KRITIKA - Tijana Ašić: "Bauka o jeziku", Zavod za udžbenike, Beograd, 2014.

JEZIK – TA ČUDESNA POJAVA

Juni 2016

post image

Odgovarajući na najvažnija lingvistička pitanja, poticajna ne samo studentima i stručnjacima, ova je knjiga namijenjena svakom čitatelju koji želi znati osnove o tome kako je jezik nastao; u kakvoj su vezi ljudski jezik i životinjski sustavi komunikacije; kakav je proces usvajanja jezika u djetinjstvu; određuje li materinji jezik naš pogled na svijet; kako nastaju novi jezici; kako i zašto jezici umiru…

Pred nama je treća knjiga Tijane Ašić, srpske lingvistice i profesorice teorijskih lingvističkih disciplina i francuskog jezika na Univerzitetu u Kragujevcu. Autorica je u dva navrata nagrađena međunarodnim priznanjima za svoje znanstvene uspjehe (prestižna švicarska nagrada Charles Bally za doktorsku disertaciju te Naylorova nagrada Sveučilišta u Ohiju za istraživanje o prijedlozima u južnoslavenskim jezicima), njezina bibliografija broji preko pedeset jedinica, a pred pet godina je objavila i svoj roman prvjenac pod naslovom Dangete, duša koja se smeje. Stručna područja koja predstavljaju autoričin najuži znanstveni interes jesu semantika, pragmatika, sociolingvistika i stilistika.

Nauka o jeziku – „toj čudesnoj pojavi koja je istovremeno i organ i sistem i tvorevina i uzrok i posledica i apstrakcija i materija (str. 15)“ djelo je primarno zamišljeno kao fakultetski „uvodni“ udžbenik u opću lingvistiku. Međutim, ono u svakom smislu svojim sadržajem i njegovom prezentacijom prevazilazi okvire takvog nastavnog pomagala, čime autorica uspijeva u postizanju svojeg cilja najavljenog u uvodu – da njime kod čitatelja „ne umnoži samo činjenice, nego i buduće radoznalosti i strasti prema jeziku“ (ibid.). Odgovarajući na najvažnija i najintrigantnija lingvistička pitanja, poticajna ne samo studentima i stručnjacima, ova je knjiga namijenjena svakom čitatelju koji želi znati osnove o tome kako je jezik nastao; u kakvoj su vezi ljudski jezik i životinjski sustavi komunikacije; kakav je proces usvajanja jezika u djetinjstvu; određuje li materinji jezik naš pogled na svijet; zbog čega rečenice koje izgovaramo nerijetko imaju potpuno drugačije značenje od onog na što se odnose njihovi sastavni dijelovi; zašto se jezici međusobno razlikuju i zašto ih ima toliko na svijetu; kako nastaju novi jezici; kako i zašto jezici umiru; čemu sve služi jezik te o brojnim drugim pitanjima. O svim tim temama autorica raspravlja kroz devet poglavlja posvećenih pojedinim lingvističkim disciplinama koje se njima bave, a na samome kraju priložen je praktičan rječnik lingvističkih pojmova korištenih u knjizi.

 

Kako je nastao jezik?

U prvom poglavlju knjige pod naslovom O porijeklu jezika, njegovim karakteristikama i funkcijama autorica nudi prikaz osnovnih obilježja jezika determiniranih prirodom ljudskog uma, kao i njegovih funkcija uvjetovanih različitim čovjekovim potrebama. Tema je u knjizi otvorena jednim od najintrigantnijih zagonetki ljudske evolucije, a to je, dakako, pitanje prvobitnog jezika i njegovog razvoja – promatrano iz biološke, psihološke i sociološke perspektive. Opće je poznata činjenica da se Homo sapiens razlikuje od svojih predaka posjedovanjem vrlo složenog komunikacijskog sustava –jezika. Znanstvenici se uglavnom slažu s pretpostavkom da je moderni jezik kakvim se danas služimo nastao prije oko 40.000 godina, međutim postoje brojne različite hipoteze o tome kako se taj proces odvio i što je čovjeka nagnalo na komunikaciju jezičnim simbolima. Autorica u ovome poglavlju predstavlja najvažnije teorije o postanku jezika te nadalje nastavlja s prikazom obilježja modernog jezika i raspravom o pitanju njegovog razvoja iz takozvanog protojezika.

Za razliku od tog proto-sustava komunikacije sličnog onome kakvim se danas služe čovjekoliki majmuni, moderni jezik je vrhunski produktivan, krajnje ekonomičan sustav arbitrarnih simbola (njihovo značenje je stvar društvene konvencije) koji ima tri izuzetno važna specifična svojstva. Prvo je rekurzivnost (mogućnost stvaranja složenih jezičnih struktura na temelju relativno malog broja pravila), drugo je sposobnost verbalne dislokacije (mogućnost da govorimo o stvarima koje nisu prostorno prisutne ili se nalaze u prošlosti/budućnosti), a treće je usvajanje jezika „kulturnim“ putem zajedno s drugim obrascima društvenog ponašanja i znanja. Autorica na koncu zaključuje kako sve navedene karakteristike modernog jezika ukazuju na to da je sposobnost kreativnog manipuliranja simbolima bila presudan evolutivni skok u intelektualnom razvojnom putu čovjeka.

Razvojem ovakvog komunikacijskog sustava, ističe Ašić, čovjek nije samo stekao sredstvo prijenosa informacija, nego je riječ o sustavu koji mu je omogućio da bude svjesno, racionalno, društveno i kreativno biće. Dakle, jezik ima brojne funkcije, među kojima su najznačajnije sljedeće: kognitivna (omogućava mišljenje), socijalna (omogućava razmjenu informacija, ideja i drugih sadržaja), kulturna (omogućava prijenos obrazaca, običaja, uspomena, vjerovanja i drugih elemenata duhovne kulture), umjetnička (omogućava umjetničko izražavanje), ekspresivna (omogućava olakšavanje i oslobađanje od napetosti), izvođačka (omogućava izvršavanje društvenih činova), fatička (omogućava održavanje komunikacijskog kanala otvorenim), simbolička (omogućava prijenos informacija izvan danog iskaza – primjerice o porijeklu, profesiji, obrazovanju i drugim oblicima socijalne pripadnosti govornika), magijska (koja se odnosi na tabue u jeziku) i druge.

 

Struktura jezičnog sustava

U naredna tri poglavlja autorica se bavi opisom formalnih obilježja jezika na razini glasova, riječi i rečenica. Glasovi su najosnovnija razina jezične organizacije te minimalna jedinica verbalnog signala koja sudjeluje u izgradnji većih jezičnih cjelina – riječi, rečenica/iskaza i teksta/diskursa. U poglavlju pod naslovom Jezik, glasovi, slova prikazana je fizička strana glasova – njihove artikulacijske (s obzirom na to kako se izgovaraju) i akustičke vrijednosti, dok se njihova apstraktna strana prikazuje iz više perspektiva. Autorica se u knjizi prvenstveno orijentirala na načine na koje se vrši percepcija glasova te na analizu principa prema kojima se u sklopu pojedinih jezika organiziraju fonološki sustavi, kao i načina na koji ih struka opisuje i interpretira. U sklopu istoga poglavlja posebna cjelina posvećena je jezgrovitom prikazu povijesnog razvoja jezičnih grafičkih sustava od samih početaka do danas – od neolitskih protopisama, piktografskih pisama iz kojih se kasnije razvijaju ideografska pisma, zatim preko klinastog, logografskog i slogovnog pisma, sve do alfabetskog pisma kao najsavršenijeg oblika grafičkog izražavanja.

Nakon poglavlja o glasovima i pismima slijedi poglavlje o riječima kao jezičnim jedinicama kojima lingvistika pristupa iz različitih perspektiva, pokušavajući rasvijetliti njihovu unutrašnju strukturu, mehanizme nastanka te jezične zakonitosti koje određuju njihove odnose. Osim toga, autorica otkriva kako riječi nekog jezika svjedoče o prošlosti i sadašnjosti njegovih govornika: „Opis i analiza reči koje postoje u jednom jeziku pruža nam uzbudljiv, ali i vrlo ozbiljan uvid u to na koji način se jezikom raščlanjuje i predstavlja stvarnost, kao i kroz kakve je periode u istoriji prolazio narod čiji jezik proučavamo, kakvim se zanatima bavio, u kakvim odnosima je bio sa susedima, koliko je ratovao, kakve je bogove poštovao i kako se društveno raslojavao“ (str. 59).

U cjelini posvećenoj morfologiji, lingvističkoj disciplini koja se bavi vrstama riječi i njihovim oblicima, prikazana je struktura riječi, njihova klasifikacija, načini na koje se povezuju u veće cjeline te kako se mijenjaju u pojedinim vrstama jezika. Naime, s obzirom na ta svojstva jezici svijeta se međusobno uvelike razlikuju, a autorica to prikazuje na konkretnim primjerima. Tako među ostalima ističe da kineski i vijetnamski jezik nemaju promjenjive riječi poput primjerice slavenskih jezika, nego značenjske odnose izražavaju redom riječi u rečenici, dok eskimski i australijski jezici imaju riječi do te mjere duge i složene da ih tumačimo kao cjelovite rečenice. U cjelini posvećenoj tvorbi riječi autorica se bavi mehanizmima gradnje novih riječi te drugim načinima bogaćenja leksičkog fonda, dok se u cjelini o leksikologiji bavi značenjem riječi i njihovim međusobnim odnosima, njihovim porijeklom, popisivanjem, kategoriziranjem, otkrivanjem strukture leksičkog sustava te njegovim razvojem. Na koncu je predstavljena i leksikografija – znanost o rječnicima, njihovoj izradi, strukturi i vrstama.

U cjelini posvećenoj sintaksi, prikazana je organizacija i struktura rečenice, njezine sastavnice (riječi i sintagme), njihove funkcije te međusobni, unutarrečenični odnosi. Nadalje slijedi kratak prikaz tradicionalnog pristupa ovoj problematici (čitateljima dobro poznat iz školskih udžbenika i gramatika), te znatno opširniji pregled modernog, u ovdašnjoj lingvističkoj tradiciji slabije zastupljenog generativističkog pristupa sintaksi, koji se razvija u posljednjih šezdesetak godina. Taj pristup u slavenskoj filologiji za sada nije „zaživio“ iz više razloga, ali je zato znanosti o jeziku donio brojne spoznaje i nove perspektive. Zbog toga jasan i razumljiv prikaz temeljnih pretpostavki i principa generativne gramatike ovome poglavlju pridaje poseban značaj.

 

Jezik, značenje, mišljenje

Nakon poglavlja posvećenog strukturi jezika, slijede poglavlja koja se bave apstraktnijim temama – značenjem te odnosom između jezika i mišljenja. Poglavlje Reč, rečenica, značenje – semantika autorica otvara pitanjem što je to značenje i kako tom pojmu, čija definicija znanstvenicima i misliocima zadaje glavobolje od samih začetaka filozofske misli, pristupaju pojedini pravci u semantici te kako oni tumače odnos između značenjske strukture jezika i stvarnosti. U sklopu promišljanja o toj problematici, autorica izdvaja neka od ključnih pitanja s kojima se lingvisti i filozofi aktivno bave – primjerice: Služe li riječi kao sredstva imenovanja pojmova koji neovisno od njih postoje u našem umu?; Mogu li u našoj svijesti postojati koncepti za koje nemamo riječi ili pak riječi koje ne vezujemo za nikakve koncepte?; Na koji način imenujemo dijelove stvarnosti?; Određuje li jezik naše viđenje svijeta?, te brojna druga intrigantna pitanja na koja barem za sada ne postoje konačni i jednoznačni odgovori.

Nakon prikaza značenjske strukture riječi i rečenice, u poglavlju pod naslovom Moć iskaza – pragmatika autorica prikazuje disciplinu koja značenju pristupa iz drugačije perspektive u odnosu na prethodno prikazanu semantiku. Pragmatika je mlada lingvistička grana koja se bavi upotrebom jezika u komunikaciji, a u središtu njezinog interesa su jezična sredstva čije se značenje može razumjeti isključivo u odgovarajućem kontekstu. Polazeći od toga koji su središnji predmeti bavljenja današnje pragmalingvistike, autorica otvara poglavlje pitanjem od čega se sastoji proces interpretacije iskaza prilikom razgovora, a potom predstavlja i funkcije iskaza u jeziku te prikazuje što sve njima činimo u svakodnevnoj komunikaciji.

U nastavku poglavlja slijedi cjelina o tome kako uspješno prenosimo semantički sadržaj našim sugovornicima i onda kada taj sadržaj nije podudaran s onime što smo doslovno izgovorili (primjerice kada sugovornika indirektno zamolimo da zatvori prozor bez da tu molbu doslovno izgovorimo – npr. kažemo mu da je u prostoriji hladno, očekujući da shvati implicitnu poruku). Time se autorica dotiče pitanja odnosa između jezika i konteksta, koji nerijetko igra presudnu ulogu prilikom konstituiranja i interpretacije iskaza, iako sami govornici i njihovi sugovornici prilikom razgovora toga možda nisu ni svjesni. Završni dio poglavlja posvećeno je pitanjima što je to komunikativna kompetencija govornika, što čini pojedinčevu jezičnu kulturu te koja su sve paralingvistička i neverbalna sredstva sastavnice verbalne komunikacije (jačina, boja i visina glasa, smijeh, mimika lica, geste, položaj i pokreti tijela i drugo).

Jedno od najintrigantnijih, a ujedno i jedno od najslabije rasvijetljenih lingvističkih pitanja jest pitanje odnosa između jezika i uma/mišljenja. Upravo toj problematici autorica je posvetila sedmo poglavlje ove knjige. U njemu prikazuje najvažnije lingvističke teorije i tumačenja o tome u kojoj je mjeri mišljenje zasnovano na jeziku te u kojoj mjeri jezik predodređuje naše viđenje stvarnosti. U poglavlju je pažnja također posvećena usvajanju jezika kod djece te dilemi jesu li intelektualni i jezični razvoj djeteta povezani, te ukoliko jesu – kako. U tom kontekstu autorica ukratko predstavlja čuvenu hipotezu Noama Chomskog o LAD-u (Language Acquisition Device), urođenom biološkom mehanizmu za konstruiranje gramatika – „stroju za usvajanje jezika“ koji rođenjem posjeduje svaki zdravi pojedinac. U nastavku slijedi i prikaz teorija koje pobijaju tu Chomskyjevu teoriju. Nadalje, u drugom dijelu poglavlja autorica prikazuje predmet bavljenja i glavne metode neurolingvistike – discipline koja pokušava otkriti biološku osnovu jezika, tj. pokušava razjasniti koji su dijelovi mozga zaduženi za proizvodnju i razumijevanje jezičnih poruka te koji su moždani procesi odgovorni za našu sposobnost jezične produkcije i percepcije.

 

Jezična šarolikost svijeta

Zašto na svijetu postoji toliko različitih jezika – čak šest tisuća, tvrde stručnjaci – pitanje je staro više od dva tisućljeća. Dok je primjerice u Bibliji jezična raznolikost prikazana kao rezultat božje kazne, a u 18. stoljeću kao rezultat različitih klimatskih uvjeta, suvremena lingvistika pokušava doći do odgovora na to pitanje rasvjetljavajući brojne pojedinačne fenomene koji su sastavnice ili mehanizmi procesa „umnažanja“ jezika na svijetu. Upravo je jedan od glavnih zadataka sociolingvistike opisati i razjasniti kako i zašto se jezici rađaju, razvijaju, mijenjaju, umiru, množe, dijele i stapaju te zašto se pojedini jezici unutar sebe raslojavaju na brojne varijante koje vrše različite funkcije. Kao primjer jedne takve jezične varijante autorica prikazuje žargon, dok naredne dvije cjeline posvećuje dvjema vrlo aktualnim sociolingvističkim temama – višejezičnosti te odnosu između jezika i identiteta. Tako je kroz prikaz jezične šarolikosti svijeta te na primjerima pojedinačnih fenomena koji se tiču odnosa jezika i društva u osmom poglavlju čitateljima približena ova lingvistička disciplina, koja s jedne strane opisuje kako brojni društveni aspekti utječu na način upotrebe jezika, a s druge strane opisuje kako jezična upotreba utječe na društvo.

Na samome kraju knjige priložen je i kratak pregled razvoja lingvističke misli od samih njenih začetaka u Egiptu, Sumeru, Kini i Indiji sve do 20. stoljeća, kako bi se prethodno prikazane grane, teorije i struje suvremene lingvistike smjestile u odgovarajući kontekst.

 

Uvod u ljubav prema lingvistici

Napisati uvodni priručnik o cijeloj jednoj znanstvenoj disciplini i sve relevantne podatke o njoj „natiskati“ na dvjestotinjak stranica zasigurno nije lak posao. Još je teže učiniti to na tako uspješan način da je gotovo nemoguće zamisliti studenta koji nakon čitanja ove knjige ne bi bio sretan što je za svoj životni poziv izabrao baš tu struku – ili pak čitatelja koji nije barem malo zažalio što to nije učinio. Tajna je vjerojatno u autoričinoj „zaraznoj“ neskrivenoj predanosti i ljubavi prema „nauci o jeziku“. Međutim, ništa od toga ne bi bilo moguće bez njezinog širokog znanja i upoznatosti s brojnim disciplinama te iznimno razgranate znanosti.

Kao posebnu vrijednost ove knjige valja istaknuti uključenost najrecentnijih strujanja i spoznaja suvremene lingvistike u njezin sadržaj, što je izdvaja pred nekim od njezinih „prethodnica“. Ipak, važno je naglasiti da ona svojom kvalitetom nije usamljena te u tom kontekstu svakako treba izdvojiti „uvode“ Ranka Bugarskog (Uvod u opštu lingvistiku, 1989. – 5. izdanje objavljeno je prošle godine) i Dubravka Škiljana (Pogled u lingvistiku, 1985.) – dva velika imena domaće lingvistike, čija će spomenuta djela zajedno s Naukom o jeziku Tijane Ašić svakom početniku zasigurno priuštiti ugodan prvi susret sa ovom znanošću, dok će one već upoznate s njome iznova inspirirati.