Časopis Prosvjeta

Vozeći tokom noći kroz Mađarsku i gledajući ispred sebe svjetla proteranih Zadrana, razmišljao sam šta nam se to odjednom dešava kada je, eto, postalo skoro normalnim da neko drugome ruši kuću, ugrožava mu život i tera ga sa zavežljajem i djecom u potpunu neizvesnost, i – nikom ništa!

Etruska je novija vrsta rane kruške, koja popuni prodavnice i pijace mjesec dana prije uobičajene i općeprihvaćene žute Viljamovke. Meso joj je bijelo, što nije baš često kod krušaka, a i boja joj je nesvakidašnja – svijetlozelena koja dozrijevanjem prelazi u zelenožućkastu, a na sunčanoj strani u jarko crvenu.

Ovaj naziv, međutim, ne podsjeća me na ovu sočnu i ukusnu krušku, već više na jedan mučan događaj s početka krvavog urušavanja Jugoslavije, države za koju su mnogi tako naivno vjerovali da je ništa ne može ugroziti, pogotovo iznutra, a kamoli izbrisati sa lica zemlje kao kulu od karata. Ali, kaže stara mudrost koja nas je tako grubo vratila u stvarnost – nikad ne reci nikad!

Ovaj neobičan naziv nosila je one smutne 1991. godine u Zagrebu jedna nevelika privatna firma za prodaju uvoznih automobila. Nisam poznavao vlasnika, ali se ispostavilo da njegovo ime nije ni važno, već njegova etnička pripadnost koja je odjednom, maltene preko noći, postala u toj sredini nepoželjna i krajnje sumnjiva. Kao svojevrsni eho one od prije više od pola vijeka poznate priče s Jevrejima u njemačkom Trećem Rajhu. Bio je, naime, Srbin, što je u to vrijeme sve otvorenijih sukoba hrvatskih ultra nacionalista (koji su željeli nezavisnu hrvatsku državu) i savezne jugoslavenske vojske, značilo biti pripadnik „remetilačkog faktora“ za te nacionalističke ciljeve, koje zato treba po svaku cijenu neutralizirati i ukloniti. I onda su masovno otpuštani s posla, proglašavani krivim za sve probleme Hrvatske i hrvatskog naroda, maltretirani i proganjani na sve moguće načine samo da bi ih što više napustilo Republiku Hrvatsku koja se tako pripremala za konačnu secesiju.

Između ostalog, sve više vlasnika firmi srpske nacionalnosti privođeno je u policiju pod sumnjom za „protudržavnu djelatnost“ protiv nove vlasti na čelu s bivšim generalom Franjom Tuđmanom, pa su se neki spasavali dajući novčane priloge vladajućoj nacionalističkoj stranci HDZ. Mnogi su počeli da sklanjaju svoju imovinu da im ne bi bila zaplijenjena, pa je tako i vlasnik „Etruske“ odlučio da svoje automobile prebaci u Beograd, u Srbiju.

Kako je unutrašnji rat počinjao to je iz Zagreba bilo moguće jedino preko Slovenije, pa okolo preko Mađarske na sjever Srbije, u Vojvodinu. Bila mi je to prilika da kao vozač jednog auta stignem besplatno do Beograda, pa sam prihvatio predlog prijatelja koji je radio u toj firmi. S desetak auta stigli smo početkom te jeseni u Maribor i tamo smo čekali da nam se priključe još neki ljudi. Prvi put u životu vidio sam tada izbjeglice – nekoliko porodica zabrinutih i blijedih lica koje su iz Hrvatske krenule u sigurnost Srbije. Još mi nije bilo sasvim jasno šta se to u stvari dešava.

Dok smo tako čekali i odmarali se, pažnju mi je privukla jedna žena s dvoje djece, dječakom od 13-14 godina i mlađom ćerkom, koja je u par torbi i velikom zavežljaju  od čaršava nosila svoje stvari. Čekali smo njenog supruga koji je dolazio iz Austrije, gdje se sklonio od progona. Stigli su iz Zadra gdje su imali kuću s malom prodavnicom, a po svemu sudeći bili su iz Ravnih Kotara, iz zaleđa tog dalmatinskog grada gdje je živjelo većinsko srpsko stanovništvo.

Kako sam saznao od organizatora ovog neobičnog putovanja, njen suprug bio je taksista u Zagrebu, a kada je zaradio da se može skućiti odlučio je da to uradi u Zadru. Mogao je bilo gđe, ali sudbina ga je uputila baš u taj grad na moru, blizu njegovog rodnog kraja. Kada je poslije dolaska na vlast hrvatskih nacionalista počelo maltretiranje i progon Srba, tog proljeća i ljeta 1991. tri puta su im minirali kuću da ih natjeraju da odu, ali supruga nikako nije htjela da napusti svoje porodično gnijezdo vjerujući da će se te mrzilačke strasti već nekako smiriti. Međutim, uzalud.

Suprug se privremeno sklonio iz Zadra kada mu je zaprijećena likvidacija, a treće i najsnažnije miniranje uvjerilo je i njegovu suprugu da mora da spasava djecu i vlastitu glavu. Skupila je na brzinu najnužnije stvari u torbe i zavežljaj i pobjegla iz Zadra. Porodica se sastala u Mariboru, a proterani bivši taksista sada ih je ispred mene vozio Etruskinim autom u Srbiju, u neizvestan novi život.

Vozeći tokom noći kroz Mađarsku i gledajući ispred sebe svjetla proteranih Zadrana, razmišljao sam šta nam se to odjednom dešava kada je, eto, postalo skoro normalnim da neko drugome ruši kuću, ugrožava mu život i tera ga sa zavežljajem i djecom u potpunu neizvesnost, i – nikom ništa! Ni međunarodne zajednice koja je itekako znala šta se to dešava u Hrvatskoj, a o novoj domaćoj vlasti i da se ne govori, jer ona je to i omogućila, a po svemu sudeći i inicirala…

Posebno neobično bilo mi je ledeno lice protjeranog čovjeka, koji je preko noći ostao bez svega što je godinama sticao i s djecom izbačen iz dotadašnje sigurnosti vlastitog doma. NJegovo lice ničim nije pokazivalo šta mu se to dešava, niti o čemu razmišlja osim da povjereni auto doveze u redu do zadanog cilja.

Kada smo negdje poslije dva sata iza ponoći zastali u Vojvodini da se malo odmorimo i osvježimo (tada sam se uvjerio koliko zaista pomaže popijena voda da se razbije predjutarnji umor – kao da neka nova energija razbuđuje umorno tijelo), nisam odolio da ne priđem proteranom taksisti kamenog lica i upitam ga:

„Vidim kako stojički podnosite tragediju koja vas je zadesila. Ostali ste bez svega, ali se na vama ništa od toga ne vidi. Kako mislite iz toga da izađete, da nastavite život?“

Pogledao me je mirno, bez emocija, iako mi se činilo da mu u dubini očiju vidim neku vatru, ili su me varali odsjaji maglovitog vojvođanskog nagovještaja zore, i rekao: „Kada vidim prvu hrvatsku kuću ući ću, a oni neka idu tamo gdje je bilo moje.“

Ostao sam zblenut. Kao da me je zapahnula neka iskonska prahladnoća. Za trenutak sam se ukočio, a onda krajičkom svijesti naslutio kako nam se iz daljine primiče nešto nepojmljivo i užasno, neki bezmjerni, ledeni crni oblak, valja se kao čudovište kakvo nikad nisam pojmio ni osjetio, koje širi zadah apokalipse i smrti, guta i uništava sve pred sobom! Takvu jezu osjetio sam prvi put, jer to je bio miris rata za koji sam do tada znao samo iz knjiga. Bio je već na horizontu, a mi o tome pojma nismo imali.

Do kraja puta nisam više progovorio ni riječi.