkunska i činjenicu da su se riješili nepodnošljivih spodoba poput moje malenkosti i sličnih, a nama opet banalni fakat da smo spasili glave u času dok su ordinirali Šušak, Glavaš, Merčep, Norac, Orešković, ali i Miroslav Tuđman, Miro Međimorec, Ivan Tolj i toliki drugi krvavi domoljubi.
Zašto nisam spomenuta tri (hrvatska) imena iz prve rečenice turio u naslov? Zato što Anka Berus ima „svoj” poseban tekst, Vontu Ivankovića nisam nikad upoznao, a Fabijan je još, navodno, živ. Uostalom, pored njih mogao se naći i Jakov Sirotković, pa čak i Dinko Foretić, (D. Foretić je jedan od trojice članova komisije pred kojima je Tuđman obranio svoju falsificiranu doktorsku disertaciju), ali o tome nešto kasnije, makar samo uzgredno.
Živio sam tada (1989., 1990.) još u Zagrebu kada mi se jednog dana (možda preko Spase Čankovića – danas Anej Sam) obratila (iz Beograda) Nataša Marković s ponudom da napišem knjigu o Tuđmanu. Njena mala privatna firma („Plavi jahač“) upravo je bila objavila knjigu o Jovanki Broz i zaradila na knjizi za ono vrijeme i za one prilike povelik novac. Kako sam kronično slabo stajao s novcem (čemu su aktuelne prilike sve drastičnije doprinosile), a kako me i sama tema zanimala, ponudu sam prihvatio i prionuo na posao. Nisu bila dobra vremena. Dapače, bila su više nego loša i prijetila je ozbiljna mogućnost (čitaj opasnost) da se i meni dogodi ono što se dogodilo pedeset godina ranije mome djedu Gezi Brajderu, tj. da zaglavim kao apsolutni i izgubljeni marginalac. Možda je upravo ovaj angažman (rad na toj knjizi) bio ona presudna sitnica, koja je (uz sve ostalo) moje tad već sporedno ime, ostavljeno od svih kojima sam eventualno pripadao, vratila među žive, među one koji su, na različite načine, u tim danima predstavljali javnost. Jer su jedino tzv. „javne glave” mogle računati na to da neće nestati preko noći, iako je i takvih smrti kasnije, tamo a i drugdje, bilo (slučajevi Vinka Bilića, Marka Bezera, Ivana Jelića, Fikrete Bulić, Dmitra Obradovića, Josipa Kira, Ante Paradžika itd).
Radeći, dakle, na knjizi morao sam potražiti svjedoke. Tuđmanov tekst je takav („Bespuća …” su u tom pogledu više nego karakteristična) da se u svakoj ili gotovo svakoj rečenici krije nekakvo duplo dno, nekakva dodatna tajna, koju znaju samo veoma upućeni. On je, neosporno, velemajstor manipulacije i ako toliki danas optužuju Tita da je od 1937. godine, tj. od smjene Gorkića i čitave pariške epizode s jedne strane, a hotela „Lux” sa druge, u suštini manipulirao ljudima i sudbinama (za šta ja još nisam vidio uvjerljiv dokaz ni u jednom spisu, ni kod jednog od meritornih svjedoka među kakve se nipošto ne mogu ubrojiti piskarala poput Dušana Bilandžića ili Pere Simića i sličnih), kad je riječ o Tuđmanu to se dade ustanoviti, a po svemu sudeći se već i ustanovilo (ne samo zbog kasno otkrivenih magnetofonskih snimaka sa Briona ili banskih dvora, već i na temelju nepodignute haške optužbe o zločinačkom udruživanju i mnogih drugih dokaza i konkretnih činjenica). No, tada kad sam to ja radio, čitava stvar je stajala drukčije i o njegovim (Tuđmanovim) nevjerovatnim manipulacijama mogli su respektabilno govoriti samo upućeni.
U Beogradu su to, prije svih, bila ova trojica, ali se razgovora sa Šašićem zapravo i ne sjećam. Iako je on bio jedan od posljednjih tad živih rukovodilaca UDBE, odnosno, policije, odnosno brojnih sigurnosnih službi (danas od takvih imena živi, koliko znam, još jedino Jovo Kapičić, čuveni Jovo Kapa), nije mi osobito pomogao u mome poslu. Govorio je koju godinu kasnije na nekom skupu o Jasenovcu i njegovi stavovi su, naravno, bili potpuno suprotstavljeni Tuđmanovim, ali to sam znao i iz objavljenog teksta. U bliže kontakte sa Tuđmanom (koji Šašića u „Bespućima…” inače smatra svojim protivnikom) za razliku od Morače i Šiljegovića, Šašić izgleda da i nije dolazio. Bio je Slavonac i civil, dok se Tuđman i kao pukovnik i kao general kretao uglavnom u vojnim krugovima. I premda je epizoda sa Šašićem s moje strane uglavnom zaboravljena (nije bitno ili nikako pomoglo u demistifikaciji Tuđmanovih manipulacija) ovdje se pominje iz dva razloga: da se vidi šta sam i kako sam radio u tom poslu i da se odredi tzv. nivo posla, odnosno, da se vidi razlika između prve ruke (u koju Šašić objektivno spada gledajući na obezglavljene slavonske prilike – tamo su bili preživjeli samo Dušan Čalić, Rudi Šimić, Pero Car, Franjo Sertić, Čedo Grbić, Radojica Nenezić, patrijarh srpski Pavle i još nekolicina) te kasnijih saznanja iz posredne, iz druge ruke. Na kraju krajeva, već sama činjenica da me primio i o toj temi sa mnom, mnogo mlađim i njemu posve nepoznatim, razgovarao jedan od najviših policajnih oficira, govori mnogo. Jer je Jefto Šašić i po prirodi i po uzusima svoje profesije bio više nego diskretan čovjek.
Jefto Šašić
Mnogo sam više profitirao (ako je to pravi izraz) od susreta sa Perom Moračom. Kao prvo, a za razliku od Šašića, Morača je poznavao moj dotadašnji angažman i ja nisam morao njemu objašnjavati ništa, a on je mene mogao uputiti u koješta. Sad već kad su gotovo svi akteri tih davnih događaja sišli sa scene, mogu iznijeti na vidjelo glavnu stvar koju sam saznao od Morače. Čuvenu prvu polemiku protiv Tuđmanovih stavova (objavljenu u Vojno-istorijskom glasniku 1961. godine), koju je potpisao Fabijan Trgo, nije, međutim, on i napisao. Tekst, kojim je obznanjeno da se JNA definitivno odriče svog generala Franje Tuđmana (zbog čega je ovaj napustio Beograd i prešao u Zagreb) nije, dakle, napisao Trgo, nego on Pero Morača, a Fabijan je to samo potpisao jer je, kao i Tuđman, bio Hrvat, partizan i general. Da je to tačno, potvrdio mi je kasnije i Boško Šiljegović, a na neki način i sam Tuđman što se i sada može provjeriti pažljivim čitanjem „Bespuća…”. Uostalom, to objašnjava i zbog čega sam Trgo nije imao nikakvih problema da mirno i spokojno preživi Tuđmanovu vlast. Spisak (naprijed naveden) koji u tome nisu uspjeli (spisak pomrlih), svjedoči da bi i ovaj u Omišu (odakle je Trgo) jednako završio da se bitno o Tuđmana ogriješio. Ne znam (jer sam otišao iz Zagreba, a o tome telefonom nisam mogao pričati) da li je o tome nešto znao Jure Bilić. On je bio Fabijanov prijatelj (on je i mene s Trgom upoznao), a i sam Tuđman o Biliću loše piše.
Boško Šiljegović mi je pokazao između ostalog i jedan, navodno, povjerljiv tekst iz tog vremena, u kojem se objašnjava pozadina sukoba između Morače i Tuđmana, a koji je (premda povjerljiv) također završio u Tuđmanovim rukama. Šiljegović je bio šef Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, a Institut (ujedno i izdavač spornog „Glasnika”) bio je pozornica tih davnih događaja. Na ovom mjestu, a zbog mnogobrojnih (i) današnjih manipulatora, valja zabilježiti još nešto od svega što mi je Šiljegović tom prilikom rekao. Današnje generacije i na srpskoj i na hrvatskoj (a napose na tzv. BiH) strani, o tome malo znaju ili ne znaju ništa. Sticajem okolnosti, Kozara je u prošlom ratu, tj. od 1941. do 1945. postala poprište tragičnih događaja. O tome su objavljeni silni tomovi knjiga, koje danas više nitko ne čita, premda svi žive (da tako kažem) na tragovima tih knjiga, odnosno, u njima kao u grobu. Blizina Zagreba i Banja Luke, tj. blizina ustaške vlasti i vojske, blizina Jasenovca u koji je odveden silni tamošnji srpski narod i otpor tog naroda, stvorili su jedan konglomerat senzacija, koji se danas teško može razumjeti. Uostalom, o tome su pisali mnogi, Skender Kulenović, Mladen Oljača, Ljubo Jandrić, Branko Ćopić i drugi. Ono što se, recimo, danas slabije zna jest podatak da je Kozara dala nekoliko desetina narodnih heroja (možda i više od šezdeset). Jednom sam na svečanosti pred Džamonjinim spomenikom gledao postrojene narodne heroje, a ispred svih je stajao njihov ratni komandant Boško Šiljegović, s kojim sam se ja poznavao od ranije. I taj, legendarni partizanski komandant (koji je u ratu iznad sebe tamo imao samo Tita), pričao mi je iz kojih sve razloga nije mogao svoju vlastitu majku osloboditi iz Jasenovca u kojem je zaglavila. „Mogli smo svi poginuti, ali svoje ne bismo mogli osloboditi, jer je takva bila konfiguracija terena, Sava i močvara, žice i prepreke i velike neprijateljske formacije. Zar misli neko da rođenu majku ne bih spasio da je to ikako bilo moguće?” Sve u svemu, ovaj mirni i hrabri i obrazovani general-pukovnik partizanske vojske pomogao mi je da shvatim kako historiografija (u koju se bio povukao) nije ništa drugo do nastavak bojnog polja. Ono što je Klauzevic (Clausewitz) tvrdio za politiku (da je nastavak rata drugim sredstvima) još prije se može reći za historiografiju u kojoj se manipulanti veličanstveno snalaze.
Boško Šiljegović
Spomenuo sam među imenima koja su eventualno mogla pomoći u dešifriranju manipulacija (Tuđmanovih) i Jakova – Jakicu Sirotkovića, moga prijatelja, susjeda i profesora, a u to vrijeme, devedesetih godina, i predsjednika JAZU, tj. Akademije. On je ratovao u onome ratu zajedno s Tuđmanom i sa Vontom, ali je za razliku od Vonte (koji je pokušao javno demistificirati Tuđmanove tvrdnje) mudro šutio vidjevši, valjda, da je sve propalo i da je vrag odnio šalu. A Jakica je volio život i očito nije htio da svoje posljednje dane žrtvuje za nešto izgubljeno i uništeno. Međutim, privatno, kada bismo se našli na večeri kod njega (a stanovali smo jedno vrijeme na Medveščaku vrlo blizu, tik do Gupčeve zvijezde, prekoputa Joži Horvatu) tad bi se akademiku razvezao jezik. Recimo, u „Bespućima…” na jednom mjestu Tuđman tvrdi kako je na prvim izborima za njegov prijem u Akademiju (onda kad je to, navodno, na Rankovićev nalog Stevo Krajačić onemogućio!) on, Tuđman, na glasanju u svom razredu (društvenih znanosti) bio jednoglasno izabran za akademika. A Jakica, cinično, objašnjava kako je Tuđmanova tvrdnja tek donekle tačna budući da je on (Tuđman) na tom glasanju bio dobio samo jedan glas i to od Vase Bogdanova, dok su svi ostali (uključujući i njega, tad još jedinog živog) glasali protiv prijema povjesničara Franje Tuđmana u Akademiju. Tako se u interpretaciji ovog neviđenog mađioničara jedan glas pretvorio u jednoglasnu podršku.
Radeći na knjizi, bio sam zamolio Peru Strčića (kad je iz Arhive Hrvatske premješten u arhiv JAZU) da mi fotokopira zapisnik sa te sjednice o kojoj su govorili Tuđman i Sirotković, ali mi je Strčić rekao da je iz arhiva u kojem se čuvaju svi zapisnici iz prethodnih 120 godina (koliko je to tad postojalo) taj – jedan jedini zapisnik –nestao. Danas bih se mogao kladiti da je u Tuđmanovoj arhivi, baš kao i onaj kofer s mikrofilmovima (sa arhivom CK Hrvatske), koji je Tuđmanova vojska na autoputu zaplijenila kad se JNA povlačila. Jer, velikog majstora uopće nisu zanimali silni tenkovi i topovi već omanje koferče s nevažnim sitnim filmovima.
Eto, time sam se ja bavio dok su neki (mnogi) mislili da se bavim glupostima.
Iz rukopisa Gorana Babića, „Imena“, koji je u pripremi u izdavačkoj djelatnosti SKD „Prosvjeta“ / 20.05.2007.