Đorđe Matić: "Historija i savremenici: ogledi o srpskoj kulturi", Zagreb: SKD Prosvjeta, 2017.
MELANKOLIJA PORAZA
Juni 2018
Eseji skupljeni u knjizi raspoređeni su kronološki i organizirani oko velikih i, bez izuzetka, muških imena pisaca, umjetnika i znanstvenika poput Njegoša, Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Radičevića, Mokranjca ili Disa. Premda su ispunjeni intrigantnim autorovim subjektivnim impresijama, ne daju se svesti na opažanja o njihovim djelima. Oni su, prije svega, kritički osvrt na suvremene kulturne politike koje su svoju baštinu ustrajno reducirale, zloupotrebljavale i svodile na podjele, najčešće, prema nacionalnom ključu
(…) još jedna istina o stanju koje nazivamo egzilom glasi da ono strahovito ubrzava inače profesionalni uzmak – ili skretanje – u izolaciju, u apsolutnu perspektivu: u stanje u kojemu je sve što čovjeku ostaje, biti sam sa sobom i vlastitim jezikom, bez ikoga i ičega. Egzil nas preko noći vodi tamo kamo bi vam normalno trebao cijeli život da stignete.
Josif Brodsky1
Čitatelji Prosvjete su se s imenom, a prvenstveno djelom, pjesnika i esejista Đorđa Matića često imali priliku susretati na ovim stranicama. Možda se stoga klasični uvod doima suvišnim, no povodom izlaska njegove knjiga eseja u Prosvjetinom izdanju vrijedi se prisjetiti Matićevih pjesničkih zbirki Lingua franca (2013) i Haarlem Nocturne (2016), te knjiga eseja Tajni život pjesama: hrvatska popularna muzika devedesetih (2014) i Tajne veze: slušanja i osluškivanja (2017) budući da najnovija, Historija i savremenici: ogledi o srpskoj kulturi, potvrđuje prepoznatljivost Matićeva esejističkog rukopisa. Od Leksikona YU mitologije (2004) do danas odlikuje ga erudicija, opčinjenost i zaigranost jezikom, ludičko uspostavljanje tajnih veza među umjetnicima, stilovima i epohama, te samosvjesna i angažirana osjećajnost, strastvenost (koja katkad graniči s patetikom) i melankoličnost koje ne ustupaju pred cinizmom i grubostima svakodnevice.
U izdanju zagrebačke Prosvjete objavljena je nova Matićeva knjiga Historija i savremenici: ogledi o srpskoj kulturi, zbirka od petnaest eseja napisanih u razdoblju od 2008. do 2017. godine. Kako naslov veli, riječ je o esejima posvećenim srpskoj kulturnoj baštini od 19. stoljeća do danas, napisanim povodom značajnih godišnjica ili bez povoda – na godišnjice „neprimijećene“. Autor njima prenosi vlastite impresije o pojedinim djelima i kulturnim događajima, ali bez obzira na povod protagonisti eseja i okruglih godišnjica ostaju u drugom planu. Matić se zanima prije svega za fenomene kulturnog pamćenja i ciljane strategije zaborava čiju dijalektiku detektira, tumači i nerijetko kritizira. Uspostavljajući neočekivane veze među piscima tamo gdje kontinuiteta naizgled nema, Matić se vraća temi, još uvijek aktualnoj, strateškog brisanja imena iz memorije, te uočava da je čitava kultura „odstranjujući ‘tuđe’, zarezala i u vlastito tijelo, odrekavši se takvim zahvatom svojeg rođenog pamćenja“ (75). Strateško kulturno i političko odricanje zajedničkog pamćenja dijaloški je parnjak strategijama prisjećanja, a sjećanja su istovremeno sredstva povezivanja i razdvajanja. Parafrazirajući Aleidu Assmann, mi smo ono čega se sjećamo i ono što zaboravljamo.2
Eseji skupljeni u knjizi raspoređeni su kronološki i organizirani oko velikih i, bez izuzetka, muških imena pisaca, umjetnika i znanstvenika poput Njegoša, Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Radičevića, Mokranjca ili Disa. Premda su ispunjeni intrigantnim, a gdjekad i začudnim umjetničkim spojevima, te autorovim subjektivnim impresijama, ne daju se svesti na opažanja o njihovim djelima. Oni su, prije svega, kritički osvrt na suvremene kulturne politike koje su svoju baštinu ustrajno reducirale, zloupotrebljavale i svodile na podjele, najčešće, prema nacionalnom ključu. Upozoravajući na skrnavljenje, redukciju i kljaštrenje umjetničke baštine, cilj je ovih eseja uputiti poziv odgovornom čitanju kulture oslobođenom dnevno-političkih implikatura i kontaminacija. U „historijskim“ precima autor ne pronalazi povoda diobama, nego ideje zajedništva i zajedničke povijesti, ali i naznake kasnijih udesa pa ih stoga dovodi u vezu sa „savremenicima“. Nedostojna i sramežljiva obilježavanja, primjerice, Njegoševe i Dositejeve godišnjice u Srbiji, posljedica je nebrige kulturnih institucija koje su najvrednija književna djela prepustila lektiri, dozvolivši joj da ih svede na prisilu čitanja umjesto na pronalaženje zadovoljstva u tekstu. Nehaj i „nesvijest“, ne samo srpske nego kulturne politike zemalja u regiji, osobine su, kaže Matić, stiješnjenih, izguranih, posvađanih i malih naroda koji su u globalnom poretku ostali slijepi za svoje važne datume i svoju kulturnu posebnost.
U borbi protiv lektira i akademskog dociranja autor u kanonskim tekstovima prepoznaje duboku humanost i čežnju za pripadanjem koja je intimno bliska njegovim „savremenicima“, posebice intelektualcima i ljudima od knjige koji su se nakon raspada SFR Jugoslavije našli u egzilu. Uokvirivši zbirku motivom traženja sebe na policama knjižare, Matić se igra književno-egzilantskim znakovljem zaključujući da je knjiga najbolji dokaz postojanja jednog pisca-emigranta za kojeg pravog povratka nema. Ostavljajući na granici sve što se dalo izbrojati, jedino pravo vlasništvo (p)ostaje mu kulturno naslijeđe i jezik bez kojega ne bi postojao, a istinsko prebivalište književni prostor naseljen omiljenim tekstovima koji su mu to bliži što je udaljenost od matične zemlje veća.
„Kanonski niz“ Matić razbija prikazima omiljenih knjiga, slikarskih izložbi, dokumentarnih filmova, publicističkih knjiga i jednim esejom posvećenom glazbenoj umjetnosti. Premda je riječ o nešto novijim događanjima na kulturnoj sceni, osovina im je kritika revizionističke povijesti i postsocijalističkih praksi emancipacije, te artikulacija simbolične i stvarne isprepletenosti kulture dvaju naroda koji su, antagonizmima usprkos, „namjereni zauvijek jedni na druge“ (82). Premda su popkulturni proizvodi preuzeli primat u kulturnoj razmjeni između Hrvatske i Srbije nakon raspada SFR Jugoslavije, Matić izdvaja momente u kojima je visoka kultura i zajednička kulturna baština bila subverzivni element suvremenih politika razdvajanja. Tako, primjerice, izložbu Stotinu vrhunskih djela hrvatskih umjetnika iz perioda 1850.-1950. u organizaciji Narodnog muzeja u Beogradu čita kao najdublju bliskost i kulturno prožimanje koje nikakva ignorancija i šutnja beogradskih medija nije u stanju poništiti.
Matić, posve svjesno, ima tendenciju idealizirati vrijeme zajedničke države suprotstavljajući se tim postupkom revizionizmu i negiranju svjedočanstava i dokaza o postojanju zajedničke kulturne baštine. Ova je idealizacija, s jedne strane, postupak opravdan implikacijom čitateljske publike koja s autorom dijeli sjećanja, vrijednosti, metajezik i kulturne reference, a koji neupućenim čitateljima i mlađim generacijama mogu djelovati strano i nerazumljivo. S druge strane, postupak se obrazlaže činom nostalgičnog prisjećanja kao implicitne i eksplicitne kritike suvremenih politika. Nostalgija za autora nije tek tugaljivo-romantični postupak, nego praksa koja, prema Velikonji, sadrži kreativni i emancipacijski potencijal3 – izražavanje čežnje za vremenom i mjestom kojeg više nema istovremeno je i kritička intervencija u suvremene politke pamćenja. U razumijevanju predaka i sebe, te ponovnom čitanju vlastite kulturne baštine suprotstavljajući se politikama zaborava, krivotvorenja, pa i neupućenosti možemo, kaže autor, doprijeti do zrelosti kulture i nacije: „I sudar, direktni, s našim stidom koji bi kroz nelagodu doveo do sljedeće etape – do suosjećanja, do sažaljenja, do bijesa.“ (64)
Matić nije samozatajni nostalgičar, nego, birajući temu i primjeren stil, uvijek polazi od intimnog osjećaja poraza i čežnje za minulim vrijednostima nekog vremena otkrivajući sebe kao stranca u svijetu naseljenom drukčijim, a katkad upitnim i nerazumljivim, vrijednostima. Premda su njegovi eseji patinirani velikim pričama egzila, emigracije i ideoloških represija, polazišta su im prije svega mjesta intimnog autorova užitka u umjetničkom djelu čiju univerzalnu vrijednost, originalnost i višeznačnost prenosi svojim čitateljima. Čak i kad se ne pronalazimo u njegovim impresijama, Matić opipljivo posreduje užitak „ukraden“ od umjetničkog djela koji je u konačnici vredniji od svakog kulturnog zaborava.
1 Josif Brodsky (2000). Stanje koje zovemo egzilom. Tvrđa br. 1-2: 52.
2 Usp. Aleida Assman (2011). Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti. Beograd: Biblioteka XX vek.
3 Usp. Mitja Velikonja (2009). Povratak otpisanih. https://pescanik.net/povratak-otpisanih/