Šezdesete u Hrvatskoj - mit i stvarnost, Muzej za umjetnost i obrt
ŠTO JE NAMA FIĆO DANAS?
Juni 2018
U slijedu velikih kulturoloških projekata ostvarenih proteklih godina, Muzej za umjetnost i obrt izložbom „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“, koja je ujedno i ključni projekt u 2018. godini, želi vratiti u fokus interesa prijelomno desetljeće ne samo za Hrvatsku i njezino okruženje, već je to trenutak kada se na globalnoj razini mijenjaju političke, ekonomske i nadasve kulturološke paradigme što će imati reperkusija sve do danas
U postavu izložbe “Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost”, postavljenoj u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, isprepliću se predmeti iz svakodnevice s vrijednim umjetninama. Pokazani su, između ostalog, slavni Fićo koji se nalazi na samom ulazu izložbe, potom Vespa i juxebox s ispisanim pjesmama koje su se tad naručivale, marama i kapa za primanje u pionire, školske bilježnice, boce za pivo ili Coca Colu, paralelno s umjetninama Miroslava Šuteja, Julija Knifera ili Vjenceslava Richtera s namještajem u potpisu Bernarda Bernardija. Izlažu se umjetnine s ovih prostora, no povremeno i izlošci koji nisu nastali ovdje, ali su bili važni za svakodnevicu, kao što su spomenuta Vespa, Coca Cola ili naslovnica albuma The Beatlesa, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, dizajn Petera Blakea.
U sobi postava su izlošci sa samog kraja pedesetih kao, primjerice, poziv na izložbu “Priroda i domaćinstvo” 1958. na kojoj su se pokazivali ogledni primjeri stanovanja koje se tada smatralo modernim, kao i “razvoj” građanskog duha kroz djela Eugena Fellera i Ive Gattina nastala u duhu enformela. Već u sljedećoj su sobi djela nastala u sklopu djelovanja pojedinih umjetnika u grupi Gorgona, djela Julija Knifera i Dimitrija Bašičevića Mangelosa, istodobno izložena s radovima naive, npr. Ivana Rabuzina.
U trećoj prostoriji nalaze se plakati koji se oslanjaju dijelom u rukopisu na socrealizam, potom slavni plakat koji je Pablo Picasso napravio za Bulajićevu “Bitku na Neretvi”, kao i tzv. pretis lonac, potom mašina za rublje kakva se koristila 60-ih, tačke na kojima je rukom, crvenom bojom ispisano Taxi. Posebno su zanimljivi nacrti za Dom JNA na Komiži Ivana Vitića, kao i napušteno Dječje lječilište u mjestu Krvavice arhitekta Rikarda Marasovića, vrhunci onodobne, a i ovodobne arhitekture. Izložena je i maketa južnog dijela Zagreba. U neposrednoj je blizini jedan od Reljefometara Vjenceslava Richtera, tik uz plakate za izložbu protagonista Novih tendencija. Dječji kutak na izložbi pokazuje kape i marame za primanje u pionire, enciklopedije, koturaljke kakve su se vozile u razdoblju, lutke i druge interesantne igračke te slavni Pony bicikl. U zasebnoj se prostoriji prikazuju djela Zagrebačke škole crtanog filma.
Ipak, dojam koji ostavlja ova izložba jest da je djelomično prenatrpana, kako različitim medijima, tako i samim sadržajem oko odnosno uz te medije, unatoč tome što je dokumentarističko – predstavljačke prirode. Pritom, moram reći da razumijem zahtjev tako visoko postavljenog zadatka, kao i nužan problem selekcije sadržaja koji proizlazi iz tog cilja. Drugi dojam je da je revijalna, pregledna (što je dobra vijest!) ali i nepotrebno interpretativno deideologizarana, a samim tim ultimativno ideologizirana. Čini se da su autori šezdesete htjeli predstaviti kao lijepu eru začetaka modernosti i nasljeđa koje se sada ponovo želi preuzeti, jer ga se dugi niz godina (devedesetih) striktno ignoriralo. Treći je dojam taj da je ova izložba zapravo pun pogodak: izvrstan za nužno izmišljenu, idealnu publiku lišenu znanja povijesti (dakle, nužno, mladu u slučaju Hrvatske); romantična za hipersentimentalni dio generacije koja je u tom dobu stasala i koja (i dalje zamišljena kao idealna) se odabire sjećati samo “lijepih stvari”.
Najveći problem izložbe pak vidim u svrstavanju antifašističke spomeničke baštine u sektor propagande jer to pokazuje par excellence politički stav tima spram tog ključnog perioda naše recentne povijesti kada je fašizam, evropski i lokalni bio zaustavljen i pobijeđen.
U slijedu velikih kulturoloških projekata ostvarenih proteklih godina, Muzej za umjetnost i obrt izložbom „Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost“ koja je ujedno i ključni projekt u 2018. godini, želi vratiti u fokus interesa prijelomno desetljeće ne samo za Hrvatsku i njezino okruženje. Namjera ove izložbe, tvrdi tim u svom proglasu, u tom, širem kontekstu, jest promotriti, problematizirati i analizirati situaciju u Hrvatskoj prvenstveno u području umjetnosti i kulture.
Ukupno je osamnaest dionica izložbe i odabirom brojnih eksponata od dokumentarne građe do umjetničkih djela, od fotografija do filmskih, televizijskih i glazbenih inserata, od predmeta svakodnevice do znakova vremena koji su u najdoslovnijem smislu mijenjali svijet, izložba doista prikazuje Hrvatsku kao cjelinu jednog, po mnogočemu, turbulentnog, ali i inspirativnog, progresivnog vremena. U tome, po uzusima elementarne prikazivačke kulture, zaista i uspijeva. Projekt „Šezdesete u Hrvatskoj: Mit i Stvarnost“ rezultat je višegodišnjeg autorskog rada tima istaknutih stručnjaka: Zvonko Maković, Ana Lederer, Ante Batović, Dunja Nekić, Hrvoje Horvat, Igor Duda, Inoslav Bešker, Koraljka Vlajo, Krešimir Nemec, Lovorka Magaš Bilandžić, Maja Đurinović, Marija Tonković, Marina Bagarić, Maroje Mrduljaš, Nada Zgrabljić Rotar, Nina Simončić, Seadeta Midžić, Tomislav Šakić.
Zvonko Maković u svome tekstu o izložbi ističe: “Na globalnoj razini bilo je to desetljeće bunta, nade i pokušaja da se radikalno, bar na Zapadu, korigira postojeći svijet i prevrednuju njegove norme i dogme. Bilo je to vrijeme hipi-pokreta, ali i ratova, kaosa i terora… ali i liberalizacije, doba u kojemu su artikulirane potpuno nove političke strategije, nove ideologije, novo ponašanje, novi svjetonazori.”
Iako se na izložbi (reviji?) zaista nastojalo zahvatiti sve segmente te predstaviti vrlo širok krug izložaka, od umjetničkih djela i filmova, do popularnoga fiće, popularne glazbe, sve do antibaby pilule koja je izmijenila kulturu ponašanja, otvorila vrata za mnoge nove stvari i osjećaje, ozbiljno nedostaje kritičarskog diskursa.
Aparatura feminističkog, rodnog, klasnog čitanja više bi nego bila dobrodošla. Odluka da je nema, valja se podsjetiti, politička je. Ignoriranje razumijevanja sadržaja, ignoriranje do sada ponuđenih interpretacija duboko je, u svojoj prirodi, antiintelektualna, što složit ćemo se, sjajno korespondira sa društveno – medijskim nalogom koji se neupitno ispunjava u našemu širem kulturnom polju. Svi smo uključeni, ne zaboravimo.