POEZIJA
NARAVNO U GRADU
Novembar 2016
Uroš Bojanović, rođen je 1991. u Tesliću (BiH). Objavio je dvije zbirke pjesama: “Ja ne mogu ništa” (2007.) i “Iz druge sobe” (2011.). Također, objavljivao je i u književnim časopisima: Polja, Tema, Zarez, Agon, Knjigomat, Kritična masa, Afirmator, BKG, Ars, Libertas i Strane. Zastupljen u antologiji ’’ Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona’’.
Nichts
Ivana je nazvala
I zvučala je prilično dobro
Stajali smo ispred, na vjetru
Duvačka sekcija u G duru, bez pogrešnog tona
Svira:
Sada moraš sve promijeniti
I prolazili su milioni ljudi
Koje niko nikada ne stavlja u rečenicu
I zurili u nas
Na vratima su zalijepljeni
Posteri sa kažiprstom
Bučno usmjeravali
Do kraja života
Sve je prilično uzaludno, reče mi
I jasno već iz naslova
Pa možda da pokušaš ponovo
Nešto drugačije
Nešto kao:
Ivana je nazvala i razbudila me sa par sumnjivih rečenica
Koje bi trebalo da zvuče
Kao kraj
I da zauvijek podsjećaju
Na vožnju ambulantnim kolima
Kada simpatična gospođa
Svim prisutnim kolegama uzviknu:
Nema od nje ništa
Ivana je imala
Ha, Ivanice, gle
Još juče tri skoka udalj, a sada vlažni jelovnici i ljepljivi stolovi kao svaka
druga vidra
Trauma si
Razorena ili napuštena
Mala slamka
Mravi su nestali sa šlaga
Perika te žulja, dupe krvari
Rane žive svoj novi život, a cirkus se ponavlja
Dok jednom ne uđeš pod dlakavu posteljinu i počneš cuclati
Nalakirane prste
Kako tragove vučeš u danima
Postaje li išta jasnije kad napokon odrasteš?
Baba, baci otpadak u korpu, ona ga zaslužuje
I biftek je vrlo slabo spremljen
Napraviš par komada
I bolje motaš dimove u prazne papire
Dlakavije
I smorenije
Vučeš kožne torbe putnicima iz buseva
I odmaraš bradu naslonjen na čeličnu polugu
Oči se sklope, a godine pritisnu tačku u leđima
I kažu ti da im pridržiš ranac
Dok one zavežu kesu oko noge
I uđu u prljavi klozet na stanici
Tradicija
Dragani i Siniši
Tradicija nam je postalo
Da subotom navečer sjedimo u pušačkoj zoni male kafane,
Preko puta bolnice
I uz pivo i grickalice, krišom posmatramo
Koga to dovoze u hitnu
Zbog mnoštva ljudi na svijetu
Imamo priliku
Da budemo niko i ništa
Subotom
Da imam pištolj
Ubio bih se
***
Ona djevojka
Očima drži na okupu
Raj što priča
VELIKIM SLOVIMA
Nosi premalu kapuljaču
Na glavi
Smješka se
Ne želi da joj pokisne kosa
Galebovi hrču, Nađa
Ti potroši sve pare, kako znaš
Mrziš me zato što snimam djevojke
Kako šeću
U kupaćim kostimima, ali
Ja te ipak svaku noć čekam
I svima sam drag
Zato što znaju da te volim
Kao na seansi, prepričavam
Svoje greške
Muku koju nosim zbog
Izborno poraženog djeda
Zbog bake kojoj kao dječak
Lomim cigarete
Mrzim ovaj redukovani život
U kojem sam jadan i bijedan
U kojem ne studiram
Niko se ne hvali sa mnom
Služim im kao
Generator grubih viceva
Evo, ja te molim
Izvuci sačmaricu iz gepeka
Onu istu
Koju kriješ u tuđoj futroli
Svoje bas gitare
Pretrči lokve po stanu
I, zaboga zabij mi je
U stomak
Jesolo
Na plaži me niko ne vidi
Dok stavljam pijesak među nožne prste
I čekam da me plaža
Iz osvete
Proguta
Daleko od svih
Ja sam čovjek
B movie
Kada, recimo, sud oslobodi
Silovatelje tvoga djeteta
Šta ostaje sa narednim danima?
Prijenosi boksa u tri ujutro
Ili snimke bejzbola
Iz doba Mikija Mentla, koje gledaš
Uz noćne kave i cigarete
I još ne kontaš pravila,
Ali
Stvari su uštimane slobodnije
Pravi se led,
U kavanama postavljaju prskalice
Tvoji prijatelji dolaze na odmor i
Samo da ih ne vidiš,
A
Gola djeca odšarafljuju hidrante
I crnci sviraju na trijemovima
I kamioni ubijaju ljude
I portorikanke plešu oko vigvama
Ljudožderi žive u metrou
I slikari pišu autobiografije,
Dok šetaš do prve policijske patrole,
Gledaš kako plaćaju prostitutke
I kontaš kako ti je život B movie
I kako su lijepi trotoari
Pravne države
Izlazak
To veče su u gradu
Postavili prigušena svijetla
Bio je dan žalosti
Puštali su da pretiho ide
Kakav gruzijski libreto
Ja sam u novoj jakni
Svratio da se nađem sa
Ekipom iz paviljona
Montirao se za šankom
Zapalio i gledao
Borke mi je
Ponudio ulaznicu za predstojeće
Novogodišnje slavlje
Posudio mi cigaretu
I otvorio redovni napitak slabića
Provjerio sam stanje stvari
U toaletu
Puštao dim kroz preširok
Nos
Upratio Jasnu i Bilju
I čekao da se spojimo
U ničijem prostoru
U međuvremenu su došli moji
Ali ja sam se odvojio i
Otišao do drugarica
Sa naslovnice Starta
Posipao se pepelom
I izlajao se
Kako sam se čuo sa tobom
I kako si u poruci naredila
Da me voliš pustio bi brkove
Fino mi stoje, kažem im
Ofarbao sam ih juče
Otvorio sam poruke u telefonu
I misleći kako bi preslatka fora bila
Da im pokažem tvoje naređenje
Vidio da tamo zapravo piše
Da me voliš pustio bi me da
Umrem
Naravno u gradu
Na Kalemegdanu
Od enigme do nagradne skandinavke
Pljuje me
I diše uz vrat, hiljadu uzdaha
Marine Perazić
Rastvoreni grad
Izlazim iz busa
Pet ujutro
I spavam na stolnjaku
Divni konobar mi razmjenjuje
Sto eura
Za jedan biter
Grmljavina ili tramvaji, trole
Ubijaju u glavu,
Dok se razbuđujem
Pojma ja nemam
Kako doći do nje
U šta utrošiti vrijeme do zadnjeg predavanja
Kiša počinje
I moja prugasta majica tamni
Lišavam se bremena,
Kupujem povratnu kartu
Shvatam da je sve o nama preglupo
Ergo i ova ideja,
Koju mi je na kafi njena sestra predložila
Kao iskupljenje
Za moju laž
Kako sam pokušao
Samoubistvo