Časopis Prosvjeta

Tragičnu ulogu u pokolju u Glini odigralo je dvoje seoskih učitelja Nikica Generalović i Ljubica Borojević koja je sakupila skoro sve stanovništvo Čemernice i susjednih sela i u svečanoj povorci odvela ih u Vrginmost na pokrštavanje, uvjerena da će ih time spasiti svakog progona, a ujedno sačuvati i svoju službu

Za povijesnu znanost iznimno je važno ne samo pronalaženje povijesnih vrela već i njihovo objavljivanje. Izvorna građa koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu – posebno ona koja se odnosi na razdoblje Drugog svjetskog rata – dostupna je istraživačima i predstavlja vrijednu dokumentaciju za proučavanje tog dijela hrvatske povijesti.

No ta građa vrijedna je i za proučavanje povijesti Srba u Hrvatskoj i njihovog masovnog stradanja za vrijeme ustaške Nezavisne Države Hrvatske. U tom smislu, jedan od vrednijih arhivskih fondova svakako je fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske. Upravo u tom fondu pronađen je dosad nepoznati dokument, koji je od posebnog značenja za daljnja istraživanja masovnih ubojstava u Glini i glinskom kotaru 1941. godine.¹ Stoga je važno da se prilikom njegovog objavljivanja da i komentar u kojem se čitatelja upozorava na neke nove činjenice u rekonstrukciji i obradi tragičnih povijesnih zbivanja, što traumatiziraju ovaj banijski gradić sve do današnjih dana.²

Iako je prošlo već punih 75 godina od dvije velike tragedije koje su se dogodile u Glini 1941., u relevantnoj akademskoj literaturi zločin nad glinskim Srbima često se poistovjećuje sa zločinom u glinskoj pravoslavnoj crkvi, mada se radi o dva odvojena događaja.³ Prvi zločin počinjen je u proljeće 1941. kada su pobijeni Srbi iz Gline,⁴ dok se drugi dogodio nepuna tri mjeseca kasnije, u ljeto iste godine kada su u glinskoj pravoslavnoj crkvi pobijeni Srbi s područja susjednog kotara Vrginmost, prethodno obmanuti pozivom da prijeđu na katoličanstvo.⁵ Premda je riječ o dva masovna ustaška zločina, nije nevažno spomenuti da je prvi smjerao na uništenje građanskog sloja Srba u Glini, a drugi na uništenje srpskog naroda na Baniji i Kordunu, u skladu s ciljevima Pavelićeve NDH.

Tragičnu ulogu u drugom masovnom zločinu – koji je bio dio velike ustaške “akcije čišćenja” što je trajala od 24. srpnja do 8. kolovoza 1941. – odigralo je dvoje seoskih učitelja: Nikica Generalović, učitelj u Pješćanici i Ljubica Borojević, učiteljica u Čemernici.⁶ Posebno je zanimljiva sudbina učiteljice Borojević, koja je sakupila skoro sve stanovništvo svog i susjednih sela i u svečanoj povorci odvela ih u Vrginmost na pokrštavanje, uvjerena da će ih time spasiti svakog progona, a ujedno sačuvati i svoju službu.⁷ Mnogi ljudi povjerovali su u njena obećanja, ne znajući za namjeru ustaša koji će još tog istog dana, u nedjelju 3. kolovoza 1941., pred zgradom Sreskog načelstva i Sokolskog doma u Vrginmostu, odvojiti sve odrasle muškarce od žena i prebaciti ih kamionima i autobusima u Glinu, na “pokrst”.⁸

Pa ipak, postojeća literatura ne daje nam jasne odgovore što se kasnije zbilo s učiteljicom Borojević, jednom od najvažnijih aktera pokrštavanja Čemerničana. Njena izjava u kancelariji OZNE za Beograd od 12. II. 1945. godine nudi odgovore i na neka od tih pitanja. Premda u svojoj izjavi nastoji umanjiti i odbaciti svoju odgovornost za ovaj slučaj, dostupni podaci iz Vojnog arhiva u Beogradu govore da je Viši Vojni sud Jugoslavenske armije – konkretno, Vojni sud komande grada Beograda – osudio Ljubicu Borojević na smrt i dao ju strijeljati 1945. godine.⁹

Međutim, za potpuniju sliku njenog slučaja valjalo bi u relevantnim arhivima pronaći kompletan spis u kojem bi se, pored ovdje objavljenog Zapisnika, trebali nalaziti i sljedeći dokumenti: Odobrenje za istražni zatvor, Zapisnici o saslušanju svjedoka, Odluka Zemaljske komisije o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača, Prijava OZNE, Optužnica Vojnog suda, Zapisnik glavne rasprave, Presuda Vojnog suda, Žalba optužene, Zapis o proglašavanju presude, kao i Zapis o izvršenju kazne.

Međutim, ono što već sada znamo iz njene izjave o tragičnim zbivanjima na Kordunu i Baniji u ljeto 1941., to je čitava organizacija zavaravanja ljudi o prevođenju na katoličanstvo, kao i činjenica da su ustaše odlučivale o odvajanju muškaraca od žena i njihovom odvoženju kamionima i autobusima u Glinu. I na kraju se vidi da tim nevinim ljudima više nije bilo traga.

ZAPISNIK

sastavljen u kancelariji OZNE za Beograd 12-II-1945

Prisutni:

Radosav Bojović, islednik

Nadežda Bogićević, zapisničarka

Pozvana pristupi BOROJEVIĆ LJUBICA, kći Nikole i Marije, rođ. Dragić, rođena u Blinji 1909. g., učiteljica, neudata, sada u zatvoru OZNE za Beograd, pa upitana o potrebnom izjavi:

U 1940 g. premještena sam iz Topuskog u Čemernicu kao učiteljica. U Čemernici sam ostala i poslije završetka školske godine sve do 2. avgusta 1941 god., a otada sam bila dodijeljena na rad u sresko načelstvo u Vrgin Most, gdje sam ostala sve do kraja septembra 1941 g. Iz Vrginog Mosta premještena sam za učiteljicu osnovne škole u Josipdol. U Josipdolu sam ostala do na dan kapitulacije Italije – 9 septembra 1943 godine, a odatle sam pobjegla u Ogulin, odakle sam prinudno otišla sa četnicima u šumu Kapelu gdje sam ostala mjesec i po dana. Odavde sam produžila sa četnicima do Donjeg Lapca. Iz Donjeg Lapca četnici su otišli prema Bosni, a ja sam tu uspjela da dobijem propusnicu za Zagreb. U Zagrebu sam se zadržala radi oporavka zdravlja mjesec dana. U Zagrebu sam se javila ministarstvu prosvjete N.D.H. i tražila postavljenje u srezu zemunskom pa sam na moju molbu postavljena za učiteljicu u Batajnici. U Batajnicu sam došla januara mjeseca 1944 i ostala do konca septembra 1944 g. kada sam prešla u Beograd.

Odmah poslije kapitulacije Jugoslavije počelo se pričati u Čemernici da Srbi jedino mogu opstati u Hrvatskoj ako pređu u katoličku vjeru. 1 avgusta pred zgradom čemerničke opštine jedna grupica seljaka iz Čemernice, pošto sam im rekla da toga dana idem u Vrgin Most, molila me da zapitam sreskog načelnika u Vrginom Mostu Čidića da li bi se i kada mogli pokrstiti Srbi iz Čemernice. Ja sam im tom prilikom obećala da ću ih o tome obavijestiti. Ja sam istog dana razgovarala sa načelnikom Čidićem i on mi je rekao da se seljaci Čemernice mogu prekrstiti i to da dođu odmah sutradan u nedelju svi skupa, jer da će doći pet-šest sveštenika koji će obaviti prekrštavanje. Ja sam se još u toku istog dana već oko podne vratila u Čemernicu i pred opštinom zatekla istu grupu ljudi sa još nešto pridošlih, te im saopštila moj razgovor sa načelnikom Čidićem. Poslije ovog otišla sam u svoj stan u školi.

Sutradan oko 9 sati ujutru pred opštinom se skupila velika skupina ljudi i žena. Na njihov zahtjev i ja sam pošla s njima u Vrgin Most sa namjerom da budem s njima dok se završi obred prekrštavanja. Napominjem da ljudi i žene na putu od Čemernice do Vrginog Mosta nisu išli u gomilama, već u redu po dvoje, troje ili četvoro. Pred mostićem u Vrginom Mostu sreli su nas oko 20 ustaša i tu smo kratko vrijeme zaustavljeni, dok je pretsjednik opštine čemerničke Josip Živčić obavio sa ustašama jedan kraći razgovor. Odavde smo produžili za ustašama koji su nas odveli do pred zgradu sreskog načelstva i sokolane gdje se nalazi jedna ledina. Na ovoj ledini smo zadržani i nakon jedan sat izneseni su stolovi za kojima su ustaše sjedili i upisivali imena kućedomaćina. Za to vrijeme svijet se slobodno kretao po poljani pa i po čitavom Vrginom Mostu. Za vrijeme dok se ovo upisivanje vršilo srela sam se pred samom zgradom načelstva srela sam se sa sreskim načelnikom Andrijom Čidićem i pitala sam ga da li će stići ti sveštenici, na što mi je on odgovorio da će stići. U ovom međuvremenu vršenja upisa srela sam se nekoliko puta i sa zamjenikom škol. nadzornika u Vrginom Mostu Brankom Marićem. U razgovoru rekao mi je da se nada da će se u toku dana obred prekrštavanja završiti, te da će se rad u školi moći redovno nastaviti.

Do 3 sata poslije podne otprilike upisivanje je bilo završeno i mi smo namjeravali svi da se vratimo svojim kućama u Čemernicu. Međutim, od ustaša nam je bilo naređeno da i dalje ostanemo, jer se na Petrovu Goru iz aviona puštaju suzavci radi partizana koji su se tamo nalazili. Oko četiri i po sata poslije podne došlo je nekoliko drugih autobusa u kojima su bile ustaše i zaustavili se pred sokolanom. Naređeno nam je da se žene odmah izdvoje a da na mjestu ostanu samo muškarci. Vidjela sam da su tada ustaše, koji su izašli iz autobusa napravili krug oko muškaraca koji su ostali, dok smo se mi ženske udaljile prema izlazu. Ja sam se pri odlasku našla sa Milanom Mraovićem mojim kolegom, učiteljem iz Čemernice i njegovom ženom Marom, koja je bila u Čemernici sa svojim mužem. Nas troje zajedno smo otišli u Crevarsku Stranu, gdje smo u kući Marine sestre prenoćili.

Dok sam bila u Čemernici nekoliko puta sam išla u Vrgin Most radi službenih poslova u vezi sa školom. Napominjem da sam se ovog dana namjeravala vratiti u Čemernicu i produžiti svoj rad u školi. Sutradan iz Crevarske Strane vratila sam se u Vrgin Most sa Mraovićem i njegovom ženom pa sam se ja navratila kod školskog nadzornika, odnosno zamjenika, Branka Marića. Još na putu iz Crevarske Strane bila su nas presrela dva ustaša i saopštili nam da se ne možemo vratiti u Čemernicu, pa sam se ja na to požalila Mariću, na što mi je on rekao da ću biti zadržana na radu u srezu. Pri načelstvu ostala sam na radu oko 2 mjeseca i radila sam na platnim spiskovima i drugoj školskoj administraciji. U ovom međuvremenu u Čemernicu sam se vratila svega jedanput. Tom prilikom razgovarala sam sa mojom gazdaricom Ljubicom Obradović i još nekoliko žena, koje su se interesovale šta je bilo sa muškarcima koji su 2 avgusta otišli na pokrštavanje. Govorilo se po selu da su postradali, jer je bio protekao rok od 14 dana, za koje su vrijeme, kako su ustaše rekle, bili upućeni na neki rad dok se ne očisti Petrova Gora od partizana, koje su oni tada nazivali banditima. Ja im tom prilikom nisam mogla reći nijednu utješnu riječ, jer sam i ja sumnjala da su nastradali, ali sam im izražavala nadu da će se vratiti. Koncem septembra iz Vrginog Mosta premještena sam za učiteljicu u Josipdolu, gdje sam ostala do 9-IX-1943. Za vrijeme mog službovanja u Josipdolu nije se desio nikakav incidenat osim što je ubijen jedan katolički sveštenik od partizana ili četnika. Napominjem da je u Josipdolu vlast držala italijanska vojska sa četnicima. Međutim na dan kapitulacije Italije nastalo je komešanje i Italijani su se povukli iz Josipdola, a ostalo je bezvlašće, jer su i četnici, koji su se toga dana zatekli u Josipdolu evakuisani. Ja sam ovog dana uzela školske ključeve, proračune i neke dopise za srez i pobjegla sa ovim u pravcu Ogulina. Napominjem da su istog dana uveče u Josipdol ušli partizani. U Ogulin sam stigla oko 4 ili 5 sati poslije podne. Primjetila sam da je u Ogulinu bilo veliko komešanje. Na ulici su se mogli vidjeti talijanski, ustaški, domobranski i četnički vojnici. Budući da je među četnicima bilo meni poznatih seljaka, a pošto su se i četnici povlačili zajedno sa Italijanima, ja sam smatrala da mi je jedini spas da pođem sa njima, što sam i učinila. Povlačenje je vršeno od Ogulina preko Gomirja, Vrbovskog do Moravica. U Srpskim Moravicama zadržali smo se dva dana i jednu noć, a druge noći već oko 10 sati bili smo u pokretu u pravcu Gomirja i dalje za Kapelu. Napominjem da je grupa četnika, sa kojima smo se mi zajedno povlačili, imala jedan sukob sa partizanima oko Musulinskog Potoka u Kapeli. Čitav mjesec i po dana zajedno sa četnicima krstarili smo po planini Kapeli i ni na jednom od planinskih vrhova nismo se zadržali ni logorovali više od dva do tri dana. Prilikom sukoba u Musulinskom Potoku, koji je trajao tri sata, četnici su imali 48 mrtvih, odnosno da ih je toliko nestalo. Za ovo vrijeme sa ishranom je išlo vrlo teško. Hranu su dobijali od seljaka koja je podjednako dijeljena i civilima kao i vojnicima-četnicima. Naoružana nisam bila. Po Kapeli sam pobacala školske ključeve i dokumenta koja sam iz Josipdola sa sobom odnijela. U novembru mjesecu uspjeli smo da se prebacimo preko Kapele do D. Lapca. U D. Lapcu zatekla sam njemačke vojne vlasti, a grupa četnika sa kojom sam se ja probijala nije ulazila u Lapac, već se iz jednog obližnjeg sela izdvojila i otišla za Bosnu. U Lapcu sam uspjela da od njemačkih vlasti dobijem propusnicu za Zagreb kuda sam stigla polovicom decembra 1943 g. Kod Min. prosvjete N.D.H. izdejstvovala sam postavljenje za učiteljicu u Batajnici.

Drugo mi ništa nije poznato.

P.P.P.

Borojević N. Ljubica

Islednik

(Radosav Bojović)

Zapisničar

(Nadežda Bogićević)

1  HR-HDA-306, ZKRZ ZH, kutija 470, br. 37118–37179, Zapisnik sastavljen u kancelariji OZNE za Beograd 12.II.1945.

2  Đuro Roksandić, “Ustaški zločini u glinskom kotaru od 1941. do 1945. godine”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina 1988., str. 282–303

3 Ogledni primjer su radovi dvojice poznatih povjesničara, Joze Tomasevicha, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration, Stanford 2001., str. 398, 401 i 536, i Stevana K. Pavlowitcha, Hitler’s New Disorder. The Second World War in Yugoslavia, London 2008., str. 34.

4 Branko Vujasinović, Čedomir Višnjić, Đuro Roksandić, Glina 13. maja 1941. U povodu 70. godišnjice ustaškog zločina, Zagreb 2011.

5  Đuro Aralica, Ustaški pokolji Srba u glinskoj crkvi, Beograd 2010.

6  Mile Ratković, “Tragedija Čemernice”, Narodni srpski kalendar 1996, Zagreb 1996., str. 187–199

7 Vidi “Primjedbe Stanka Ćanice Opačića, 14. januar 1975. godine”, u: Miljkan Maslić, Početak i razvoj ustanka naroda IV. rajona Korduna, Zagreb 2010., str. 253–254.

8  Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Beograd 1964., Tom V, Knjiga 32, Borbe u Hrvatskoj 1941–1942. godine, Ustaško-domobranski dokumenti, Dokument br. 184, str. 509; Dušan Baić, Kotar Vrginmost u Narodno-oslobodilačkoj borbi 1941-1945, Vrginmost 1980., str. 55–60; Rade Bulat, Svjedočanstva iz Petrove gore, Zagreb 1981., str. 114–132

9  Ministarstvo pravde Republike Srbije, Registar žrtava komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944.