Sjećanje na pokolj u Glini
MISLIO SAM SAMO KAKO DA SE SPASIM
Novembar 2016
Po završetku rata Samardžija je dao iskaz o svom hapšenju, zatvaranju i bijegu. Ovo tek nedavno otkriveno svjedočenje ključnog i jedinog preživjelog aktera majskog pokolja objašnjava iz prve ruke mnoge dosad nepoznate činjenice i pruža dragocjeni uvid u posljednje dane, sate i trenutke uoči tragedije oko 400 glinskih Srba
Uoči rata 1941. najveću popularnost u Glini uživali su nogometaši „Geška“ – Glinskog športskog kluba, osnovanog još 1920., koji se uspješno takmičio u Sisačkoj nogometnoj župi.1 Klub je nastupao na Oberstariji, nekad omiljenom šetalištu starih Glinjana, koje će se koncem 1930-ih preurediti u nogometno igralište i svečano otvoriti u proljeće 1939., kada u Glini po prvi put gostuju veliki zagrebački klubovi – HAŠK i Građanski. Pred početak prvenstva 1940/41. u Glini gostuje i reprezentacija Zagrebačkog nogometnog podsaveza, a na proljeće 1941. GŠK igra svoj najbolji nogomet i ravnopravno se nosi s najboljim klubovima Sisačke župe.
Ljubav prema nogometnoj lopti i klubu dijelili su svi Glinjani – Hrvati, Srbi i Židovi. Svi su složno navijali za svoj „Gešk“, u kojem se ni nogometaši ni članovi uprave nisu podvajali po nacionalnoj liniji. No, ova mikroidila nije dugo trajala – došao je rat i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije i u Glini više ništa nije bilo kao prije.
Poznati glinski odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini i glinskom kotaru, dr Mirko Puk, postaje ministar pravosuđa u Vladi Ante Pavelića i uz pomoć ustaških emigranata-povratnika i svojih lokalnih pristalica provodi u djelo plan o uništenju glinskih Srba2. U noći 12. na 13. maja 1941. ubijeni su, bez nekog neposrednog povoda, gotovo svi glinski Srbi muškarci stariji od 16 godina, koji su prethodnih dana i noći bili hapšeni po svojim kućama u Glini, prema postojećoj literaturi oko 400 ljudi (što ne treba poistovjećivati s drugim masovnim pokoljem u Glini, onim u glinskoj pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941. godine). Među stradalim Glinjanima u majskom pokolju tako se našlo i više igrača Glinskog športskog kluba, izuzev Nikice Samardžije, koji se spasio bijegom sa stratišta.
Premda u suvremenoj historiografiji postoji obilje dokaza da je ustaški režim provodio genocidnu politiku prema Srbima, Židovima i Romima,3 ovaj članak se ne bavi domaćim fašistima, niti Pavelićevom NDH, već onim pitanjima na koja akademska literatura još nije dala odgovor – tko je zapravo bio Nikica Samardžija i kakva je bila njegova daljnja sudbina nakon 13. maja 1941.
Nikica ili pravim imenom Nikola Samardžija, rodio se 16. juna 1908. godine u Glini4. Otac Miloš bio je kovač, koji se u Glinu doselio s Korduna, iz Slavskog Polja, dok je majka Marija (rođ. Rebrača) bila domaćica, rodom iz Majskih Poljana. Cijela obitelj, otac, majka i sedmoro djece, živjela je u Karlovačkoj, tada najživotnijoj glinskoj ulici. Ipak, brojna obitelj na kućnom broju 47 živjela je skromno i teško, a nade u bolje sutra polagane su i u Nikicu, najmlađeg od tri sina, koji je izučio postolarski ili kako se u ono vrijeme zvao, šusterski zanat.
Momčad Geška (Glinskog športskog kluba), Nikica Samardžija šesti s desna
Iako je u to vrijeme konkurencija među glinskim šusterima bila velika, Nikičina odluka da u svojoj maloj, prizemnoj kući otvori vlastitu radnju pokazala se ispravnom. Ubrzo je stekao glas vještog i pouzdanog majstora, koji umije popravljati obuću i zna kako od starih napraviti nove cipele. Bio je iznimno društven i komunikativan, a kako je svoj zanat istinski volio, nastavio ga je i nakon povratka iz vojske, odnosno mornarice koju je služio u Dubrovniku. Danas znamo da je u svojoj radioni često popravljao i kopačke, krampone i štucne, kao i druge nogometne rekvizite Glinskog športskog kluba, u kojem je igrao zajedno sa svojim starijim bratom Milanom. Novinski izvještaji onog vremena redovito ga navode kao standardnog člana prve postave, u kojoj se isticao odličnim igrama u navali, na desnom krilu. Prema objavljenim sjećanjima trenera Toše Metikoša, bio je Nikica jedan od najodanijih igrača u klubu, pritom i muzički nadaren, koji je na GŠK-ova gostovanja često išao sa gitarom pod rukom, kako bi put uz svirku i pjesmu bio što ugodniji, baš poput onog 1939. kada je izvojevana velika pobjeda od 5:2 protiv Jedinstva u Bihaću.5 Bio je to njegov život, koji je uskoro dobio i puni smisao – u ljeto 1940. Nikica se u pravoslavnoj crkvi u Glini vjenčao s Petrom Čučković, mladom udovom čiju je djecu, Milana i Ranka, prihvatio kao svoju6. Činilo se da je pred složnom obitelji dug i sretan život.
Okolnosti koje su dovele do tragedije 13. maja 1941. dobro su dokumentirane, iako ne onoliko koliko bi mogle i trebale biti.7 Poznato je da su žrtve bile zatočene u Kotarskom zatvoru u Glini, odakle su po noći prevožene kamionima u obližnje selo Prekopa, gdje su vršene masovne likvidacije. Prema položajnoj skici poslijeratne Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, upravo tu, više Hađerske vodenice, nalazio se iskopani rov dug 40, a širok 12 metara (ili masovna grobnica, današnjim rječnikom)8. Ipak, hrabrost Nikice Samardžije da se odupre ustaškim čuvarima i skoči u rijeku Glinu, pružila mu je šansu da se spasi sigurne smrti. U pucnjavi i potjeri koja je ubrzo slijedila pogođen je u ruku i nogu, no ipak se skrivao i još dugo bježao. Iscrpljen i ranjen, narednih dana domogao se Majskih Poljana, gdje su mu Marica Tovarloža i Đuka Zlonoga pružili pomoć i utočište. Ustaše su mu bile na tragu, pa je prijetila opasnost da bude otkriven, zbog čega bježi na Kordun i odlazi svome tastu Janku Crevaru u Čemernicu, kotar Vrginmost, gdje se skrivao naredna dva mjeseca. Ali kad su Janka, kao i mnoge druge Kordunaše, ustaše obmanule pozivom da prijeđe na katoličku vjeru i odvele na tobožnji „pokrst“ u Glinu iz koje se nije vratio,9 Nikica je došao do uvjerenja da se više neće moći skrivati10. Uz pomoć svog šogora, glinskog stolara Miroslava ‘Frica’ Štimca, nabavio je propusnicu za Beograd, koja je glasila na ime izvjesnog Nikole Somera, rodom iz Zemuna. Prilikom putovanja bio je u stalnoj opasnosti da bude otkriven i prepoznat od glinskih ustaša, ali ipak je sretno prošao.
Prve dvije godine života u Beogradu pod njemačkom okupacijom bile su veoma teške, pri čemu se nerijetko cijela obitelj selila s jedne na drugu izbjegličku adresu.11 Nakon što se donekle oporavio od zadobivenih rana, dobio je posao domara, a kasnije i vojnog obućara, sve do 1943. kada su ga prijatelji savjetovali da se preseli sa suprugom i djecom u Mačvu, u mjesto Bogatić, gdje će lakše živjeti i ostati sve do oslobođenja Beograda oktobra 1944. Nikica se tada želio vratiti u Glinu, ali supruga Petra za tako nešto nije htjela ni da čuje, pa makar i po cijenu razvoda. Tamo je ostala bez oca, stričeva, prvi muž joj je nesretno umro, a drugi se jedva spasio. Nakon što je pridobila djecu na svoju stranu, Nikica je morao da popusti, iako je i sam bio svjestan da je tamo ostao bez oca i bez brata.
Po završetku rata Samardžija je ipak dvaput dolazio u Glinu. Prvi put na poziv Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, kada je 15. juna 1945. dao iskaz o svom hapšenju, zatvaranju i bijegu.12 Ovo tek nedavno otkriveno svjedočenje ključnog i jedinog preživjelog aktera majskog pokolja – koje je pronađeno u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i koje se objavljuje u prilogu ovog eseja – objašnjava nam iz prve ruke mnoge dosad nepoznate činjenice i pruža dragocjeni uvid u posljednje dane, sate i trenutke uoči tragedije oko 400 glinskih Srba. Riječ je o prvorazrednom povijesnom izvoru, koji će biti nezaobilazan dokument za sva buduća istraživanja ustaškog terora i masovnih ubojstava u Glini u proljeće i ljeto 1941. godine.
Drugi put Samardžija je dolazio u Glinu 12. maja 1946., na dan petogodišnjice masovnih stradanja glinskih Srba, kada je u Prekopi služen pomen nad grobovima nevinih žrtava13. Tom prilikom okupljenom mnoštvu, majkama i ženama stradalih, ispričao je ono što je kao živi svjedok te strašne noći vidio i doživio. Žrtve majskog pokolja ekshumirane su potkraj 1947. i sahranjene u zajedničkoj spomen-kosturnici na pravoslavnom groblju u Glini, pored žrtava pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi14.
Po povratku u Beograd, Nikica nastavlja raditi u Zanatskoj zadruzi na Kosančićevom vencu. Tu će provesti narednih desetak godina, sve do postupne liberalizacije jugoslavenskog društva, koja mu je omogućila da konačno otvori radnju na svoje ime. Tako je i bilo: u maloj ulici Zmaja od Noćaja, u centru grada, otvorio je 1955. samostalnu obućarsku radnju, u koju su rado svraćali i njegovi nekadašnji Glinjani15.
Nakon odlaska u mirovinu, živi mirnim i povučenim obiteljskim životom. Preminuo je iznenada u 61. godini, 19. septembra 1969. Sahranjen je na Topčiderskom groblju u Beogradu. Bio je jedan od najboljih igrača Glinskog športskog kluba, koji je 13. maja 1941. odigrao svoju životnu utakmicu.
1 Milan Mrkalj, “Sto godina nogometa u Glini (1913–2013)”, u: Ljetopis Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, Zagreb, 2013., Svezak XVIII, str. 239–260
2 “Hapšenje glinskih Srba”, Banovac, Glina, broj 6, 20. VII. 1960., str. 2; Đuro Roksandić, “Ustaški zločini u glinskom kotaru od 1941. do 1945. godine”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina-Zagreb 1988., str. 282–303
3 Vidi radove dvojice poznatih povjesničara, Joze Tomasevicha, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration, Stanford 2001., i Stevana K. Pavlowitcha, Hitler’s New Disorder. The Second World War in Yugoslavia, London 2008.
4 Matična knjiga rođenih, Matični ured Glina.
5 Tošo Metikoš, “Sjećanja sa puta GŠK-a u Bihać 1939. godine”, Banovac, Glina, broj 1, 6. i 7. VIII. 1955., str. 3
6 Intervju s Milanom Čučkovićem, Beograd, 11. oktobra 2010.
7 Branko Vujasinović, Čedomir Višnjić, Đuro Roksandić, Glina 13. maja 1941. U povodu 70. godišnjice ustaškog zločina, Zagreb 2011.
8 HR-HDA-306, ZKRZ ZH, kutija 150, br. 890, Položajna skica grobnice Srba Glinjana ustaških žrtava iz 1941. u Prekopi više Hađerskog mlina – Pogubljeni 12. maja 1941.
9 Mark Biondich, “Religion and Nation in Wartime Croatia: Reflections on the Ustaša Policy of Forced Religious Conversions, 1941-1942”, The Slavonic and East European Review, London, Vol. 83, No. 1, January 2005, str. 71–116
10 Igor Mrkalj, “Mamac za smrt. Kako je učiteljica Kordunaše umjesto na pokrštavanje odvela na pokolj”, Prosvjeta. Novine za kulturu, Zagreb, broj 132-133, septembar 2016., str. 50–52
11 Intervju s Milanom Čučkovićem, Beograd, 11. oktobra 2010.
12 HR-HDA-306, ZKRZ ZH, kutija 228, br. 9650, Izjava Nikice Samardžije, Glina 15. VI. 1945.
13 Ljuba Kralj, “Pomen na grobovima žrtava u Hadžeru kod Gline”, Srpska riječ. Organ Glavnog odbora Srba u Hrvatskoj, Zagreb, God. IV, broj 102, 24. maj 1946., str. 10
14 O ekshumacijama i podizanju spomen kosturnice, vidi Igor Mrkalj, “Čuvar sjećanja na glinske žrtve”, Novosti. Samostalni srpski tjednik, Zagreb, broj 882, petak, 11. studenog 2016., str. 6–7.
15 Intervju s Milanom Čučkovićem, Beograd, 11. oktobra 2010.
PRIJEPIS IZJAVE NIKICE SAMARDŽIJE
Pristupa pozvani Nikica Samardžija iz Gline, sada živi u Beogradu, star 37 god. vjere prav, Srbin, oženjen, otac dvoje djece, pismen, po zanimanju obućar, opomenut na iskaz istine te odnosno priupitan što zna o odvođenju Srba Glinjana izjavljuje:
- V. 1941. god, ja sam se na večer nalazio kod Štule u gostioni i kada se je ista zatvorila ja sam se razišao sa svima ostalima i otišao kući. Putem sam kao patrolu sreo Zibar Nikolu i Milana Novaka koji su me ustavili a imali su puške u rukama. Kako su me ustavili upitali tko ide i kada sam se javio pustili su me da idem kući i o ničemu nismo razgovarali. Oko pola jedan sat u noći zalupao je netko na vrata i ja sam ništa ne sluteći otvorio vrata. Unutra u kuću su upali prvo Slavko Papa od poznatih a za njim 4. emigranta koji su odmah rekli da se oblačim i da idem s njima. Na moj upit, kuda, odgovorili su mi da idem samo na saslušanje i da ću se povratiti. Kada sam izašao pred kuću našao sam već Glinjana koji su bili gore iz ulice više mene, a koji su već bili uhapšeni i stajali u redu i ja sam stao s njima u red. U povorci tako pod stražom ustaša od kojih nisam poznavao nikoga, krenuli smo prema gradu. S menom je bio uhapšen Babić Branko i otac Aleksandar, moj otac Miloš Samardžija, i mislim da je bio Stanko Gjukić. Odmah iza mene išo je jedan strani ustaša sa pištoljem u ruci koji je rekao da ako se i jedan od nas makne da će biti ubijen.
Kad smo tako u povorci došli do sudskog zatvora u dvorištu sam vidjeo od poznatih Naglić Šimu iz Jukinca. Prilikom ulaska u sudski zatvor svaki od uhapšenika dobio je udarac ili kundakom ili puškom a još na jednom mjestu unutra u ulazak u hodnik, isto se je udaralo uhapšene ali to su sve radili strane ustaše i po dijalektu govora mogao sam zaključiti da su Dalmatinci. U hodniku su nas razdjelili po ćelijama i u mojoj ćeliji bilo nas je točno 104, jer su nas u zatvoru i brojili. Što Glinjana a što, ljudi iz okolice koji su se toga dana našli slučajno u Glini. Zatvorili su nas u ćeliju i nakon par minuta počeli su da zovu da izlazimo, jedan po jedan van. Ne sjećam se koji je od nas prvi izašao van ali znam kako je god koji izašao van postavili su mu ustaše pitanje, što je, tj. po zanimanju. Kako je koji odgovarao tako su ustaše prema vlastitom nahođenju tukli nekoga više nekoga manje. To sam ja sve slušao iza vrata pred kojima se je to odigravalo. Sjećam se dobro da su nešto jače tučeni bili: Meandžija Jovo, Stojan Šušnjar, Mirković, sudija, pop Opačić, Haler Stojan, a do krvi i najviše tučeni su Vujatović Mića i Macakanja, čije ime ne znam ali znam da su bili lugari iz Gline. Pri prelazu iz jedne ćelije u drugu svojim očima sam vidjeo što su ustaše radile od istih tako da su bacali krv u mlazovima. Isto tako prilikom prelaze iz ćelije u ćeliju bio je tučen i Babić Aleksandar. Taj dan u podne, koji smo proboravili u zatvoru dobili smo hranu i oko 4 sata došli su u zatvor kao novi Crevar Dragan i Meandžija Simo i čim su oni prišli čuli smo zapomaganje i jauk jer je i njih zatekla sudbina kao i nas sve ostale. Mi smo se mogli šetati po hodniku i izlaziti a vrata nam je otvarao i zatvarao Avedić Gjuro iz Prekope, koji inače po mom znanju nije tamo bio nego za vratara. Toliko ja znam o njemu. Vidjeo sam u hodniku i stražara iz Jukinca Crnkovića kojemu sam rekao neka ode mojoj ženi i neka kaže kako sam ja ali on nije htjeo otići i nije bio kod moje žene. Isti Avedić je bio star oko 38 god. a sada se ne zna gdje je, a on bi mogao ipak o tome da znade nešto jer je bio tamo vratar. U istoj ćeliji s menom nalazio se je Božo Metikoš koji mi je rekao da pozna onoga ustašu koji je držao stražu na vratima i da je taj iz Viduševca. Bio je visok, blond, star oko 39 god. ali mu imena ne znam nego bi se trebalo propitati u Viduševcu. Općenito o tome hapšenju mogu da kažem da su ustaše prilikom hapšenja istih Srba vršili zvjerstva i mučili i tukli ljude na najgore načine, jer sam imao prilike da to vidim čujem a i na sebi osjetim.
Navečer oko 9, sati ja sam opazio da dolaze kamioni i redaju se pred zgradom suda gdje smo mi zatvoreni. Vidjeo sam također da se oko istih kamiona nešto radi ali nisam znao što dok i sam nisam došao na lice mjesta. Malo zatim došli su ustaše otvorili vrata na ćeliji i rekli da izlazimo. Poredali smo se dva po dva a poslije jedan po jedan smo izlazili i tom prilikom su nas opet saslušavali i tukli i vezali ruke na leđa. Tad sam ja stavio ruke tako kako bi ih poslije mogao bar malo pomicati i kako bi se oslobodio. Ja sam pomišljao na to da se moram spasiti. Popeli su nas svezane i izmrcvarene u kamione koji su bili jako visoki i koji su imali cerade preko sebe tako da je pomisao na bijeg iz kamiona izgledala luda. Ušao sam u kamion i zajedno s menom u istom kamionu bili još oko 15 ljudi od kojih se sjećam: Vujasinović Mojsije, Knežević Branko, Metikoš Božo, Pero Baltić, Lazo Sarapa a za druge se ne sjećam koji su bili. Kad smo stali u kamion pratio nas je jedan ustaša sa revolverom u ruci i lampom. Kamioni su krenuli ali ja sam znao kuda krećemo. Čim se je kamion krenuo ja sam pokušao da se odrešim i to mi je nakon kratkog vremena i uspjelo. Sada sam trebao da vidim gdje se krećemo i načinio sam od male jamice na ceradi malo veću i vidjeo sam da idemo prema Prekopi ali cesta je bila blokirana sa obje strane ustašama i opet sam morao da odustanem od bjega. Rekao sam i Boži Metikošu da se odveže ali on nije mogao i ja sam mu pokušao pomoći ali ustaša nas je opazio i ja nisam uspjeo.
Kamion je stao i naredili su nam da silazimo. Ja si namjestio konopce isto tako kako je i bilo da nebi osjetili da sam odvezan i sišao zajedno sa svima ostalima, i mislio kako da se spasim. Ogledavao sam da vidim gdje se nalazimo i vidjeo sam da smo uz vodu i malo dalje od nas nalazio se je Prekopski most. Ujedno sam pogledavao i na Božu Metikoša ali me je ustaša primjetio i zavikao da se ne ogledam. Opet sam gledao na vodu i bavio se stalnom mišlju kako da pobjegnem jer sam vidio da su nas tu doveli da nas pobiju i opet me je ustaša opazio i naredio jednom drugom da ide da vidi da li sam ja dobro svezan. U daljini vidjeo sam da se bjeli nekakova daska i znao sam da je to za strjeljanje. Iza mene su se čuli koraci ustaše koji se je približavao da vidi jesam li svezan i ja nisam imao više što da mislim. Kad sam osjetio da me je ustaša uhvatio ja sam uhvatio njega i obojica smo poletjeli prema vodi i dok su se svi ostali snašli ja sam već zagnjurio i zaplivao dalje od njih. U isti čas planula je puška i ja sam osjetio da sam ranjen u nogu i ruku ali nisam imao kada na to da mislim trebalo je da se spasim. Vidjeo sam uz obalu baterije ustaša korake, i njihov razgovor i njurio sam pod vodom. Već mi je dolazila nesvjest i kada su oni prošli na protivnu stranu ja sam iskoristio momenat iskočio iz vode i počeo bježati. Osjetili su me ali ja sam ipak umakao iako su me slijedili dosta dugo iako sam bio ranjen u nogu u ruku.
Prilikom moga bježanja nisam čuo pucanje niti išta drugo po čemu bi se moglo zaključiti kako su Srbi Glinjani završili.
Poslije sam se sakrivao po selima i boravio kod kuće moga tasta u Čemernici 2. mj. dana i moj šogor Fric izradio mi je propusnicu za Beograd koju je dobio u Glini od Miće Kovačevića, i donio mu ju je i otpratio me je za Beograd. Prilikom mog putovanja za Beograd bio sam stalno u opasnosti da budem otkriven i prepoznat od poznatih Glinskih ustaša ali sam ipak sretno prošao.
Prilikom hapšenja Glinjana meni iz kuće nije ništa odnešeno i sve stvari iz Gline nakon bjega moje žene u Beograd, a u medjuvremenu dok sam ja bio još u Čemernici, dopremio je moj šogor Fric u Čemernicu i kad su hvatani Srbi iz tih sela tobože za pokrst odvezli su i moju imovinu ustaše. Iz kuće mi je odnešen sav materijal obućarski, 3 mašine, namještaj i roba sve skupa u vrednosti od 70.000 Din. u predratnoj vrednosti.
Drugo nemam što da kažem. Na gornju izjavu mogu se prisegnuti kao i na to da svjesno nisam ništa prešutio.
Samardžija Nikola
Faksimil izjave Nikice Samardžije / HR-HDA-306, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske (fond), kutija 228, br. 9650, Izjava Nikole Samardžije, Glina 15. VI. 1945.