Jezična politika: između norme i jezičnog liberalizma, ur. Barbara Kryżan-Stanojević, Zagreb: Srednja Europa, 2016.

JEZIK, POLITIKA, (NE)SLOBODA

Novembar 2016

post image

Iako je u fokusu ove knjige razmatranje jezične politike između normativizma i jezičnog liberalizma, neka poglavlja svojim sadržajem ukazuju na potrebu autora za razumijevanjem i tumačenjem aktualne sociolingvističke situacije koja je nastupila u Hrvatskoj raspadom SFR Jugoslavije

Ova knjiga nastala je kao rezultat rada na projektu Suprotstavljanje globalizaciji jezika i kultura − jezični i kulturni identitet (2007−2011) pod vodstvom Barbare Kryżan-Stanojević. U sklopu toga projekta organizirana su četiri znanstvena skupa na kojima su izložene brojne studije o jezičnoj normi te opasnostima koje prijete jezicima u doba globalizacije. Na temelju izlaganja na spomenutim skupovima nastala su tri zbornika radova (Lice i naličje jezične globalizacije, 2009; Inovacije u slavenskim jezicima, 2011; Javni jezik kao poligon jezičnih eksperimenata, 2013) kojima se pridružuje i ova zaključna knjiga. U njoj devetero autora u šest poglavlja obrađuje niz tema vezanih za jezičnu politiku, njezine oblike te načine, sredstva, povode, svrhe i posljedice njezina provođenja.

Autori Ivana Vidović Bolt i Miroslav Hrdlička u uvodnom poglavlju knjige pod naslovom Ishodi suprotstavljanja globalizaciji nude rezime i refleksije na temu prethodnih triju zbornika te ukratko prikazuju projekt u sklopu kojeg su objavljeni. Kao njegove središnje ciljeve autori navode analizu jezičnih i izvanjezičnih pojava u slavenskim jezicima nastalih uslijed široko shvaćenih društvenih promjena, kao i „popunjavanje praznine u hrvatskoj sociolingvističkoj literaturi“ (str. 1), a kao ključne teme projekta navode definiranje i djelovanje društvenih aspekata globalizacije na jezik i jezičnu zajednicu; odnos takozvanih manjih i takozvanih većih jezika; pitanja jezične politike europskih jezičnih zajednica; probleme normiranja i jezične standardizacije te ortografska, ortoepska i leksikografska pitanja vezana uz globalizaciju i međujezične utjecaje. U zaključku autori utvrđuju da su se na održanim skupovima okupili brojni stručnjaci koji s različitih stajališta promišljaju o odnosu globalizacijskih procesa na slavenske jezike te da su u njihovim studijama otvorena brojna pitanja, a na mnoga od njih su ponuđeni odgovori.

U drugome poglavlju knjige Sanda Lucija Udier bavi se hrvatskim jezičnim zakonodavstvom na početku 21. stoljeća. Pod pojmom jezičnog zakonodavstva autorica podrazumijeva „zakon o jeziku kojim se propisuje upotreba jednoga ili više jezika u javnoj domeni države ili njezina društva“ (str. 13). U Hrvatskoj su o ovoj temi vođene brojne rasprave (među stručnjacima, ali i u laičkim krugovima), a u njima je izraženo, utvrđuje autorica, puno različitih, a nerijetko i oprečnih stavova − od onoga da upotrebu hrvatskog jezika treba propisati zakonom o jeziku i sankcionirati njegovu „pogrešnu“ upotrebu do stava da bi bilo kakvo administrativno propisivanje upotrebe jezika predstavljalo nasilje nad jezikom, odnosno nad njegovim govornicima. U središnjem dijelu rada autorica se fokusira na prijedloge zakona o hrvatskom jeziku te na aktualno stanje u Ustavu po pitanju zakonskih odredbi koje se tiču hrvatskog jezika i njegove upotrebe.

U posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj su predložena čak četiri zakona o hrvatskom jeziku: 1995. godine na prijedlog saborskog zastupnika Vice Vukojevića; 2007. godine na prijedlog predsjednika Hrvatskog filološkog društva Ive Škarića; 2010. godine na prijedlog saborskog zastupnika Dragutina Lesara te 2013. godine na prijedlog Matice hrvatske sa Stjepanom Damjanovićem na čelu. Autorica ovoga poglavlja na temelju provedene analize zaključuje da prijedloge zakona (unatoč brojnim razlikama) povezuje težnja za zaštitom suvereniteta hrvatskog jezika, njegovo očuvanje u eri globalizacijskih promjena i briga o pravilnosti njegove javne i službene upotrebe. Kao što je poznato, niti jedna od navedenih inicijativa nije naišla na pozitivan odaziv nositelja vlasti, a autorica nudi moguća objašnjenja takvog ishoda. U nastavku poglavlja prikazuje se na koji su način zakonske odredbe o jeziku već unesene u pojedine hrvatske zakone koji primarno ne reguliraju jezičnu domenu. Detaljnom analizom Ustava Republike Hrvatske i njegovih odredbi o jeziku (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o strancima, Zakon o hrvatskom državljanstvu, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Zakon o audiovizualnim djelatnostima, Zakon o elektroničkim medijima itd.) autorica dolazi do zaključka da jezično zakonodavstvo može postojati i bez posebnog zakona o jeziku, odnosno bez posebnog pravnog akta kojim se nastoje obuhvatiti i propisati svi konteksti službene upotrebe jezika u nekoj državi, ali i da je stvaranje zakonskog okvira „tek prvi korak, a njegova dosljedna i sveobuhvatna praktična provedba i primjena krajnji cilj jezične politike“ (str. 27).

Naslov trećeg poglavlja knjige glasi Dva desetljeća hrvatske jezične politike: gdje i kamo?, a njegova je autorica Anita Peti-Stantić. Poglavlje se bavi okolnostima u kojima nastupaju promjene statusa i korpusa hrvatskog jezika na normativnoj razini, kao i prihvaćanja tih normi unutar jezične zajednice. Autorica u radu preispituje metode provođenja jezične politike i jezičnog planiranja u Hrvatskoj posljednjih dvadesetak godina, pod polaznom pretpostavkom da je promjenom statusa hrvatskog jezika 1990. godine došlo do promjene odnosa između jezika i identiteta, a time i odnosa cijele jezične zajednice prema vlastitom jeziku.

Prva cjelina knjige posvećena je odnosu između jezika i identiteta na teorijskom planu, a u nastavku se taj odnos preispituje na primjeru hrvatskog jezika od 1990. godine do današnjih dana. Autorica pritom otvara pitanja otkuda proizlazi misao da je „najprirodnije“ da hrvatski jezik bude službeni u Republici Hrvatskoj te kakva je tradicija jezičnog planiranja na ovim područjima te što nam je ona donijela, a na koncu zaključuje: „Jezik [je] već i u bivšoj Jugoslaviji bio izrazito politiziran tako da se izražavanje posebnoga hrvatskoga jezičnoga identiteta doista smatralo opasnom nacionalističkom i separatističkom aktivnošću koja je prijetila jedinstvu jugoslavenske države, što je onda, poput bumeranga, dovelo do pretjerivanja u suprotnom smjeru jednom kad više nije bilo barijera“ (str. 34). Nadalje slijedi prikaz institucija koje su u Hrvatskoj (bile) zaslužne za provođenje jezične politike te kratak opis rasprava o nazivu i statusu hrvatskog jezika vođenih u posljednjih dvadeset godina.

O odnosu jezične zajednice prema vlastitom jeziku kao sastavnici njegovog identiteta autorica iznosi sljedeći stav: „U južnoslavenskom se slučaju upravo ta sastavnica jezičnoga identiteta, koliko god se neupućenima činila neuhvatljivom i maglovitom, pokazuje kao razdjelnica između hrvatske i srpske jezične zajednice, između hrvatskog i srpskog službenog (a i književnog) jezika. Pri tome ta razdjelnica nije u nesrazmjeru s onima koji tvrde da ima pisaca i pojedinaca koji osjećaju da njihov jezik nije ni hrvatski ni srpski, nego neki mješoviti jezik, koji crpi i iz jednoga i iz drugoga „prirodnoga“ izvora, zato što ona samo tvrdi da razlika između jezika postoji, ali ne kaže ništa o mješovitim jezicima i o onima koji osjećaju da se upravo takvima služe“ (str. 36). U drugom dijelu poglavlja prikazana je provedba preskriptivnih promjena i reakcije na njih, a pažnja je usmjerena na jezik administracije i školstva „jer je on uvijek prvi na udaru kada je riječ o nastojanju da se provedu i utvrde željene promjene u jezičnoj politici“ (str. 36). Autorica nadalje ukazuje na ulogu medija u promociji jezičnog planiranja i njegovog provođenja, a potom prikazuje i različite stavove lingvista o statusu hrvatskog jezika i njegovom odnosu prema srpskom jeziku. U posljednjoj cjelini poglavlja raspravlja se o pojmu restandardizacije, „kojim se označava pojava naglih promjena na jednoj ili više normativnih razina standardnog jezika, koji osvjetljava odnose između promjene statusa hrvatskog standardnog jezika i (simboličke) promjene korpusa koja je njome uvjetovana“ (str. 41). Na koncu autorica navodi najistaknutije primjere područja na kojima se nastojalo provesti restandardizaciju jezika, kao i rezultate toga procesa u jezičnoj praksi.

U četvrtom poglavlju pod naslovom O preskripciji i preskriptivizmu autori Mate Kapović, Anđel Starčević i Daliborka Sarić iznose kritiku preskriptivizma i žanra jezičnih savjetnika, koje smatraju štetnima zbog njihove neznanstvenosti i izazivanja kolektivne nesigurnosti među govornicima hrvatskog jezika. Članak se otvara raspravom o pojmu ideologija standardnog jezika, koji autori definiraju kao „neznanstvenu predodžbu o tome da su standardna varijanta i oblici koji se u njemu upotrebljavaju pravilniji i bolji od nestandardnih jezičnih varijanata (govornog jezika i dijalekata) i oblika“ (str. 45). Osim na ideologiju standardnog jezika i njezinu štetnost, autori skreću pažnju na sam postupak preskriptivističkog odabira i analize jezičnih struktura kojima treba „popravak“ ili točnije, kako navode autori, „na izmišljanju pravila koja nemaju opravdanja u realnoj jezičnoj upotrebi, koja umjetno zaustavljaju proširene jezične promjene te koja zabranjuju sasvim uobičajene jezične strukture“ (str. 45). Sve je to, ističu Kapović, Starčević i Sarić, metoda manipulacije pod krinkom „brige o jeziku“ čija je svrha poljuljati jezičnu sigurnost govornika. U nastavku rada slijedi cjelina o pojmovima preskripcija i preskriptivizam. Prvi pojam autori definiraju kao tehnički postupak normiranja određenog idioma, dok drugi pojam određuju kao posljedicu preskripcije, „koja se temelji na mistifikaciji arbitrarnoga procesa preskripcije pri čemu se propisane oblike fetišizira, smatra jedinim ‘ispravnima’ i inherentno ‘boljima’ od onih koji nisu propisani“ (str. 47). Nadalje, u radu se kritizira jezični tradicionalizam, koji se zasniva na motu „starije je bolje“, a podrazumijeva opiranje jezičnim promjenama kao odrazu nemara ili čak agresije nad jezikom. Nadalje, u cjelini posvećenoj jezičnom purizmu, autori tvrde da je riječ o „konstanti hrvatske preskriptivne tradicije“ (str. 56), o pristupu jezičnoj građi koji je neznanstven, nelingvistički te je u kontradikciji sa spoznajama današnje lingvistike. Autori pritom ističu da svaki govornik ima pravo na informacije koje mu lingvisti mogu pružiti, uz napomenu da bi te informacije trebale biti znanstveno utemeljene te da je maskiranje vlastitih stavova, uvjerenja, predrasuda i šovinizma u „stav struke“ neprihvatljivo. U nastavku rada raspravlja se o preziru prema nestandardnim idiomima (dijalektima i govornom jeziku), koji autori iščitavaju u jezičnim savjetnicima unatoč nominalnom prihvaćanju dijalekata kao bogatstva, te postavljaju pitanje: „Kako se dijalekti mogu smatrati nečim vrijednim ako se istodobno ne smiju čuti u javnoj upotrebi i ako isti oni filolozi ih nominalno proglašavaju bogatstvom skaču kao opareni kada čuju (a pogotovo kada vide) čak i minimalno odstupanje od stanardnojezične norme?“ (str. 56). Na kraju poglavlja su predstavljeni primjeri koji ilustriraju bolne točke preskriptivizma i potkrjepljuju stav autora da treba izbjegavati težnju ka hipernormiranosti jer se time „ni na koji način ne poboljšava komunikacija, a s druge strane [se] u cijeloj jezičnoj zajednici stvara i perpetuira nesigurnost“ (str. 65).

U završna dva poglavlja knjige o jezičnoj politici, njezinim obilježjima i provođenju raspravlja se na primjerima češkog i poljskog jezika. U poglavlju pod naslovom Polemika o češkom pravopisu u 1960-ima Petar Vuković raspravlja o jezičnoj politici u kontekstu češke kulture u razdoblju koje se naziva „zlatnim šezdesetima“. Riječ je o desetljeću koje zauzima posebno mjesto u češkom kulturnom pamćenju − desetljeću koje nastupa nakon razdoblja staljinizma u pedesetima, a prethodi „normalizaciji“ u sedamdesetima, „koja je značila povratak rigidnom totalitarizmu nakon razmjerne liberalizacije u prethodnom razdoblju. Za šezdesete je“, navodi autor, „bilo karakteristično slabljenje direktivnoga političkoga sustava i službeno promicane estetike te dotad neviđena živost na kulturnoj pozornici, ali i golemo olakšanje koje se zbog svega toga osjećalo u privatnom životu“ (str. 69). U tom su razdoblju na površinu isplivala neka do tada prešućivana pitanja, a autor ovoga poglavlja bavi se jednim od njih − pitanjem pravopisa. U prvom dijelu rada tumače se osnovni pojmovi vezani za razumijevanje alfabetskih pravopisnih sustava; u drugom dijelu su prikazani problemi koji su tijekom šezdesetih godina uočeni u češkoj pravopisnoj kodifikaciji; u trećem dijelu je prikazana argumentacija kojom su se služili zagovornici reforme i njezini protivnici, dok u završnoj cjelini autor objašnjava zašto široko zagovarana reforma češkog pravopisa ipak nije provedena u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, ali ni poslije.

Završno poglavlje ove knjige u autorstvu je njezine urednice Barbare Kryżan-Stanojević, a njegov naslov glasi Stav prema jeziku kao kreator jezične norme. U ovom zaključnom radu autorica nastoji dokazati da stavovi prema jeziku kreiraju njegovu normu bez obzira na to jesu li to stavovi preskriptivista ili njihovih protivnika koji negiraju vezu s jezičnom politikom. Autorica, naime, smatra utjecaj stavova prema jeziku ovisi prvenstveno o moći njihovih zagovornika: „Povezanost jezika s politikom ne može se poreći, a odluke o jeziku često su motivirane ideologijom“ (str. 82). Budući da i preskriptivisti i liberali smatraju da je postojanje preskriptivne norme obavezno, ona drži da nesuglasice među njima počinju u trenutku pokušaja definiranja norme i jezične slobode. Spor, dakle, nastaje u trenutku određivanja dometa norme i njezine primjene. Odgovor na pitanje zašto je tome tako autorica nalazi u različitim pristupima jeziku, čiji prikaz obilježja potkrjepljuje primjerima iz povijesti poljskog jezika. U poglavlju su prikazani sljedeći pristupi, to jest stavovi o jeziku: purizam, logiziranje (koje se očituje u doslovnom shvaćanju značenja riječi), tradicionalizam ili konzervativizam, perfekcionizam i liberalizam. U sklopu „liberalnog polja“ autorica izdvaja naturalizam (koji se suprotstavlja bilo kakvim intervencijama u jezik), leseferizam (neprihvaćanje vrednovanja jezičnih elemenata) i indiferentizam. Na koncu autorica zaključuje: „Jedno [je] neosporno − ovisno o moći (političkoj) predstavnika određenog stava prema jeziku taj stav može utjecati na opću jezičnu politiku u danoj zemlji“ (str. 90), te na primjeru poljskog jezika iznosi protuargumente uvođenju zakona o jeziku.

U ovoj knjizi radova ponuđena su vrijedna tumačenja više aspekata jezične politike − njezinih oblika, uzročnika, sredstava i metoda provođenja te rezultata njezine primjene u praksi, i to na primjerima iz hrvatskog i drugih slavenskih jezika. Radove obuhvaćene ovom knjigom povezuje više ili manje naglašen kritički odnos prema strogom jezičnom normativizmu, jezičnom zakonodavstvu, konzervativnim jezičnim stavovima i radikalnim oblicima (provođenja) jezične politike. Njihov doprinos teorijskom razumijevanju ove problematike neupitan je jer donosi brojne nove uvide i poglede na brojna jezično-politička pitanja te potiče na daljnje promišljanje i raspravu o ovoj aktualnoj problematici.

Iako je u fokusu ove knjige − kako stoji u samome naslovu − razmatranje jezične politike između normativizma i jezičnog liberalizma, neka poglavlja svojim sadržajem ukazuju na potrebu autora za razumijevanjem i tumačenjem aktualne sociolingvističke situacije koja je nastupila u Hrvatskoj raspadom SFR Jugoslavije. U tom smislu ona neizravno naznačuje (zajedno s nekim drugim studijama) da se polako otvara prostor za slobodnije i otvorenije propitivanje i proučavanje recentne povijesti hrvatskog jezika, koja je do danas u mnogim svojim aspektima ostala neopisana.