KRITIKA - Žores Medvedev, Roj Medvedev: "Solženjicin i Saharov", Logos, Beograd, 2015.
RUSKI TREĆI PUT
Septembar 2017
Ova knjiga, većim dijelom posvećena Solženjicinu, nudi dobar kritički pregled njegovih ukrštenih književnih doprinosa i političkih ideja, sve od pojave na javnoj sceni izlaskom „Ivana Denisoviča“ 1962. godine, pa do mnogo kiselije primljenih „čvorova“ njegovog romaneskno-publicističkog ciklusa „Crveni točak“ ili otvoreno političkih tekstova kojima se nudio za ruskog nacionalnog proroka i spasioca
Knjiga ili knjige o Aleksandru Solženjicinu danas su vjerovatno zadnja izdanja o piscima koji su davali povoda da se govori o posebnoj ulozi književnosti na javnoj sceni ruskog društva. U mjeri političkog i kulturalnog zajedništva kojeg ne treba ni precijeniti ni zanemariti, takav je donos postojao i u srpskom društvu i u srpskoj kulturi i došao mu je kraj kad i ruskom originalu. Taj problem nije novost, prepoznao ga je već Černiševski u svom radu o gogoljevskom periodu ruske književnosti: „Literatura kod nas zasada koncentriše u sebi gotovo sav intelektualni život naroda i zato na njoj leži obaveza da se bavi i takvim interesovanjima koja su u drugim zemljama pripala drugim pravcima intelektualne debatnosti“. Černiševski hoće reći, današnjim rječnikom, da je ruska literatura kolonizirana društvenim, političkim, pa i ideološkim pitanjima, ali je kao i mnogi poslije njega radije zadržavao ovaj stari okvir koji je visoko u očima savremenika podizao književni posao, nego da odgovornost distribuira po horizontali i vertitkali tanke društvene i intelektualne scene, na čiji se slobodarski duh mnogo manje moglo računati.
Ovakvim je knjigama došao kraj ne zato što se nešto bitno promijenilo u razvoju i trajanju ruskog, odnosno, srpskog društva, što su se ona uspješno modernizirala i evropeizirala, već zato što je i tamo i ovdje izgleda nepovratno zavladao medijski haos, neprevrela medijska džibra izlivena na glave obespućenog svijeta, ali i zato što je realno došlo do krupne promjene u životu knjige kao medija. Promjene izazvane tehniciranjem prenošenja iskustva i informacija, koje seže do promjena u fiziologiji ljudskog opažanja. Vidjećemo, čitajući ovu zbirku tekstova braće Madvedev, da je i Solženjicin na vlastitoj koži osjetio što se događa i da je braneći sebe branio i taj stari svijet književnosti odgovorne za sve, za ideje, za moral, za čovjeka.
Aleksandar Isajevič Solženjicin je sudbinu takvog pisca, po kontekstu i samorazumijevanju izabranika, vlastitom biografijom ispitao do samog kraja. Ova knjiga, zapravo većim dijelom posvećena njemu, nudi dobar kritički pregled njegovih ukrštenih književnih doprinosa i političkih ideja, sve od pojave na javnoj sceni izlaskom „Ivana Denisoviča“ 1962. godine, pripovijesti koju je tada pozdravio i čuveni Mihail Suslov, pa do mnogo kiselije primljenih „čvorova“ njegovog romaneskno-publicističkog ciklusa „Crveni točak“ (kod nas je preveden samo prvi dio „August četrnaesti“), ili njegovih otvoreno političkih tekstova kojima se nudio za ruskog nacionalnog proroka i spasioca. I on i Saharov su bili zakonita djeca staljinizma, rođeni na različitim polovima njegove društvene stvarnosti i odbacili su ga javno svaki na svoj način. Logoraš i veliki pisac je prihvatao ono tradicijsko rusko što je probijalo kroz njega, odlučno poričući svaki smisao i vrijednost ideologije marksizma-komunizma, vidjevši u njoj izvor svega zla koje je snašlo Rusiju. Autori koji su pripadali istom ili srodnom disidentskom krugu ideja i ljudi i koji su odlično poznavali svoje junake, slikaju ga kao osamljenika i posvećenika koji neprekidno radi gonjen snažnom unutrašnjom energijom, koji po kolibama sam sebi kuva jelo da ne gubi vrijeme, ustremljenog na cilj kojeg je sam sebi odredio, ali ujedno i proračunatog kad su u pitanju efekti koje želi postići. Jer istina o Solženjicinu je istina o logorašu koji je mnogo ranije došao do svojih teških zaključaka nego što ih je dozirano javno obznanio. Već 60-ih godina za boravka u SSSR-u nastaju prve verzije i „Crvenog točka“ i „Arhipelaga Gulag“. Čitanje ove knjige baca trak svjetla na manje poznat dio stvarnosti brežnjevljevske ere, ono pokazuje da je izvjesni prostor slobode u nepregledno velikoj državi postojao, da je ponekad bilo dovoljno otputovati i maknuti se sa očiju moćne političke policije, ukoliko se nije dirao posvećeni prostor legitimiteta i političke vlasti Partije i njenog vrha. Tako je i Solženjicin na zahtjev Andropova, tada šefa KGB-a, u kratkom i brzom postupku prognan iz zemlje, nakon što je već uspio iznijeti van sve važne rukopise. Rukopise u kojima je bivši ZEK-a do kraja prečistio odnose sa komunizmom, na kojega je robijaško iskustvo tako snažno djelovalo da se cijeli život zalagao za krajnji sibirski sjeveroistok Rusije kao njenu pravu šansu, ekonomsku, kolonizatorsku, preporodnu. Taj za čovjeka krajnje neljubazni prostor on je vidio kao „čist, neizgažen, prostran dom“ u kojeg mladi Rusi treba da uđu kao u svoju kuću. U zemlju, nakon tačno 20-godišnjeg izgnanstva, Solženjicin je, da naglasi vlastitu stajnu tačku i poruku, sletio na pistu aerodroma na Kolimi, u srcu nekadašnjeg „arhipelaga“. Njegova opsesija je bila dio pravedne kazne za tvorce i izvršioce sovjetskog logorskog sistema, to je činjenica koju ništa ne može relativizirati.
Autori, ipak, sa mnogo ozbiljnih razloga među kojima je, kao što smo spomenuli, dobro poznavanje samog čovjeka, ističu da je Solženjicin to jači i uvjerljiviji što je bliži literaturi, bez obzira što materiju za sva svoja djela crpe na istome mjestu, a to dalje od istine o sadašnjosti i budućnosti, što više približava povijesnoj i političkoj publicistici. Riječ je o njegovim idejama s kojima je često dobacivao izazov cijelome svijetu, a koje su bile mješavina literarne obrade stvarnosti i robijaškog osvetničkog prorokovanja. Upozoravao je on tako na opasnosti od brze demokratizacije SSSR-a zbog međunacionalnih i ostalih proturječnosti, izražavao prezir prema Zapadu na kojem je živio i njegovim vrijednostima, a ponajviše zbog popuštanja komunistima, o obilju informacija i pravu na njih kojima je zasut današnji čovjek govorio kao o „lažnoj devizi lažnog veka“, zalagao se bezrezervno za autoritarnu vlast u Rusiji.
Istorijske retrospekcije mu nisu bile manje originalne. Temelje istočnih ruskih vrijednosti je nalazio u prednikonskom pravoslavlju, u vremenu prije raskola sa starovjercima. U vremenu II svjetskog rata, koji je za većinu Rusa i sovjetskih građana bio i ostao svetinja, otvoreno je veličao jedino izdajnika generala Vlasova i njegovu vojsku, kao jedini mogući odgovor na Staljinovo vođenje zemlje i rata, opravdavao je ruske kolaboracioniste i redovno debelo preuveličavao broj ruskih žrtava u XX vijeku, ispostavljajući račun za to uvijek boljševicima. Preuveličavao u takvoj mjeri da je danas čuveni trotomni „Arhipelag GULAG“ moguće i uputno čitati jedino kao literaturu.
Sve je ovo dovelo do brojnih kiselih komentara na njegov povratak i njegovu ulogu u javnom životu ruskog društva. Mihail Berg je za njega napisao: „Njegov tobolac je prazan“. Komentatori su mu spočitavali kako želi biti novi Suslov. Brzo je zaboravljena njegova velika oslobodilačka uloga, moralna i politička 60-ih godina, jer sam nije shvatio zašto ljudi vole Ivana Denisoviča a Arhipelag, eventualno, poštuju. Zaboravljena je činjenica da mu je bilo onemogućeno da živi među svojim čitaocima, da su 70-ih iz javnih biblioteka povučene sve njegove knjige, pa i časopisi u kojima je objavljivao, da je KGB uoči političkih promjena uspio uništiti preko 100 obimnih tomova „građe“ prikupljene o njemu, sačuvavši samo sažetke i uopštavanja pripremana redovno za partijsko vodstvo. Unatoč u kratkom roku rasprodanih 100.000 primjeraka „Arhipelaga“, ništa se nije pomaknulo u zemlji. Sloboda je odmah naplatila svoj dolazak uništavajući i lice i naličje starog svijeta i službene vrijednosti i disidente. Uskoro će zapadni ocjenjivači i njihovi prevodioci početi pronalaziti i prevoditi autore i knjige kakve su trebali – u tom trenutku neizbježnu istinu je formulisao Vasilij Seljunjin rekavši, kako je glasnost u zemlji narasla do ogromnih razmjera, „ali je čujnost opala do minimuma“.
Mnogo su manje pažnje autori posvetili Saharovu, vjerovatno ocjenjujući kako je njegov upliv na ruskoj javnoj sceni i realno i potencijalno mnogo manji, pa utoliko i bezopasniji. I ovdje autori primjenjuju isti autobiografski metod; daju toplu ljudsku sliku velikog naučnika, buntovnika, skromnog čovjeka poderanih džempera i nesređenih porodičnih odnosa, ujedno oca hidrogenske bombe, koji nije bio kadar na vrijeme uočiti da većinu teških poslova na njihovom poligonu rade logoraši, koji je i sam ozračen prilikom obilaska mjesta na kojem su vršene probe, koji je sve veće probleme na projektu rješavao sa Berijom… Ali koji se kasnije oštro i kvalificirano protivio razvoju atomskog naoružavanja, znajući kakve velike ljudske žrtve donose već njegove probe. Kojeg je isto u svoj vrtlog povukao disidentski politički angažman, pa je gledajući jedino na primarno neprijateljstvo, stao na stranu Pinočea u Čileu, jer je on znao s komunistima, Ronalda Regana i sličnih, koji se zalagao za snažniji pritisak američke politike na SSSR i njegove vođe. A to je dovoljno autorima da označe svoju poziciju i daju sliku kakvu žele.
Ova je knjiga pored ostalog i jedno zakašnjelo svođenje računa u redovima malobrojnih ali uticajnih ruskih disidenata, pri čemu je, po logici profesije, zadnja riječ pripala historičarima, braći Medvedev. Onima koji su se više puta u svom radu znali sresti s pitanjem, za koga rade, jer se nisu odazvali otrcanom antikomunizmu i rusofobiji. Njihova slika nedavne prošlosti je mirna slika političkog bezizlaza, jer izlaz nisu nudili ni Brežnjev, ni Saharov i Solženjicin, bez obzira na značajne razlike među ovom dvojicom. Roj Medvedev je u vrijeme izlaska knjige o dvojici disidenata već objavio svoju prvu knjigu o Putinu i time naznačio ono što smatra izlaskom iz crne kutije prošlosti. Analizom ruske društvene i intelektualne scene zadnje tri decenije vlasti KPSS kakvu nudi ova knjiga, autori su se približili našem vremenu i njegovim rješenjima. Rješenjima koja su potpuno udaljena od ideala revolucije pretvorenih u historijsku retoričku draperiju pogodnu za izložbe likovne avangarde i funkcionaliziranom u duhu i smislu ruskih tradicija, kojima Staljin znači nešto poznato i svoje, a Trocki nešto, u svakom slučaju, tuđe.
Riječ je o našem vremenu utemeljenom na totalnom trijumfu antikomunizma i desničara svih vrsta, na teškoj historijskoj nezahvalnosti, naročito Evrope, prema ruskom narodu koji je nosio i plaćao opštu evropsku alternativu. I sad ta Evropa stražari nad zidinama čuvajući dugo skupljano blago od migranata iz svijeta i zemalja, kako ovih iz istočnog i južnog okruženja, tako i onih prekomorskih, koje više ne računaju na mogućnost ostvarenja globalno pravednog društva pa se žele priključiti eksproprijatorima. Dok zidine izdrže. Iza „zapadnjaka“ Saharova ostaje njegova bomba, iza „Rusa“ Solženjicina „Ivan Denisovič“, „U prvom krugu“, „Odjel za rak“… A knjiga braće Medvedev predstavlja svojevrsni uvod u „čitanje“ politike Vladimira Putina i današnje Rusije.