Prvi koraci Plenkovićeve Vlade
KUPOVINA VREMENA
Novembar 2016
Plenkovićeve diplomatske vještine i iskustvo zasad su mu priskrbile nisku uspjeha na domaćoj političkoj sceni, a za prve iskorake na međunarodnoj pozornici, u BiH te Ukrajini, dobio je po prstima i tek ponešto aplauza i podrške
Suprotno očekivanjima, Plenkovićeva Vlada mirnije i sigurnije je zaplovila domaćim nego međunarodnim političkim vodama. Plenkovićeve diplomatske vještine i iskustvo zasad su mu priskrbile nisku uspjeha na domaćoj političkoj sceni, a za prve iskorake na međunarodnoj pozornici, u Bosni i Hercegovini te Ukrajini, dobio je po prstima i tek ponešto aplauza i podrške.
Prva Plenkovićeva vanjskopolitička inicijativa u Bosni i Hercegovini „nagrađena“ je hapšenjima i podizanjem optužnica protiv skupine pripadnika HVO-a zbog zločina za koje ih se sumnjiči da su ih počinili prije dvadeset i kusur godina na području Orašja. Kako bosanskohercegovačkim pravosuđem iz pozadine još uvijek upravljaju međunarodni protektori jasno je da su i hapšenja i podizanje optužnice protiv pripadnika HVO-a obavljena pod njihovim mentorstvom, pa ako se njima slala i politička poruka Hrvatskoj, onda ona nije upućena samo iz Sarajeva i Banja Luke, nego i s moćnih međunarodnih adresa kako bi se u začetku suzbilo svako eventualno zalijetanje i uplitanje Zagreba u krhke i komplicirane odnose u BiH.
I Plenkovićev diplomatsko-poslovni pohod na Ukrajinu, nuđenje modela mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kao rješenje za mirnu reintegraciju Donbasa, ali i Krima, izazvao je rusku reakciju s porukom Hrvatskoj da ne gura nos tamo gdje mu nije mjesto i da raspetljavanje ukrajinsko-ruskih odnosa prepusti „velikim dečkima“. Puno uspješniji nije bio ni Plenkovićev inoministar Davor Ivo Stier u svojim diplomatskim misijama u Budimpešti i Ljubljani jer je njihov rezultat bio potvrđivanje statusa quo u hrvatsko-mađarskim, odnosno hrvatsko-slovenskim odnosima, a rješavanje godinama neraspetljanih bilateralnih problema maglovito je najavljeno za neka buduća vremena.
Nacionalisti na margini
S druge strane, na domaćem terenu, Andrej Plenković je svojim diplomatskim manirima prvo šarmirao HDZ-ovo članstvo i uvjerljivo pobijedio na unutarstranačkim predsjedničkim izborima kao sušta suprotnost krutom i tvrdom konzervativno-nacionalističkom revolucionaru Tomislavu Karamarku, koji je morao abdicirati zbog klijentelističko-korupcijskih afera, ponajprije one povezane s Ina-Molom, ali i zbog puno lošijeg rezultata od očekivanog na lanjskim parlamentarnim izborima, zbog čega je HDZ morao sklopiti postizborni brak s Mostom u kojemu je rođena Oreškovićeva vlada, nesposobna i da prohoda, a kamoli da zemlju povede u stabilan oporavak i razvoj.
Plenković je sveudilj šireći mir i dobro poveo HDZ i na parlamentarne izbore i iz njih izašao kao uvjerljivi relativni izborni pobjednik, koji je vješto manevrirajući bez većih poteškoća sastavio stabilnu parlamentarnu većinu i Vladu po mjeri svoje balansirajuće unutarstranačke politike i desnocentrističke demokršćanske nacionalne politike kojima je skoro preko noći potisnuo Karamarkovu konzervativnu nacionalističku revoluciju na margine HDZ-ove, ali i državne politike.
U uvjetima zamora biračkog materijala i povećane izborne apstinencije te okretanja značajnog dijela biračkog tijela protestnim strankama, Plenkovićev HDZ je uspio puno više usporiti svoj pad nego glavni njegovi izborni takmaci – SDP-ova koalicija i Most. Plenkovićevu strelovitom političkom uspjehu bitno su doprinijele i slabosti njegovih konkurenata, ponajprije Karamarka i Zorana Milanovića, ali i Bože Petrova i njegova Mosta.
Upravo u pregovorima o sastavljanju Vlade s Mostom Plenković je potvrdio u kojoj je mjeri sposoban iskoristiti slabosti svojih političkih konkurenata, pa i onih s kojima je osuđen surađivati. S jedne strane nije se, poput Karamarka i Milanovića, kockao s osporavanjem i derogiranjem ucjenjivačkih kapaciteta Bože Petrova i Mosta, iako su oni zbog slabijeg izbornog uspjeha značajno smanjeni, već ih je vješto preveo na svoj mlin i to tako što je mrtav-hladan prihvaćao sve Mostove zahtjeve, pa i njegova famozna jamstva kojima je uvjetovao ulazak u postizbornu koaliciju s HDZ-om ili SDP-om.
Prihvaćanjem da Sabor odmah nakon konstituiranja, a prije glasanja o Vladi, započne raspravu o Mostovim prijedlozima izmjena zakona o pravima i dužnostima saborskih zastupnika, o Hrvatskoj narodnoj banci, o njegovoj strategiji gospodarenja otpadom, o izmjenama Zakona o financiranju političkih stranaka, o reformskom paketu o lokalnoj upravi i samoupravi, o ZERP-u te o smanjenju televizijske pristojbe, Plenković je gurnuo Most da pred očima javnosti razgoliti sve slabosti i ograničenja svojih inicijativa, a time i sve loše strane koje ima kao protestna stranka. Birači i javnost dobili su priliku uvjeriti se da je Most jak na riječima dok druge proziva i kritizira, a da je bledunjav i neuvjerljiv kad dobije priliku realizirati svoje inicijative i projekte jer su na brzinu sklepani i poslužili su kao floskule za mamljenje birača i ucjenjivanje potencijalnih koalicijskih partnera.
Plenković je vješto iskoristio i Mostovo naknadno ucjenjivačko jamstvo kojim je za sebe tražio dužnost predsjednika Sabora: pristao je i na taj zahtjev, ali ga je iskoristio da Mostova lidera Božu Petrova skloni iz Vlade i posjedne u saborsku predsjedničku fotelju iz koje mu je puno teže opstruirati zajedničku Vladu nego s funkcije njezina vicepremijera, kao što je to radio dok je koalirao s Karamarkovim HDZ-om. Petrovu je sada teže rušiti Vladu jer će mu se obiti o glavu njezino eventualno opstruiranje i rušenje u parlamentu kao što se kao bumerang vratilo u glavu Karamarku nakon što je srušio zajedničku Oreškovićevu vladu.
Reforma kao Rubikova kocka
Ustupke koje je dao Mostu Plenkovićev HDZ iskoristio je da u svoje ruke preuzme sve ključne poluge Vlade i njezinih javnih politika, pa i da joj od samog njezina početka nametne svoj ritam i političke, ekonomske i ine prioritete. Most se preko noći našao na margini Vladinih politika. O tome najzornije svjedoči i brzina kojom je ministar financija Zdravko Marić uz podršku premijera Plenkovića isporučio Vladi i parlamentu paket poreznih reformi. Zatečenom Mostu preostalo je tek usprotiviti se pojedinim rješenjima koje je ministar Marić stavio pred njih na stol u paketu porezne reforme koji je uz pomoć brojne i šarolike ekipe stručnjaka osmislio s namjerom da uspostavi jednostavan, prohodan i stabilan porezni sustav kojim se stvaraju uvjeti za porezno rasterećenje privrede i stanovništva.
Marićev paket porezne reforme u dobroj je mjeri sastavljen po sistemu funkcioniranja Rubikove kocke: do njezine završne verzije moguće je doći brojnim kombinacijama i različitim putevima. Koja će kombinacija postati i službena verzija ovisit će i o političkim odlukama. Primjerice, jasno je da je jedan od bitnih ciljeva Marićeva stručnog tima bio i taj da se radi pojednostavljenja poreznog sustava i u porezu na dohodak, i u porezu na dobit i u porezu na dodanu vrijednost ubuduće primjenjuju samo dvije porezne stope. I dok je dvostepeno oporezivanje dohotka i dobiti naišlo na sporadične primjedbe, prijedlog da se sadašnje tri stope poreza na dodanu vrijednost svedu na dvije i to tako da se ukine najniža stopa od 5 posto, a zauzvrat opća najviša njegova stopa smanji na 24 posto izazvao je brojne reakcija, pa je i Most burno reagirao. Ministar Marić pokušao je objasniti da bi ukupni porezni teret stanovništvu u konačnici ostao isti, a dobili bi jednostavniji, a time i jeftiniji sustav PDV-a, no pod pritiskom optužbi da bi ukidanjem 5-postotne porezne stope najviše oštetio najsiromašnije, povukao se i odlučio žrtvovati jednostavnost sustava u korist političkog i socijalnog mira.
Istovremeno je tek djelomično pristao na ustupak Mostu i svim drugim zagovornicima interesa turističke i ugostiteljske djelatnosti koji su se pobunili protiv ukidanja porezne olakšice koju su imali do sada u sustavu PDV-a. Marićev prijedlog da im podigne nižu 13-postotnu stopu PDV-a natrag na 25 posto dočekali su na nož, no ministar financija im je djelomično popustio jer je istovremeno čvrsto odlučio nižom 13-postotnom stopom PDV-a „počastiti“ poljoprivredno-prehrambenu industriju kako bi joj smanjio ulazne troškove i potakao njezin razvoj, sličan onomu koji se dogodio u turističkoj industriji nakon što je dobila porezne olakšice i povlastice. Plenkovićeva Vlada je očito odlučila da je došlo vrijeme da poreznim olakšicama pogura poljoprivredno-prehrambenu industriju, odnosno Slavoniju i kontinentalnu Hrvatsku, kao što se do sada favorizirao turizam i ugostiteljstvo, odnosno jadranski i drugi turističko-ugostiteljski dijelovi Hrvatske u kojima se bolje živi nego u ruralnim i nerazvijenim hrvatskim regijama. Proračun još uvijek ne može izdržati teret olakšica i poljoprivrede i turizma, pa su poljoprivredno-prehrambeni kompleks, a s njime i Slavonija i drugi ruralno-kontinentalni krajevi, došli na red za privilegirano porezno rasterećenje.
Da je Marićeva porezna reforma pažljivo i politički vagana, svjedoče i promjene u sustavu poreza na dohodak, koji je također pojednostavljen, ali ne po mjeri „čistih“ poreznih modela, nego kombinacijom ublažavanja dosadašnjeg snažnijeg progresivnog oporezivanja plaća te pokušajem uvođenja samo dvije porezne stope umjesto flat taxa koji godinama zagovaraju pojedini članovi Marićeve stručne radne skupine, tvrdeći da bi samo takvim radikalnim poreznim zaokretom Hrvatska značajno podigla razinu svoje konkurentnosti i tako širom otvorila vrata stranim investicijama.
Bez otpora
No i ovako djelomično ublažavanje progresivnosti poreza na dohodak, kombinacija značajnog podizanja poreznog praga i osnovice za primjenu niže stope poreza te rezanje najviše porezne stope, otvorilo je golemu rupu u prihodima lokalnih i regionalnih tijela vlasti. Ministar Marić i Plenkovićeva Vlada unaprijed su zaustavili očekivanu pobunu općina, gradova i županija najavom da će im gubitak poreznih prihoda u sljedećoj godini kompenzirati iz Državnog proračuna, a nakon toga će im prepustiti cjelokupan iznos prihoda od poreza na dohodak, što će nekima biti dovoljno, pa i više od toga, ali bit će puno općina, gradova i županija koje će ponijeti gaće na štapu. S njima će se, međutim, Plenkovićeva Vlada uhvatiti u koštac tek za godinu dana, a do tada je kupila vrijeme da pokuša realizirati prvi svoj krupniji reformski potez, s nadom da će ubrzati gospodarski razvoj i što će joj možda kreirati veći manevarski prostor za provođenje strukturnih reformi u javnom i državnom sektoru. S obzirom da opoziciju praktično još neko vrijeme neće imati, jer je SDP tek dobio novog vođu nakon što je Zoran Milanović digao sidro i otplovio u konzultantske vode, a Most se pretvorio u slabašnu unutarnju opoziciju nakon što se preračunao blefirajući svojim jamstvenim kartama, Plenkovićeva Vlada barem još neko vrijeme može mirno spavati i upravljati zemljom bez većih potresa i snažnijeg otpora politikama koje je započela realizirati u prvim danima svojega mandata.