Kako je Plenković (zasad) uspješno presložio vladajuću većinu
LOKALNI, A NACIONALNI
Juni 2017
Otpilivši Most, jer u suprotnome bi morao pristati na nove vratolomije u saniranju štete koju je prouzročio bankrot Agrokora, čije bi dugotrajno otaljavanje odvelo Hrvatsku u glib i izložilo vanjskim udarima i blokadama, Plenković se našao na vjetrometini u kojoj mu je prijetila Karamarkova sudbina, koju su mu mnogi i najavljivali ako HDZ prođe lošije na lokalnim izborima
Raspad koalicije HDZ-a i Mosta obilježio je kampanju za lokalne izbore i znatno utjecao na njihov rezultat, a potom su općinski, gradski i županijski izborni rezultati presudno utjecali na formiranje nove parlamentarne većine i nastavak mandata Plenkovićeve vlade. Zahvaljujući HDZ-ovom izbornom uspjehu na lokalnim izborima i raspletu parlamentarne krize koji se dogodio na krilima tog uspjeha, Andrej Plenković izbjegao je sudbinu svojega prethodnika Tomislava Karamarka koji je raskid koalicije s Mostom platio brzopoteznom političkom marginalizacijom.
Za razliku od Karamarka koji nije imao čime popuniti parlamentarnu rupu koju je iskopao prekidajući suradnju s Mostom, Plenković se odmah nakon što je s novim partnerima iz okrnjenog HNS-a formirao novu parlamentarnu većinu i vladu mogao javno pohvaliti: „Pobijedili smo i na parlamentarnim i na lokalnim izborima u godinu dana – otkad sam došao na čelo HDZ-a. Podsjećam članove i birače da HDZ ima predsjednicu države, Sabora i Vlade, 19 od 21 člana vlade, 13 županija, Split, 62 grada, 204 općine. Takav rezultat HDZ nije imao od sredine 90-ih. Nastojim izbjeći podjele i antagoniziranje. Zadnjih dana smo od nekih zastupnika čuli isključivost koja graniči s mržnjom. Ispod svake razine. Slično smo čuli i s Agrokorom – samo kritike. Želim tolerantno društvo koje će rješavati probleme. Najtolerantniju retoriku na političkoj sceni ima upravo HDZ“.
Kraj dogovorne ekonomije
Brojke doista idu u prilog Plenkoviću, a i politika izbjegavanja podjela i antagoniziranja i razvijanja tolerantnog društva koje će rješavati probleme, makar više u najavama nego u zbilji, zasad mu je omogućila da unatoč drastičnoj promjeni koalicijskog partnera, ali i dijela unutarstranačkih i nestranačkih suradnika i partnera nastavi upravljati strankom i državom. Malo tko danas spominje zbog čega je i kako puknula veza HDZ-a i Mosta, Andreja Plenkovića i Bože Petrova, iako je sada ponešto jasnije što se zapravo krilo iza odluke Mosta da se pridruži zahtjevima opozicije za smjenu ministra financija Zdravka Marića zbog njegove poslovne i političke odgovornosti za slom Agrokora, iako je bio tek jedan od pedesetak Agrokorovih izvršnih direktora i to na kraju zlatnog razdoblja Todorićeva poslovnog carstva te jednogodišnji ministar financija na kraju Agrokorove balade kao nacionalnog kartela hrvatske poljoprivredno-prehrambene industrije, ali i gospodarstva u cjelini.
Vladin povjerenik za Agrokor Ante Ramljak rezimirajući ovih dana prvu fazu svojeg upravljanja bankrotiranom kompanijom zaključuje da smo njezinim slomom „došli do kraja dogovorne ekonomije u Hrvatskoj“, a sukladno tome Zlatko Hasanbegović i Ivo Banac bi vjerojatno zaključili da su slomom Todorićeva carstva snažno uzdrmani temelji „postkomunističke duboke države“, iako se zapravo radi o nacionalističkom tranzicijskom procesu u kojemu se, kao i u drugim bivšim socijalističkim državama, nastojalo privatizirati državno vlasništvo tako da u što je moguće većoj mjeri ostane u rukama domaćih poduzetničkih i političkih elita, a tek sporadično u rukama malih dioničara te onih stranaca koje se nikako nije moglo izbjeći u privatizacijskim procesima.
U Sloveniji se, primjerice, taj proces pokušao realizirati po modelu menadžerskog preuzimanja ponajboljih kompanija u kojemu su ih vlasnički preuzimala njihova poslovodstva zajedno za zaposlenima uz pomoć bankarskih kredita. Model se raspao onog trenutka kad se krediti zbog ekonomske krize i recesije više nisu mogli vraćati iz dobiti kompanija, pa su redom počele propadati ili panično tražiti nove vlasnike, pa i strance jer domaćih, kapitalno i razvojno potentnih, kao i prije uglavnom nije bilo. Agrokor je, pak, puno drastičnija priča od bilo kojeg slovenskog privatizacijskog slučaja menadžerskim preuzimanjem poduzeća jer se u njemu privatizacija na hrvatski način pretvorila u stvaranje nacionalnog trgovačko-poljoprivredno-prehrambenog kartela koji je dominantno kontrolirao domaće tržište te služio kao platforma za osvajanja regionalnog tržišta.
Prozivanje bez dokaza
Kao jedan od brojnih Agrokorovih izvršnih direktora i zadnji u nizu ministara financija Zdravko Marić ni luk nije jeo ni mirisao u stvaranju Agrokora kao nacionalnog kartela, a i njegov doprinos njegovu očuvanju i spašavanju mogao je biti minoran jer spasa takvom Agrokoru više nije bilo. Zašto su Most i Božo Petrov onda odabrali Zdravka Marića kao najkrupniju političku žrtvu koju će prinijeti kako bi se umilili izbornim bogovima, ne samo biračkima nego i onima koji iz pozadine vuku konce? Javno su prozivali Marića, a posredno i Plenkovića, da nastoje zaštititi Ivicu Todorića kao glavnog i gotovo jedinog krivca zbog propasti Agrokora, ali dokaze, pogotovo ne čvrste, nisu priložili, a nisu ni pokušali objasniti kako ga namjeravaju zaštititi donošenjem lex Agrokora i izbacivanjem Todorića iz procesa restrukturiranja i stečaja njegova poslovnog carstva.
Povjerenik Ramljak sad već i javno tvrdi da Agrokor kao holding, odnosno kao nacionalni kartel, na kraju restrukturiranja više neće postojati, a i Todorićevo vlasništvo u njemu će se posve istopiti. Vjeruje da će i Todorićevo privatno vlasništvo platiti cijenu Agrokorova bankrota, ali i da će ga na svojoj koži itekako osjetiti i sve tvrtke iz sastava Agrokora te one koje su kao dio kartela pupčanom vrpcom bile s njim povezane. Jurišajući na Zdravka Marića, a preko njega i na premijera Plenkovića, Božo Petrov i mostovci s jedne su strane zazivali Todorićevu kriminalizaciju, a s druge tvrdili da žele zaštititi male Agrokorove dobavljače koji će nevini stradati u slomu Agrokora jer će ih Plenkovićeva vlada žrtvovati u želji da zaštiti Todorića.
Vladin izvršitelj radova u stečaju Agrokora Ramljak, pak, tvrdi da će svi njegovi mali dobavljači prvi i jedini biti u cijelosti namireni iz kredita koji su mu ovih dana odobrili pojedini investicijski fondovi i banke. Svi drugi Agrokorovi vjerovnici ostat će kraćih rukava jer će manji ili veći dio njihovih dugova ostati nepodmireni. Usto, već sada je sigurno da više neće moći računati na Agrokor, odnosno Konzum kao platformu za kontroliranje domaćeg i širenje na regionalnom tržištu, kako kompanije iz sastava Agrokora tako i one čiji su ga vlasnici i menadžeri zajedno s Todorićem kreirale i gradile kao nacionalni kartel. I u tom grmu vjerojatno leži zec zbog kojega se Most upustio u rušenje Marića, a potom i Plenkovića, kako je otkrio Robert Podolnjak pojasnivši da bi nakon Marićeva pada tražili i premijerovu odgovornost.
I Petrov je naknadno, pritisnut medijskim propitivanjem, priznao da je u rušenje Marića krenuo nakon razgovora i konzultacija sa sivom eminencijom Kraša Maricom Vidaković, koja je itekako sudjelovala u stvaranju Agrokorova nacionalnog kartela i sada se, poput Todorića, morala suočiti s njegovom propašću i cijenom koju moraju platiti svi koji su financirali i održavali njegovu poslovno-poduzetničku logiku. I dok su se Ante Vlahović i Adris grupa, kao najkrupniji partneri Todorićeva kartela, lukrativnom prodajom TDR-a na vrijeme izvukli iz ralja prijetećeg bankrota koji se nadvio nad Agrokorom kad je kupnjom Merkatora više zinuo nego što je mogao progutati, Kraš i brojne druge kartelizirane kompanije u istoj su ili sličnoj situaciji kao i kompanije iz Agrokorova sastava.
Uspješno preslagivanje
Ante Vlahović je dioničarima Adrisa koji su ga prozvali zbog izloženosti kompanije Agrokoru mogao odbrusiti protupitanjem: “Mislite li da bi TDR opstao, da bi ga uopće bilo da nije bilo te suradnje? I koja bi cijena transakcije bila, ako bi je uopće bilo?“. Drugim riječima, bez Agrokora, odnosno Konzuma i Tiska, rovinjski TDR bi već u prvim tranzicijskim godinama pokleknuo pred konkurencijom, a karteliziran s Agrokorom je dulje od dva desetljeća monopolizirao domaće tržište, proširio se i na veći dio regionalnog, na vrijeme prebacio i raširio u druge djelatnosti, a onda se berićetnom prodajom BAT-u u zadnji čas izvukao iz ralja Agrokorava bankrota, pa i gubitak zbog nenaplativih dugova težak skoro milijardu kuna može pretrpjeti lakše i bezbolnije nego Kraš i druge kartelizirane kompanije koje nisu na vrijeme naplatile dodanu vrijednost koju su stekle u poslovnom braku s Todorićem, pa im sada prijeti rasprodaja, a ne samo otpis barem dijela duga koji potražuju od Agrokora kao Adris grupi.
K tome, mrska im je i sama pomisao na propast trgovačkog dijela Agrokora, a ne mili im se ni njegov prelazak u ruke stranih trgovaca jer će morati nastaviti igrati bez zaštite koju su do sada imali.
Boži Petrovu i Mostu učinilo se da su u Krašu i sličnim dosadašnjim Todorićevim karteliziranim partnerima pronašli novi oslonac za širenje svoje vlasti i utjecaja, pa su krenuli u preslagivanje Plenkovićeve vlade, računajući i na podršku svojih simpatizera iz HDZ-a s kojima su kontinuirano pritiskali Plenkovića i njegove stranačke istomišljenike da stranku i vladu svjetonazorski i ideološki drži u rigidnim konzervativnim vodama u koje ju je odvukao Karamarko sa svojim pulenima. No, gola istina je da se Agrokor i kartel kompanija koji se oko njega ispleo više ne mogu spasiti i da je nužno rastaviti ih na sastavne dijelove kako bi barem neki od njih opstali na tržištu, ispriječili su se pokušaju Mosta da jedinim krivcem za njihov slom proglasi Todorića i pokojeg njegova suradnika, a sve druge amnestiraju i pomognu im da nastave poslovati kao da i sami nisu omastili brkove, a ceh ne bi platili. Umjesto njih politički ceh je trebao platiti ministar Zdravko Marić, a nakon što to nije dopustio na meti se našao i premijer Plenković.
Otpilivši Most i Božu Petrova, jer u suprotnome bi morao pristati na nove vratolomije u saniranju štete koju je prouzročio bankrot Agrokora, a to više nije samo hrvatska nego i regionalna i šira priča čije bi dugotrajno otaljavanje odvelo Hrvatsku u glib i izložilo vanjskim udarima i blokadama, Plenković se doista našao na vjetrometini u kojoj mu je prijetila Karamarkova sudbina, koju su mu mnogi i najavljivali ako HDZ prođe lošije na lokalnim izborima, pogotovo nakon što su Most, ali i oporbene stranke i mediji u kampanji počeli inzistirati da odmah pokaže novu parlamentarnu većinu ili raspiše izvanredne parlamentarne izbore istovremeno s drugim krugom lokalnih.
HDZ-ova izborna pobjeda na lokalnim izborima, ali i izborni poraz HNS-a u Varaždinskoj županiji i Zagrebu te lošiji rezultati SDP-a i Mosta od očekivanih, kreirali su Plenkoviću uvjete da makar s dijelom HNS-ovih zastupnika kreira novu parlamentarnu većinu i nastavi upravljati procesom restrukturiranja i stečaja Agrokora koji će barem još neko vrijeme odlučujuće utjecati na sve druge političke, ekonomske i druge procese u Hrvatskoj, ali i na njezine odnose i položaj u regiji i širem međunarodnom okruženju.