PROZA

TURETOV SINDROM, KRALJIČIN DAN

Juni 2018

Jasna Dimitrijević (1979, Negotin, SFRJ) piše kratku prozu, poeziju i recenzije. Ponešto od toga objavljuje u regionalnim časopisima i zbornicima. Autorka je zbirke priča "Prepoznavanja" (2015). Živi u Beogradu. Radi u knjižari.

I.

Oranjenacht provela sam na Pijpu. Igrali smo krajcarice na ćošku kod prodavnice bicikala. Duž ulice se ka centru vukao beleg Kraljičinog dana, ispisan kredom na trotoaru. Pred svakom radnjom kod Sarphati parka pisalo je Zauzeto!, volšebno čuvajući mesto za sutrašnju tezgu sa polovnim drangulijama.

Nije mi se dalo u gužvu. Turista u gradu, turista u duhu, kaže Katja. Dok čekam da stigne, pijem pivo s njenom ekipom na južnom kraju parade, dijagonalno od Sarphati parka. Bacamo novčiće do obeležene linije. Ko dobaci najbliže, uzima sve. Kad se kovanice potroše, ponovo ih podelimo i krenemo iz početka. Poneku partiju preskočim i obrnem krug po kvartu. Gledam ljudima kroz prozor. Holanđani ignorišu zavese i roletne, ja ignorišem prozirnu granicu privatnog i javnog. Lakše je sa tamnim naočarima.

Narandžaste trouglaste zastavice premrežavaju uske ulice i bockaju, izvrnute na vetru, bledo nebo iznad njih. Turisti haluciniraju na ulicama, domoroci na biciklima gaze ih ako se ne sklone na vreme – biciklisti ne jebu živu silu! – i odlaze da pre praznika plate račune, kupe namirnice, pokupe decu sa probe hora i dohvate se na brzinu sa ljubavnicima pre nego što svako sa svojom porodicom ne ode na odmor.

Završio se moj peti team building. Prve dve godine na Zlatiboru, pa rafting na Tari, zatim prošle jeseni u Rovinju, nakon festivala Weekend Media.  A onda je HR služba agencije Factordrie sa sedištem u Amsterdamu rešila da upozna zaposlene u beogradskom ogranku. Došla sam na pet dana, a onda se sat pokvario.

Dole niz ulicu levo nalazi se bioskop koji prikazuje filmove za tek ponekog entuzijastu. Karte prodaje žena sa dečjim licem i staračkim rukama. Kažem joj da ne znam mnogo o holandskoj kinematografiji. Gledala sam samo Poljsku mladu i nije mi se nimalo svidela. Stereotipi o gladnim istočnoevropskim prostitutkama i dobroćudnim holandskim seljacima. Žena kaže da nije ni njoj. Pita odakle dolazim. Odgovaram. Stvarno, kod njih radi jedan moj zemljak, ali danas ima slobodan dan, nije sada tu. Ha? Interesantno. Počinje film, kratki? Pogledaću, naravno, što da ne.

 

II.

Plašim se da ću zaboraviti, a mrzi me da fotografišem. Osim toga, mislim i da je kontraproduktivno. Dovoljno mi je samo da hodam i posmatram. Pokupiću već nečije fotke. Evo, u ekipi je i neka cura s aparatom. Ćuti, pije pivo i škljoca. Ne ometam, razmenićemo mejlove kasnije.

A ko se, uostalom, seća Amsterdama?

Jutros sam u novinama pročitala intervju sa ilustratorkom čije sam ime nepovratno zaboravila. Ali zapisala sam jedan njen komentar: „I walk everywhere in the city. Any city. You see everything you need to see for a lifetime. Every emotion. Every condition. Every fashion. Every glory.” Katja kaže: Pa to je još od Bodlera.  Ne sećam se, ne znam.

Primetila sam je čim se izdvojila iz gužve. Plavi mantil, prugasta majica. Pored Katje je kaskao Stilte,1 matori mešanac, ravnodušan na univerzum, kao da je i on za svojih 11 godina na ulicama grada video sve što mu je potrebno za sva vremena. Poznanstvo sa Katjom mi je dragoceno, ona je od onih ljudi koji ti za nekoliko sati hodanja, razgovora i ćutanja priušte više senzacija nego neke prazne duše za ceo život. S njom izađeš na brzo pivo i svež vazduh, a vratiš se kući kao bolji čovek. A ravnodušni Stilte je tu da suhodača podseti da se iskrena naklonost mora nečim zaslužiti. Plemenit dvojac.

Upoznala sam je na Herengrachtu onog dana kad sam s kolegama, tranzicionim japijima koji sa dna svog iskustva vade ostatke iskrene ležernosti, planirala vreme u Nizozemskoj. Za svih sedam godina rada u agenciji Factordrie nije bilo dana da ih nisam prezirala. A onda sam pre dve godine, kada je postalo izvesno da ću u tom poslu napredovati ili me neće biti, s mučninom prihvatila da je taj prezir usmeren na mene samu. Moj uspeh bio je neuspeh. A nazad se nije moglo. Časopisi u kojima sam objavljivala studentske recenzije prestali su da me prepoznaju, a i ja sam prestala da pratim događaje o kojima sam ranije pisala. Prošlogodišnji odlazak na Oktobarski salon – posvećen video-radovima, mojoj nekadašnjoj pasiji – bio je tek incident. Postavka je bila u novom prostoru, u zgradi bivše Vojne akademije. A i ja sam bila u novoj koži, ispod koje su se tiskali poražavajuće nerazumevanje i praznina. Čak i da sam se pronašla u tom okruženju i iskustvu, više nisam poznavala nikoga s kim bih želela da razmenim mišljenja. Pokupila sam se posle dva odgledana rada, uhvatila prvi taksi, pa u prodavnicu, pa gajbi. Iz galerije sam ponela samo nedefinisani osećaj stida, ne zbog toga što s tim izrazima više nisam umela da komuniciram, već zato što mi više nije ni bilo stalo. Nije mi tamo bilo mesto. Moja interesovanja postala su inertni produžeci mog posla, a kancelarijski neprijatelji jedini prijatelji. Vreme je postalo ispunjeno intenzivnim stresovima, čije bih uzroke zaboravila već sledeće sedmice jer su ih, u međuvremenu, poklopili novi zadaci, rokovi, kontakti sa nerazumnim (a zahtevnim!) oblicima života i šifrirani konflikti. I nisam videla mogućnost promene. Svaki se dan završavao kao u spotu Massive Attack za pesmu Live With Me. Ako već moram da biram da li će stradati nervni sistem ili jetra, neka propadne ono što je od sekundarnog značaja.

A onda, tog jutra na Herengrachtu, dok sam uz prvi espreso savladavala nemoguću veštinu motanja duvana, sa susednog stola doletelo je jedno neočekivano: Halo, pucanje arterije? Pa jebote, 200 godina…

 

III.

Grišu poznajem iz pretkorporacijskog života, smucali smo se po bliskim gradskim ekipama. Neko vreme smo se malo i njuškali, ali nismo odmakli predaleko u tom odnosu. Bili smo prezaljubljeni u život oko sebe da bismo se zaljubljivali jedno u drugo. Zajedno smo pogledali taj video Žolta Kovača i Nikolete Marković, Choose Life, o kome sam ubrzo – raspamećena, fascinirana – napisala kratak tekst „Pucanje ARTerije“. Čoveče, godinama nisam na to pomislila! A značio mi je taj rad mnogo, premnogo. Izveden je u maniru televizijskih dokumentaraca o ljudima sa margine, prepoznatljivo kadriran sa subjektom u kontrasvetlu, subjektom koji modifikovanim glasom govori o svom neimenovanom poroku, poroku od koga svim svojim bićem želi da se otrgne, da bude kao ostali ljudi, ljudi koji ulicama ovog filma hodaju bez zamagljenja na licu, hodaju nepomućeni jer se nemaju čega stideti. Sećam se da sam na kraju, kada nam je saopšten identitet intervjuisanih, kada smo saznali da su ti pritisnuti, neuklopljeni, onespokojeni ljudi zapravo umetnici, ostala malaksala od težine njihovih neuspeha da se sa margine pomere u komfornije predele. I jedno je pitanje isplivalo na površinu empatije sa njihovom nataloženom mučninom: zašto se uopšte trude? Dugo sam okretala tu misao i jedino što sam jasno mogla da izvučem iz svega bilo je da ti ljudi u svakom slučaju dobijaju ožiljke. Ali ako se čovek liši jedinog načina na koji razume i komentariše svet, ma koliko ta aktivnost bila granična i egzistencijalno problematična, onda je sebe dobrovoljno i nepovratno potrošio uzalud. Kada se tako pogleda na stvar, svaka druga opcija ima manje smisla, mislila sam tih godina. Tako je, uz dragocene razgovore sa Grišom, i nastala recenzija za jedan kratkoveki časopis. I Griša je za njih nešto pisao.  O muzici, mislim.

A sad ne mogu da verujem, evo čoveka za susednim stolom, precrtava mi proteklih deset godina, raduje se što me vidi, pita šta sad radim. „Doručkujem“, palim cigaretu i pogledom pokazujem na dopola popijeni espreso, smejem se kao da je godina 2001. „Doručak? Bravo, baš nam je nedostajao treći šampion za stolom“, kaže devojka sa kojom je sedeo, potpuno ignorišući društvo u kom se nalazim, kao da se podrazumeva da je ta situacija slučajna i neprijatna. I da me iz nje nekako treba izvući. „U stvari, četvrti. Ali Stilte ipak ostaje ispod stola“, pokazuje na pospanog psa. „A i ne doručkuje kafu i cigarete, pa se teško može smatrati šampionom.“

Katja je Grišina sestra. Živi u Amsterdamu poslednjih godina i teško podnosi „goste koje iz rodbinskih obzira mora da primi na gajbu“. „Jebi se, znaš“, Griša je privlači u zagrljaj i grebe oštrom bradom po obrazu. „Da nije mene, vas dvoje aljkavih kučića izgubili biste se u neredu koji ostavljate za sobom. Znaš gde Katja drži stare novine? U rerni! Koju, naravno, nikad ne koristi. A telefon, daljinski, olovke, makaze, povodac i sve slične pizdarije? U kofi koja se po potrebi premešta svud po stanu i obično mi se nađe na putu kad je najmanje očekujem. Katja je idiot!“ Smeje se i prima sestrin poljubac u obraz. „Ne diraj mi kofu! Crvena na bele tufne, divna je. Uostalom, videćeš“, kaže mi. „Koliko ostaješ? Gde ćeš za Kraljičin dan? Možeš sa mnom negde, ovaj asocijalni manijak beži iz grada kod svoje devojke. Ali to je već posebna priča…“

Rekla sam da sam ovde poslovno, tek nekoliko dana, i da nisam mislila da ostanem za praznik. Ali… imam nešto malo od odmora. Ako odmah napišem mejl i zatražim slobodne dane, možda dobijem čitavu sedmicu… Jedan od kolega je kroz gutljaj čaja dobacio: Nećeš se izvući, sledeća nedelja je mnogo važna, ako se ne pojaviš u ponedeljak, bolje se ne pojavljuj uopšte…

Poslala sam mejl istog dana. Nisam očekivala brz odgovor.

 

IV.

Griša je otišao „na selo“, kako je Katja zvala predgrađe u kom je živela devojka s kojom se viđao, a ja sam iz hotela prešla u njen stan. Uglavnom sam skitala po gradu dok je ona radila. Spremala je stanove i čuvala decu, često je po čitav dan nisam viđala. Stilte mi je za to vreme pokazivao grad – pošto ionako nisam znala gde bih, pustila sam da me on povede svojim gluvim putem. Šetali smo i ćutali. Prijao mi je dan i duga svetlost, ne sećam se svoje poslednje dnevne dokolice. Posmatrala sam ljude kao u 3D bioskopu. Oni kupuju nameštaj, oni čitaju novine u parku, oni prodaju balone pred lutkarskim pozorištem.

Uveče bismo se našle kod kuće i obično bi svratio neko od njenih prijatelja. Osećala sam se udobno u tim razgovorima. Niko nije pričao o satovima i automobilima, niko nije pitao za decu i letovanja. Razgovaralo se o pouzdanim amsterdamskim bolnicama za ilegalne emigrante i žonglerskim trupama koje gostuju na festivalu u skvotu u brodogradilištu. Otkrivamo novu muziku i filmove. Pronalazimo torente i skidamo fajlove. „Kad bolje razmisliš, ima ovo vreme velike prednosti“, rekao je neko za tim stolom. „Dok ima interneta i krompira, ja nemam problem da živim u siromaštvu. Ha!“ Ja mu ipak ne verujem.

Oko stola još pet stolica, a na njima s nama sede:

Damir Avdić koji priča o svom poznaniku iz neke severne zemlje, bankarskom službeniku koji krišom savetuje klijente kakve kredite da zaobiđu i kako da legalno odlože plaćanja;

Don Andrea Galo, sveštenik iz Đenove, koji na misama peva O Bella Ciao, isprobava subverzivnu snagu jevanđelja i predlaže da sledeći papa bude homoseksualac;

Gi Debor, koji pita: Internet, dečko?;

Barbara Matejčić, koja je upravo poslala redakciji tekst „Prekarni radnici svih zemalja, ujedinite se!“;

Velika Turkinja sa Pijpa koja pravi najbolje donere u gradu i ćutke vodi imaginarne razgovore sa sestrom koja  se nedavno porodila dole u Anadoliji.

Dobila sam odgovor iz firme. Moraćemo ozbiljno da razgovaramo o posledicama mog iznenadnog odsustvovanja. Setila sam se svih turbulencija freelancinga, besparice kada nema posla i hipertenzije kada ga ima. Setila sam se i letnjih okupljanja kod prijateljice na Adi Međici na koja nikada nisam otišla.

 

V.

Kraljičin dan čekala sam na ćošku pred prodavnicom bicikala, igrajući krajcarice. Neki lik je častio jer je, posle gomile ispunjenih administrativnih zahteva, konačno dobio pasoš. Katja je kasnila, iskrsla joj je neka šljaka koju nije htela da odbije. Pojavila se iz gužve u plavom mantilu i prugastoj majici. Stilte je kaskao za njom. Dok mi je prilazila, pomislila sam kako prvi put srećem osobu koja je istovremeno i ravnodušna i radoznala. Činilo mi se da sve mogu nadoknaditi.

„Ko je tražio nešto slatko? Donela sam vam ratluk.“ Izvadila je iz torbe smeđu papirnu kesu. „Holandski stropvafli su samo za turiste. Ima jedno mesto na Jordanu gde ih prave pošteno, ali svuda su uglavnom samo bezukusni suveniri.“ Poljubila sam je i spustila se da pomilujem svog gluvog drugara. „Daj kocku, pa da ti ispričam šta sam radila.“

Pričam joj o bioskopu, o ženi sa licem deteta i rukama starice, o filmu koji sam gledala. Leteća Ane. Devojčica sa Turetovim sindromom. Njen motorički poremećaj manifestuje se kao nekontrolisana potreba da lizne predmete s kojima dođe u kontakt. Olovku, prozor, nadlanicu. Shvata da to nije uobičajeno, pa se trudi da stvar završi krišom. Ima plavu kosu i pohađa časove plesa. Ide na terapiju i psiholog je podučava kako da izađe na kraj s podrugljivom decom. Katja kaže: Zajebano je to. I dodaje: „Znaš šta sam rešila: otići ću kod keve na neko vreme. Krajem godine. Ako vet potvrdi da Stilte sme da leti.“ Stilte se promeškoljio pod njenim dlanom, ne sluteći ni prtljažnik aviona ni Beograd, a naročito ne veta.

Došao je moj red da bacim novčić. Dvadeset centi sa profilom kraljice Beatriks blinkalo je na mom dlanu. Oko moje glave trčao je kajron: Samostalnost! Nestabilnost! Samostalnost! Nestabilnost! Znala sam da posle dva piva ne bih mogla da pogodim ni kontejner.  Bacila sam novčić i nisam ni pogledala gde je pao.

„Znaš šta je rekla kada su je pitali da li bi želela da se oslobodi tog prokletog tika.“ Pogledala sam u Katju. „Ne. Odgovorila je: ne. Plaši se da bi onda bila neko drugi.“

Momku koji je juče dobio pasoš ispala je iz ruku gajbica piva dok ju je spuštao sa bicikla. Tresnula je nedaleko od mesta gde je Stilte prevrtao praznu kutiju od cigareta. Zaštićen tišinom, nije se ni štrecnuo. Samo je kratki rep na njegovom kruškastom dupetu podrhtavao u ritmu igre, kratki rep zadovoljnog psa.