Časopis Prosvjeta

Predstavljamo prozu Drage Kekanovića.

Vode se za ruke kao djeca. Stari su, oboje se poštapaju, ali se drže za ruke. Svakog dana tako silaze u park. On nju svakoga jutra redovito izvodi, do druge ili treće slobodne klupe, na koju onda, kada su je pažljivo očistili od tragova sinoćnjeg tuluma razuzdanih tinejdžera, kao po nekoj komandi, zajedno sjedaju i šute. Ona je, navodno, dementna, posljednji klinički nalazi nagovješćuju samo progresiju bolesti; on, međutim, nema izbora, cijeli život je volio tu ženu, prošao je s njom sve i svašta, njegovi su ga se odrekli, a njeni nje, prošli su, dakle, pakao, jedne uske i tijesne sredine koja osuđuje i zanavijek proskribira takvu bračnu vezu, ali su ponijeli svoju ljubav daleko, u duboku starost, i njegova je posljednja želja da s dužnom (i željenom, napokon) pažnjom i nježnošću isprati njene posljednje korake. Skaredno je i pomisliti da je, u stvari obrnuto. A jeste.
Ona vam je neka daljna rođaka, tetka ili strina, i našla je načina da vam se povjeri. On je, zapravo, na izmaku snaga, i svakim danom je sve dementniji, a ona se samo pretvara, povjerila vam se, s jedinom namjerom da ga što dulje održi u životu: svakoga dana ona glumi nemoćnu staricu, gradi se da ne može ni zakoračiti bez njegove pomoći, dopušta mu da joj svakog jutra bira odjeću za izlazak, pristaje i na to da je odijeva, (iako više nije u stanju da joj zakopča dugme na košulji, ali ga pušta da dugo petlja oko tog dugmeta) jer on zakopčavanje dugmeta na njenoj košulji doživljava kao svoj veliki životni poduhvat. A dementan je on, naravno, samo mu to ona nikada neće predbaciti. Uzeće ga za ruku i izvesti u park.
Da, obrnuto je nego što izgleda, u stvari.
Na rastanku će vam reći da je rado, bez ikakvog krzmanja i protivljenja, pristala na svoju ulogu, i da joj nije teško da glumi bolesnu staricu; učinila bi ona sve za svog muškarca. Valjda ti je jasno da smo nas dvoje, kao u nekoj dječjoj igri kauboja i indijanaca – oboje ispali indijanci; ne mogu svi biti kauboji, još će reći.