Kako je hrvatska tajna služba vrbovala Čedu Čolovića

UCJENOM DO ŠPIJUNA

Mart 2017

post image

Iz presude Čedi Čoloviću iščitava se da se bivši pripadnici vojnih jedinica angažiraju na špijunskom poslu u zamjenu za pozitivno rješavanje postupaka koje Republika Hrvatska vodi protiv njih

Presuda koju je Viši sud u Beogradu donio 6. septembra prošle godine osudivši Čedu Čolovića zbog špijunaže za Republiku Hrvatsku na tri godine zatvora, otvorila je pitanje s čime se suočavaju nekadašnji pripadnici JNA ili srpskih snaga prilikom povratka u Hrvatsku.

Iz sadržaja presude, koju je na temelju prava na pristup informacijama od javnog značaja početkom januara od beogradskog suda dobila Slobodna Dalmacija, osim činjenice da je Čolović špijunirao za Hrvatsku, otkrivaju se i metode kojima se hrvatske tajne službe koriste prilikom „vrbovanja kadrova“. Iz presude, koju potpisuje sutkinja Darinka Šćepanović, iščitava se da se bivši pripadnici vojnih jedinica angažiraju na tom poslu u zamjenu za pozitivno rješavanje postupaka koje Republika Hrvatska vodi protiv njih.

 

Priznanje krivnje

Kako je poznato, Čolović je nakon što je uhapšen priznao krivnju i osuđen je da je za hrvatsku Sigurnosno-obavještajnu agenciju prikupljao informacije „o državljanima Republike Srbije koje obaveštajna služba Hrvatske sumnjiči za navodne ratne zločine i izvršena krivična dela u periodu oružanih sukoba na području Republike Hrvatske od 1991. do 1995. godine i to adrese stanovanja tih lica, njihove brojeve telefona i spremnosti da stupe u neposrednu saradnju s pripadnicima Sigurnosno-obaveštajne agencije Republike Hrvatske, dostavljaju joj informacije u zamenu za protivuslugu pozitivnog rešavanja spornih ličnih prava tih lica u Republici Hrvatskoj i njihov povoljniji tretman u postupcima koji se u Republici Hrvatskoj vode protiv tih lica zbog krivičnih dela ratnih zločina“.

Čolović je priznao da je „u periodu od 2009. do 2. avgusta 2016. godine, stupio u stranu obaveštajnu službu – Sigurnosno-obaveštajnu agenciju Republike Hrvatske, prikupljao za nju podatke i pomagao njen rad, pri čemu je morao da shvati značaj svog dela i da upravlja svojim postupcima, bio svestan svog dela i njegove zabranjenosti i hteo njegovo izvršenje, tako što je stupio u kontakt sa pripadnikom Sigurnosno-obaveštajne agencije Republike Hrvatske koji mu se predstavio kao – precrtano – po čijim se nalozima i uputstvima angažovao na prikupljanju za tu organizaciju“.

Mada su nazivi jedinica i imena kontaktiranih, kao u spomenutom slučaju, precrtani flomasterom, utvrđeno je da se Čolović sastajao „sa nekadašnjim zamenikom komandanta bataljona motorizovane brigade Srpske Vojske Krajine, nekadašnjim komandantom motorizovane brigade Srpske Vojske Krajine, penzionisanim pukovnikom Vojske Jugoslavije, nekadašnjim komandantom motorizovane brigade Srpske Vojske Krajine, penzionisanim pukovnikom Vojske Jugoslavije i bivšim komandantom bataljona u motorizovanoj brigadi Srpske Vojske Krajine“.

Čolović je osuđen da je „u dva navrata dao ponudu za uspostavljanje kontakata na području BiH i saradnje sa hrvatskom obaveštajnom službom u zamenu za povoljnije rešavanje procesnog položaja u postupku koji se protiv njega vodi zbog optužbi za nanošenje teških telesnih povreda izvesnom broju hrvatskih civila tokom oružanih sukoba“. Neimenovana osoba nije prihvatila takav Čolovićev prijedlog.

Također u presudi stoji da se u više navrata sastajao s troje osoba čija uloga u ratu nije navedena, „od kojih je prikupljao informacije o pojedinim licima, vojnim dejstvima i zločinima u tadašnjoj zoni odgovornosti motorizovane brigade Srpske vojske Krajine“. Za sve to vrijeme Čolović se u Republici Hrvatskoj „sastajao i putem telefona komunicirao sa SOA-inim agentom kojem je davao podatke o zbivanjima tokom oružanih sukoba na području Republike Hrvatske, pripadnicima, organizacijskoj strukturi, komandnom kadru i mehanizmima komandiranja, vojnim delovanjima, prirodi i nameni dokumenata Srpske vojske Krajine, koristeći svoja saznanja koja je imao kao bivši oficir bezbednosti motorizovane brigade Srpske Vojske Krajine”. Osim toga, jednom agentu SOA-e „prenosio je svoja saznanja o mestu boravka svedoka smrtnog slučaja tokom oružanih sukoba u Republici Hrvatskoj i njegovom eventualnom dolasku u Republiku Hrvatsku“.

 

Mreža agenata

U obrazloženju presude dalje stoji da je Čolović u prisutnosti odvjetnice Mirjane Mladenović sklopio sporazum s kojim je „u potpunosti priznao izvršenje krivičnog dela špijunaže iz člana 315. stav 3. KZ“ te je pred sudom ponovio kako je priznanje potpisao „dobrovoljno, bez ikakve prisile i prinude“ zbog čega je osuđen na tri godine zatvora.

Prema pisanju srpskih medija, Čolović je imao samo jedan uvjet da prizna krivnju i otkrije mrežu agenata, a to je da mu nadležni organi zaštite obitelj. Agentima BIA-e navodno je rekao da se boji za obitelj i njihovu sigurnost. „Bojim se da netko ne naudi mojoj obitelji, koja do sada nije znala šta sam radio. Ukoliko priznam sve, to bi moglo naljutiti nekoga u Hrvatskoj, ne daj Bože da ih zakolje, a bojim se da im ne naude i Srbi koje sam otkucavao Hrvatima“, navodno je rekao Čolović. Tek kada je dobio čvrste garancije da će obitelj dobiti zaštitu, priznao je krivnju i ne samo da je otkrio imena onih kojima je dostavljao podatke u Hrvatskoj, već i spisak svih svojih sunarodnjaka koje je cinkao.

Nadalje se navodi da je Čolović kao pripadnik 75. motorizovane brigade VSK bio ucijenjen podizanjem optužnice za ratne zločine. U zamjenu za suradnju, tvrdi se, dobio je hrvatsko državljanstvo i pasoš. Oni koje je uspio uvući u svoju mrežu, pisao je dnevni list Blic, dobili su oprost za ratna djela ili novčanu naknadu. Čolović je trebao vrbovati i svjedoke koji su u Haagu bili pozivani na suđenju hrvatskim generalima Mladenu Markaču, Anti Gotovini i Ivanu Čermaku. Njima je, preko Čolovića, ali i drugih špijuna, navodno nuđeno bogatstvo da odustanu od svjedočenja o zločinima nakon Oluje ili da drastično ublaže izjave.

Pomoću ucjena, po istom modelu koji je primijenjen na Čoloviću, SOA je napravila armiju špijuna, najviše u Beogradu i ima bogatu bazu podataka o svima koji su iz Hrvatske dolazili u Srbiju i obratno. „Oni koji su bili učesnici rata, posebno oni iz Vojske RSK ucenjivani su podizanjem optužnice za ratne zločine. Ucenjivanje je bilo intenzivnije kad je krenuo povratnički talas i kada su Srbi ucenjivani da budu špijuni da bi dobili svoje kuće i pasoše“, ispričao je anonimni izvor za Blic. Hrvatska strana takve priče je demantirala, ustvrdivši da Čolović nije bio špijun SOA-e.

Čolović je uhapšen u Beogradu prilikom kupovine autobusne karte za Drniš, gdje je išao, kako je rekao, pobrati grožđe. Živio je u obiteljskoj kući u Ugrinovcima, kraj Beograda, sa sestrom i njenom obitelji. „On je svake godine odlazio dole da obere lozu i da vodi malo računa o kući. Kada je ranjen u Žitniću, gde je bio rezervni oficir u artiljeriji, 1993. godine došao je u Beograd na VMA da se leči, i prvi put je u Hrvatsku otišao tek 1999. na 2000. godinu jer nam je majka bila na samrti“, ispričala je Čedina sestra Anka. Po odlasku u Hrvatsku, šibenska policija privodila ga je nekoliko puta na informativni razgovor, ali poslije toga ga nisu zvali. Ona dodaje da je imao invalidsku penziju, te da se zbog bolesti slabo kretao.

Bilo kako bilo, bez obzira da li je Čolović neki balkanski James Bond koji je na vješt način uvezao pripadnike propale i ucijenjene vojske ili tek lutak u velikoj igri moćnih političara koji su ga iskoristili za svoje trenutne ciljeve, činjenica je da će tri godine onako bolestan provesti u zatvoru, bio je u pravu kad je kroz zube prilikom hapšenja promrsio: „Ovi moji su mi došli glave“!

 

02 politika 136 borkovic 01 02