Rezime najnegativnije i najprizemnije političke kampanje

QUO VADIS, AMERIKA?

Novembar 2016

post image

Trump se mnogima čini opasnim zato što je nepoznanica. On potencijalno i jest opasan, ako ustraje na negiranju globalnog zagrijavanja. Ipak, davati mu već sada bespogovorno negativnu ocjenu zato što je u skladu sa zakonom izbjegavao plaćanje federalnog poreza, kao i na temelju očite sklonosti seksualnim eskapadama, u najmanju se ruku čini preuranjenim

Mada se politička elita zapadne Evrope (u koju u ovom iznimnom slučaju moramo uračunati i onu hrvatsku), kao i krajnje nekrički mediji (mainstream), kako u Americi, tako i u dobrom dijelu Evrope, još nisu oporavili od šoka izborne pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, jedno se može – krajnje hladno i racionalno – već i sada reći. Pitanje, naime, quo vadis, Amerika (kamo ideš, Ameriko) s mnogo bi se više razloga trebalo postavljati da je na izborima pobijedila favorizirana Hillary Clinton. Jer, kao što je nekoliko dana prije “noći iznenađenja” u Sarajevu ocijenio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić “Hillary Clinton znamo i znamo kakva će biti njezina politika, dok je Trump dobrim dijelom nepoznanica, pa bi možda bilo vrijeme za promjenu”.

Upravo to što je nekadašnja ministrica vanjskih poslova bila jamac nastavljanja politike koja je – na žalost – obilježila drugi mandat predsjednika Obame, poništivši sve nade što se se uz njega vezale kada je ušao u Bijelu kuću, ta njezina nepokolebljivost u nastavljanju, uz ostalo, “propale politike nametanja režima” (kako će višekratno reći Trump), učinila ju je miljenicom ne samo financijskih, nego i određenih političkih krugova. Pa je osmišljena i provedena gotovo neviđena kampanja koja ju je portretirala kao nesumnjivog favorita, kao nekoga tko je predodređen postati predsjednicom za razliku od “onog komedijaša” Trumpa kojega se na kraju, u nedostatku boljih argumenata, pokušalo kompromitirati seksističkim izjavama i javnim istupima niza žena koje su tvrdile (čitajući riječ po riječ – da ne pogriješe) kako ih je kandidat Republikanske stranke, koji je to postao protv volje vodstva te stranke, seksualno napastovao.

 

Šok i iznenađenje

No, bilo je prekasno. Omalovažavani i ismijavani Trump već je bio pronašao način komuniciranja s “tihom većinom”, s “ruralnom Amerikom”, a povrh svega s onima koje je američko društvo odbacilo, koji su živjeli u beznađu i onima koji su se bojali takve sudbine. To je bilo njegovo biračko tijelo i to je tijelo odlučilo o pobjedi. Objektivni promatrači, kakvima ovo podneblje ne obiluje, mogli su prognozirati Trumpovu pobjedu mjesecima prije dana izbora (i činili su to, izazivajući podrugljive podsmjehe). I upravo zato, što su (gotovo) svi vjerovali (upozoravamo na riječ: “vjerovali” i na njezino izvorno značenje), a nisu razmišljali, Trumpova je pobjeda dočekana kao šok, golemo iznenađenje i nešto posve neočekivano. Nikakvih razloga za takvo reagiranje što će biti nastavljeno i u danima nakon izbora (pa i pretočeno u demonstracije, ponekada i nasilne, u mnogim američkim gradovima) jednostavno nije bilo.

Nakon što je vodstvo demokrata sabotiralo (znamo to zahvaljujući Wikileaksu) još u fazi tzv. predizbora Bernija Sandersa (jedinoga koji je ozbiljno mogao ugroziti Trumpa), otvorena je arena za sučeljavanje Hillary Clinton i ekscentričnog milijardera i čovjeka iz svijeta show businessa. Naravno, da bi se moglo raspravljati o tome koliko je nisko spala američka politika, odnosno do koje je mjere demokracija u Americi postala slugom otuđenih centara ekonomske moći, kada je uopće moglo doći do toga da dvije velike stranke iznjedre (republikanci doslovno protiv svoje volje, ali prisiljeni glasovima birača) kandidate od kojih je jedan potpuni politički amater, a drugi/a odgovoran za politiku rušenja režima u državama Bliskoga istoka, destabilizaciju toga područja i stotine tisuća mrtvih. Jer, ne zavaravajmo se. Da nije bilo američkog najprije poticaja, a potom i sve masovnije podrške (pa i preko saveznika, uključujući i Hrvatsku) prosvjednicima protiv režima najprije u Tunisu, potom u Libiji i Egiptu, a na kraju u Siriji, na Bliskom bismo se istoku bavili i dalje samo jednom krizom: onom između Izraela i Palestinaca (i svih koji ih podržavaju). Ovako, suočeni smo s do sada neviđenim valom izbjeglica, izravnom posljedicom ratova kojima “kumuje” Zapad na čelu sa SAD, ali i s prijetećim rastom tzv. Islamske države koja je, na primjer, u Libiji uspostavila svoje središte za sjevernu Afriku.

No, sve se to nije željelo vidjeti (a i danas se još prešućuje). I nisu mediji, kako se sada tvrdi, odgovorni za golemo iznenađenje Trumpovom pobjedom, jer su pothranjivali uvjerenje o pobjedi njegove protukandidatkinje, nego su mediji bili dio dobro nauljene mašinerije koja je nakon početka predizborne utrke radila punom snagom.

O Trumpu se nije moglo napisati ili izreći ništa dobroga, mada su se u njegovim prvim istupanjima kao predsjedničkog kandidata čuli neki novi i ohrabrujući tonovi, dok se o Hillary Clinton nije moglo (smjelo) napisati ili izreći, barem u tzv. mainstream medijima, ništa lošega – mada ju je pratila nikada do kraja rasvijetljena afera oko korištenja nezaštićenoga servera za slanje poruka i mada je utvrđeno da je lagala kada je tvrdila kako ni jednu poruku nije izbrisala i kako ni jedna nije imala sadržaj vezan uz nacionalnu sigurnost. Sve je pripremljeno za sučeljavanje “zlog” Trumpa i “dobre” Hillary. No, ono čemu smo svjedočili bilo je zapravo hrvanje u blatu dvoje protivnika koji nisu birali sredstva da jedan drugoga unište. I nije teško povjerovati onima koji kažu kako Amerika takvu negativnu i prizemnu kampanju još nije doživjela. No, zahuktali propagandni stroj i dalje je radio. Poslije svakoga televizijskog sučeljavanje objavljivane su ankete koje su “potvrđivale” (registrirali smo samo jedan izuzetak) da je Hillary bila evidentno bolja, a onda su zaredala i ispitivanja javnog mnijenja što su redom njoj davala veliku prednost, a Trumpu male ili nikakve šanse na izborima.

 

Diktat interesa

I ljudi doslovno ispranih mozgova, zaluđeni i zavedeni propagandom koja nije vodila računa o realnostima, nego je bila diktirana interesima (i, pokazat će se, pogrešnim računicama) očekivali su samo jedno – ritualno smaknuće kandidata kojega očito ni nesmotrene gotovo rasističke izjave, ni njihov odjek u javnosti (uglavnom svjetskoj), ni seksualni skandali (izmišljeni, ili stvarni – vjerojatno i jedno i drugo), nisu pokolebali u uvjerenju da bitka nije izgubljena sve dok zaista nije izgubljena.

Osim toga, a to je sada više nego očito, Trump nije govorio napamet. Uporno se pozivajući na šutljivu većinu, igrao je na kartu osiromašenih i kroz to obespravljenih, na kartu onih koji ništa nisu mogli izgubiti, ako glasaju za njega, a možda su ipak mogli nešto i dobiti. U očima tih ljudi plavokosi milijarder pojavio se kao neka vrsta Robina Hooda, oni su vidjeli posljednju slamku spasa upravo u njemu, čovjeku koji je obećavao vraćanje u Ameriku tvornica izbjeglih u “jeftine zemlje”, koji je nagovještavao velike radove na obnovi infrastrukture, kojemu su bila puna usta otvaranja novih radnih mjesta i “vraćanja Americi njezine veličine” (Make America great again). A tome se bivša ministrica s jeftinom parolom kako je Amerika velika “zato što je dobra” zaista nije mogla oduprijeti (vjerojatno su se i njezini najodaniji pristaše bojali da netko ne priupita ljude iz Libije ili Sirije što misle o toj dobroti, i njezinoj i američkoj). Povrh svega učinila je i stratešku i taktičku pogrešku: otpisujući Trumpa kao “nedostojnog” protivnika, odlučila se suočiti s predsjednikom Rusije, Vladimirom Putinom. Trumpa je svela na njegovu marionetu. Pa su njezini istupi bili sve više antiruski intonirani, sve više hladnoratovski obojeni, tako da je Trump sa svojim najavama razgovora i dogovora s Rusijom, prije svega o borbi protiv globalnog terorizma, počeo djelovati iznenađujuće i osvježujuće umjereno i razumno.

Kako su izbori prošli – znamo. To je već, kao što se obično kaže, povijest. Mada ima više glasova neposrednih birača, Hillary Clinton je izgubila, jer u Americi predsjednika biraju tzv. elektori, a njih Trump ima uvjerljivo više od nje (pa su razočarani “clintonisti” iznenada otkrili taj paradoks američkog izbornog sustava i sada agresivno traže da se to promijeni; gdje su bili kada je na isti način Al Gore izgubio od Georgea W. Busha, to neka odgovore sami sebi i svojoj savjesti, mada je demonstracija i tada bilo).

Neki zapadni političari poput njemačke kancelarke Angele Merkel upućuju na adresu izabranog predsjednika krajnje nediplomatska upozorenja kako se treba ponašati kada uđe u Bijelu kuću, neki se prilagođavaju novome stanju, pa ili brišu što su negativnoga o Trumpu napisali na svojim Facebook statusima, ili se prave kao da ih se to ne tiče i “raduju se zajedničkom radu s njegovom administracijom” (poput šefa britanske diplomacije). Evropski desničari likuju, s time da oni u Hrvatskoj idu tako daleko da Hillary Clinton proglašavaju ljevičarkom (što je izvan pameti).

No, sva je prilika da će Trump “prevariti” i evropske desničare, ali i liberale (ne nužno lijeve). Trump  je svakako konzervativan (neki njegovi suradnici i više od toga), ali budući američki predsjednik koji je već telefonski razgovarao s ruskim predsjednikom i koji ne gubi vremena pri uspostavljanju drugih kontakata na svjetskoj sceni, taj predsjednik nikako nije iz retorte evropskih neofašista koji sve više dižu glavu. On jest svjesno i beskrupulozno igrao (i) na najniže instinkte birača kako bi dobio što više glasova, ali njegova će unutarnja politika u osnovnim crtama najvjerojatnije sličiti onoj iz vremena Nixona ili Reagana. U to doba američkim liberalima nisu, doduše, cvjetale ruže, ali nisu ih ni privodili pred komisije za ispitivanje “antiameričkog djelovanja”, ni izbacivali s posla, kao u vrijeme zloglasnog makartizma.

 

Vrijeme čuđenja

A na području vanjske politike Trump će ići na smirivanje već doista užarenih odnosa s Rusijom (što je i njegov “magnum crimen” u očima nekih evropskih političara, zarobljenih u šablone jučerašnjice, što osobito vrijedi za one iz NATO-a). On će ići na jačanje (ali zajedno s Rusijom, a ne protiv nje) borbe protiv globalnoga terorizma, dok će inače Ameriku okrenuti samu sebi i nije nelogično očekivati da je povede u neku vrstu poluizolacije (“Amerika prije svega”, kaže on), namjenjujući joj aktivnu ulogu samo onda kada procijeni da to traže američki interesi (što ne znači nužno interesi Wall Streeta). On se mnogima čini opasnim, naprosto zato što je nepoznanica. No, on potencijalno i jest opasan, ako ustraje na svojem negiranju globalnog zagrijavanja i to negiranje pretvori u američku politiku. Ipak, davati mu već sada bespogovorno negativnu ocjenu, a na temelju toga što je (a u skladu sa zakonom) godinama izbjegavao plaćanje federalnog poreza, kao i na temelju očite sklonosti seksualnim eskapadama (sjeća li se, uostalom, itko još Billa Clintona, Ovalnog ureda i Monice Levinsky?), to nam se čini u najmanju ruku preuranjenim.

Baš kao što bi bilo preuranjeno spekulirati o tome kakva će biti američka politika prema regiji, prema jugoistočnoj Evropi. Možda će “Trumpova Amerika” i u pristupu ovome dijelu svijeta naći zajednički jezik s Moskvom, ne na način da dvije velike sile dijele svoje interesne sfere preko naših glava, nego na način da konstruktivno priđu prije svega problemu nefunkcionalne Bosne i Hercegovine, a onda da i sve ostale (uključujući, naravno, i Hrvatsku i Srbiju) izvedu iz iracionalnih snova o prirodnim savezništvima i liderskim ulogama u regiji i uvedu u svijet s jedna strane načela, a s druge – realne politike. Možda . . .

Bilo kako bilo, Donald Trump  je postao izabrani predsjednik SAD. Vrijeme čuđenja je prošlo. Šok bi trebao splasnuti. Malo ćemo pametniji biti kada izabere svoje najbliže suradnike, jer o njima će mnogo ovisiti, pogotovo zato što je Trump novajlija na političkom parketu. Ipak, Donald Trump – 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, čovjek koji se u jednome govoru predstavio riječima: “Ja najbolje poznajem sistem. Ja ga, dakle, mogu i popraviti.” Pa da i to vidimo.