Časopis Prosvjeta

Mirko se nikako nije slagao sa glupostima svog starijeg sina Slobodana. Mlađi, Zoran, zubar, i tako se nije bavio politikom. Ali Bobiša jest te je i otišao tamo kamo je skrenuo iz otpora prema ocu, zloglasnom udbašu. Biti sin Hrvata – udbaša u Zapadnoj Hercegovini, svakako da je bilo jedva podnošljivo za momčića kakav je bio Mirkov sin

Pokatkad pomislim kako je čitava generacija mojih roditelja radila u policiji, odnosno obavljala (povremeno ili stalno) neke policijske poslove. Zatim mi se učini kako mora biti da se čovjek teško rastavlja od oružja, jednom kad se na nj navikne. A oni su to gvožđe uza se nosili pune četiri godine, od 1941. do 1945. Naravno, nisu bili policajci već vojnici, ali metak je metak, a i smrt je smrt.

Uglavnom, Mirko Praljak, drug Mate i Lilike, ostao je, za razliku od njih, tzv. političkih radnika, policajac. Onako ogromna ljudina, pravi primjerak Hrvata iz Zapadne Hercegovine, bio je živi dokaz da su ti ljudi jednako teški i stameni na koju god stranu da okrenu. Uostalom, Krizman u jednoj od svojih monografija (možda u knjizi „Pavelić i ustaše”) spominje kako su neki Imoćani, koji su s Pavelićem bili čak na Liparima, po povratku u zemlju završili u partizanima i postali čak nosioci Spomenice 1941!

Mirko Praljak, doduše, nije bio od takvih, ali je kao prethodni žandarm prišao komunistima i bio „na vezi” te je, kao takav, bio od ogromne koristi uhapšenim partijcima i drugim partizanima. Tako je i moga oca Matu spasio sigurne smrti kad su ovoga prebacivali iz dubrovačkog zatvora na suđenje u Mostar. U prolazu kroz Šurmance lokalne ustaše su na svaki način htjeli da se dočepaju vezanog partizana, ali ogromni i naoružani Praljak bio je nepremostiva prepreka. Tako moj roditelj, zahvaljujući ilegalnom radu Mirka Praljka, nije završio u zloglasnoj ustaškoj jami, da bi kasnije posvjedočio Praljkovo učešće u borbi, odnosno u angažmanu protiv ustaša.

Kasnije, nakon rata, njihovi se putevi jedno duže vrijeme razilaze. Mato odlazi u Zagreb u Agitprop (gdje radi sa Marinom Franičevićem i čini mi se, Zdenkom Štambukom), da bi potom prešao u Metković, dok Mirko ganja križare i škripare po surovim predjelima oko Prozora, Rame i Bradine. Tek desetak godina kasnije oni će se ponovo sresti u Mostaru, gdje Mato postaje tužilac, a Mirko radi kao funkcioner UDB-e. Ratni drugovi ostaju drugovi i u miru te se ja sjećam ogromnog Mirka iz tih dana, iz ranog svog djetinjstva, kao tatinog i maminog prijatelja. NJegova žena Filomena takođe je bila partizanka, ali nje se već slabije sjećam.

NJihova djeca su, naravno, bili moji drugovi pa me sa Slobodanom (Bobišom) mnogo toga vezuje, ali to neka ne bude tema ovog rukopisa. Neka pri kraju ovog zapisa ostane trag i o djedu, Mirkovom ocu, seljaku iz Trebižata. Jednom je starog Bobiša doveo na neki naš književni skup u LJubuški. U restoranu lokalnog hotela, gdje smo okupljeni čekali autobus, u jednom je času nastao tajac, zamro žagor. I tad se odjedared, sred posvemašnjeg muka, čulo naivno djedovo pitanje upućeno nekom znancu s kojim je sjedio: „Je li, bogati, a je li živa pokojna Luca”, pitao je najstariji Praljak.

Ono što još valja reći jest i to da se Mirko nikako nije slagao sa glupostima svog starijeg sina (Slobodana). Mlađi, Zoran, zubar, i tako se nije bavio politikom.

Ali Bobiša jest te je i otišao tamo kamo je skrenuo (da bi završio na sudu u Hagu) iz otpora prema ocu, zloglasnom udbašu. Biti sin Hrvata – udbaša u Zapadnoj Hercegovini, svakako da je bilo jedva podnošljivo za momčića kakav je bio Mirkov sin dok su živjeli u Prozoru ili na Lištici (pa čak i u Mostaru). Ali, rekoh, to je druga i duga priča i ovdje služi tek da bi jedna komplicirana situacija postala još složenija.

1. 7. 2007.