Panoptikum 141 / Decembar 2017
IN MEMORIAM PREDRAG LUCIĆ (1964. – 2018.)
Decembar 2017
Ne može se govoriti o čovjeku kao što je Predrag, a ne govoriti lično. Kako bi i moglo kad su “novine” koje je (na)pravio tako dugo, taj i danas nedokučivi Feral Tribune, bio nešto najličnije što se od listova ovdje ikada pojavilo, što je davalo osjećaj intimnosti i povezanosti među onima koji se i nisu […]
Ne može se govoriti o čovjeku kao što je Predrag, a ne govoriti lično. Kako bi i moglo kad su “novine” koje je (na)pravio tako dugo, taj i danas nedokučivi Feral Tribune, bio nešto najličnije što se od listova ovdje ikada pojavilo, što je davalo osjećaj intimnosti i povezanosti među onima koji se i nisu poznavali.
I kako da onda i sve uspomene na Predraga Lucića ne budu iste takve, potpuno lične, iako čovjeka zapravo nisam ni znao dobro.
Vidim Predraga prvo pred očima kako onako visok i kosat, ulazi u podrum BP Cluba, kod Boška. Djelovalo je kao da je pokrio čitav prolaz: Split, neki drugačiji Split, u frontalnom sudaru sa Zagrebom. Najbolje od Splita – kompromitiranog i zagađenog do kosti tada – korača u najbolje od Zagreba – skoro pa još zagađenijeg.
***
Prije toga, ravnica holandska, gadno vrijeme, i jedna predraga starica, danas isto pokojna. Smije se iako ne razumije nijedne riječi, zaražena mojim smijehom bez kontrole. Smijem se od srca, zdravo i od muke jednako, čitajući po stoti put naslov: “Sun Tzu na prozorčiću”, valjda najbolji kalambur, svakako najdraži, od beskrajnih i nepotrošivih koliko ih je Predrag kao srž splitske Trojke stvorio kroz tolike godine.
***
Oni su se obraćali svima nama, ovakvima, rasutoj djeci nekad jedne matere, djeci koju su od braće rođene napravili krvnim neprijateljima. Čast ostalima – ali svijest o tome, činilo mi se, nitko u tom fenomenu od novina nije imao tako jasnu u sebi kao Predrag.
***
Vidim ga onda, sjetim se jedne snimke s mobilnog telefona na nekoj kućnoj zabavi. Pjeva njemu najdražu pjesmu, kažu; sjedi tako, snimljen iz profila, nekako neobično koncentriran, gotovo odsutan, i pjeva: “Ide Mile lajkovačkom prugom…”. Taj rođeni zajebant u tom se trenu ne šali, vidi se. Kao Indijanac, kao šaman u obredu povezuje ono materijalno više nespojivo, što se samo još duhom priziva da se u zraku dodirne i splete, kao dim dvije udaljene vatre.
***
Bio sam ranije naslutio da se iza rođenog satiričara krije, duboko a stidljivo čak, suprotnost: pjesnik sa sklonošću lirici i refleksivnoj poeziji (pa tako, čuo sam, i mojoj, i to mi je silno značilo), možda čak i ambicijom da sam bude lirik. Osjetio sam povezanost, kao u prešutnom dogovoru, i odmah i diskretnu zahvalnost kad je jednom negdje apostrofirao ime Radeta Drainca. Nije tu stvar “samo” u poeziji i izboru. Tko (je) u Hrvatskoj zna(o) za Drainca uopće?
***
U vjerojatno najoriginalnijoj, od onoliko originalnih stvari u Feralu, voljenoj jer za preživljavanje nužnoj rubrici “Greatest Shits”, jednom je nepojamnoj Sanji Trumbić (da, to je ona “Danke Deutschland” sirotica) i njenoj otpjevanoj baljezgariji dalo – a siguran sam da je Predrag stajao iza toga – “Nagradu James Douglas Morrison – za poeziju”.
***
Morrisonov kolega i subrat Ray Manzarek, pričao je o plemenu u Africi koje vjeruje da je čovjek živ dok mu netko izgovara ime. Pogledao je Ray u kameru, nasmiješeno i inatljivo, s dišpetom:”…i zato kažem sad – Jim Morrison”.
Zato i ja sad kažem – Predrag Lucić.