Kako je sport postao jedinica za patriotizam
NOGOMET – RAT DRUGIM SREDSTVIMA
Septembar 2018
Što bi bilo da Subašić nije branio onako kako je branio? Kako bi ga doživjeli da je kiksao i primio neki glupi gol koji bi odlučio utakmicu daleko prije finala? Odgovor nije teško dati. Bio bi „srpsko đubre“ kojem bi spominjali i oca Jovu i majku Boju. Naravno, ne po dobrom. Ovako je ispao nacionalni heroj. A onako bi bio samo još jedan Srbin iz nekog dalekog sela u zadarskom zaleđu do kojeg nema ni asfaltirane ceste, da o struji ne govorimo
Orwell i to povodom gostovanja moskovskog Dinama u Londonu odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Upozoravajući na ponašanje igrača i navijača Orwell je ustvrdio da na identitetskoj razini oni koji trče, skaču i udaraju loptu predstavljaju naciju, pa da se usprkos činjenici da se radi o apsurdnom sportskom natjecanju pobjede i porazi u njemu ili neumjereno slave ili doživljavaju kao nacionalne tragedije. Nogomet je zapravo rat bez pucanja, otprilike je kazao Orwell kojeg možda tada nisu najbolje shvatili, ali su mu kasniji događaji itekako dali za pravo.
Nogomet uistinu više nije samo nogomet, nego pitanje života i smrti. Uostalom, znalo se dogoditi da rat postane nastavak nogometa drugim sredstvima kao 1969. godine kada je došlo do oružanog sukoba između Hondurasa i Salvadora koji je odnio nekoliko tisuća života. Premda je pravi povod ipak bio vezan uz interese korumpiranih vladajućih elita, taj je događaj u povijesti zapisan kao „nogometni rat“ s obzirom da je izbio nekoliko dana nakon što su dvije reprezentacije igrale kvalifikacijsku utakmicu za odlazak na Svjetsko prvenstvo u kojoj je golom u sudačkoj nadoknadi slavio Salvador, što mu je omogućilo da prvi put ode na Mundijal.
Ugrađeni „domoljubometri“
Stav sličan Orwellovom preuzeo je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kojem je sport, posebno nogomet, predstavljao nastavak rata. Sjetite se samo onih utakmica između zagrebačkog Dinama, tada Croatije, i beogradskog Partizana odigranih neposredno nakon rata u ambijentu koji je bio sve samo ne sportski, da o kasnijim utakmicama reprezentacija zavađenih država, bez razlike o kojima se radi, ne govorimo. Da je živ bez sumnje bi Tuđman bio ponosan na svoju nasljednicu Kolindu Grabar Kitarović koja ne propušta velike sportske manifestacije, pa tako nije ni nedavno odigrano Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Dok je jednima njeno vikanje, gestikuliranje i navijanje iz svečane lože i kasniji silasci u svlačionicu prepunu oskudno odjevenih nogometaša bilo krajnje skaredno, drugi su u njoj prepoznali pravu navijačicu koja bodri svoju reprezentaciju onako kako je svatko treba bodriti.
Obući dres svetinje i stati iza reprezentacije bio je minimum koji se tih dana očekivao ne samo od svakog Hrvata, nego i šire. Kao da je netko preko noći svima ugradio nekakve „domoljubometre“. Jadna ti majka ako na ljestvici od nula do deset stojiš u donjoj polovici. Sa svakom utakmicom, metar je morao pokazivati više. Nacija je drhtala. Igrali su se produžeci, pucali penali. Život je tih dana stao, da bi sve kulminiralo ulaskom u finale i dočekom reprezentacije najprije u Zagrebu, a kasnije i u svakom gradu iz kojeg potječu pojedini reprezentativci po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Političari su, svaki na svoj način, željeli ugrabiti dio tog uspjeha i za sebe. Pričalo se o „novom zajedništvu“ koje se uspoređivalo s onim iz Domovinskog rata. Tražio se način kako monetizirati uspjeh. Euforija je zahvatila i one koji blage veze nemaju koliko igrača ima u svakoj ekipi, a kamoli kada je ofsajd. Prodavačice na pijaci ozbiljno su analizirale partije Ivana Strinića na lijevom beku pitajući se je li Josip Pivarić ipak bolji izbor. Svi su postali stručnjaci za nogomet koji je postao jedinica za patriotizam. Ili si s nama ili si protiv nas, a ako si protiv nas – jadna ti majka!
Nezaobilazni Thompson
S posebnom strašću mediji su radili ankete po susjednim državama, najčešće u Beogradu, pitajući građane kako doživljavaju uspjeh hrvatske reprezentacije, pa bi ovi odgovarali da ih nije briga, ili da navijaju za „susjede“, ili da žele da „komšijama crkne krava“ ili, kako je jedan rekao, da navija za Hrvate, pa ga je novinarka pitala zašto, a on je odgovorio da zato što su – Srbi. Na meti se našao i poznati glumac Sergej Trifunović, za kojeg se nikako ne može reći da je velikosrpski ili režimski nastrojen čovjek, koji je na svom Twitter profilu parafrazirajući onu od pokojnog Milovana Ilića Minimaksa napisao: „Šta uradiše Hrvati na Svjetskom prvenstvu? Ostaše!“, pa nakon finala „Šta uradiše Hrvati na Svjetskom? Usraše“, što ga je koštalo salve napada na društvenim mrežama. Mjerio se i Novak Đoković koji je otvoreno podržao Hrvatsku, za razliku od Aleksandra Vučića koji se, eto, drznuo navijati za Rusiju, a protiv Hrvatske, što ga je u hrvatskoj javnosti dodatno negativno legitimiralo. Jer, ako si protiv Hrvatske i njenog kapetana Luke Modrića, ne možeš biti ništa drugo nego – četnik.
I onda se usred sveg tog ludila i onih stotina hiljada koji su čekali reprezentaciju u autobus ušetao jedan pjevač. Učinio je to poskrivećki, na raskršću ceste koja izlazi s aerodroma na glavnu prometnicu. Uskočio je jer su to tražili reprezentativci na čelu sa svojim kapetanom. Uskočio je da bi kasnije zapjevao na centralnom Trgu bana Josipa Jelačića. Uzalud se kamerman Hrvatske televizije trudio da ga nekako izbjegne u prijenosu. Gdje god bi okrenuo kameru, iskakao bi mu oniži srednjovječni čovjek crne kose poznat kao Marko Perković Thompson. I zapjevao je kasnije. Pjesmu ili dvije, pa su ga organizatori isključili. Valjda da ne zatambura onu svoju „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara/ Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure/ U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila“.
Raja se potom razišla. Cirkus je završio. A posljedice? E njih ćemo osjećati još godinama. Dovoljno je bilo vidjeti golmana reprezentacije Danijela Subašića koji je i kad bi ga pitali i kad ga ne bi pitali, uporno ponavljao da je on Hrvat i uvjereni katolik, a pitali bi ga često, s obzirom da mu se otac zove Jovo, a majka Boja i s obzirom da mu je punac svojedobno istukao kćer braneći joj da bude s pravoslavnim Srbinom. Nije se nitko bunio. A i zašto bi? Danijel Subašić se, kao i svi ostali, ima pravo izjasniti kako želi, ali ostaje ono što je točno primijetio kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić, napisavši što bi bilo da Subašić nije branio onako kako je branio? Kako bi ga doživjeli da je kiksao i primio neki glupi gol koji bi odlučio utakmicu daleko prije finala? Odgovor nije teško dati. Bio bi „srpsko đubre“ kojem bi spominjali i oca Jovu i majku Boju. Naravno, ne po dobrom. Ovako je ispao nacionalni heroj. A onako bi bio samo još jedan Srbin iz nekog dalekog sela u zadarskom zaleđu do kojeg nema ni asfaltirane ceste, da o struji ne govorimo. Bio bi na socijali, bez ikakve šanse da nađe posao, posebno ne u javnoj službi, i čekao bi papire da ode zauvijek. Ne bi mu pomoglo ni ovo zaklinjanje u hrvatstvo i istaknuti katolicizam. Ovdje se jako dobro zna tko je tko.
Nadilaženje Balkana
Neočekivani i vjerojatno najveći sportski uspjeh u povijesti Hrvatske pratilo je i oduševljenje karakterom reprezentativaca koji su se tri puta vraćali iz mrtvih da bi u penalima porazili protivnike. Osobina je to, papagajski su ponavljali različiti komentatori, koja je dokazala da je Hrvatska konačno postala zapadnoeuropska država i da se izdigla iznad balkanskog mentaliteta koji je onemogućavao jugoslavenskom nacionalnom timu da postigne veće uspjehe. Jugoslavija bi, po njima, uvijek negdje usput (ne)očekivano posrnula, igrači bi se najprije posvađali sa selektorom, a onda i međusobno i to vjerojatno po nacionalnoj osnovi. Činjenica je, međutim, da je Jugoslavija dva puta bila u polufinalima svjetskih prvenstava. Na zadnjem nastupu u Italiji 1990. godine igrali su četvrtfinale protiv Argentine s velikim Maradonom. I to su igrali s igračem manje od 30. minute i do kraja utakmice bili barem ravnopravan rival velikim protivnicima. Izgubili su na penale, a penali su ipak i prije svega – lutrija. Dobili su, osim toga, i sjajnu Španjolsku u osmini finala.
Uostalom, da nešto u toj tezi ne valja dokazala je i Crvena zvezda koja se početkom septembra plasirala u skupnu fazu Lige prvaka i to nakon što su gubili u Salzburgu protiv Red Bulla 2-0, da bi potom u dvije minute dali dva gola, izjednačili na 2-2 i prvi put otkad se Liga prvaka igra po grupama svjetski prvak iz 1991. zaigrat će u njoj. Gle čuda, tamo neće biti „debalkaniziranog Dinama“ koji je protiv švicarskih Young Boysa na Maksimiru primio dva gola u dvije minute i ispao iz Lige prvaka. Da je ta priča imala ikakvog smisla ne bi se ta ista reprezentacija raspala u prvoj idućoj utakmici nakon Svjetskog prvenstva potpuno se „rebalkanizirajući“ s porazom od 6-0 protiv Španjolske.
Osim što je nastavak politike drugim sredstvima, nogomet je postao i nastavak ekonomije drugim sredstvima, pa se građanima pod nos gurala ideja o gospodarskom uzletu na valu ovog sportskog, Uzalud su ozbiljni analitičari tvrdili da od toga neće biti ništa, s obzirom da ne postoji nijedan sličan primjer u svijetu da je medalja sa sportskog natjecanja išta bitno promijenila u tokovima novca. Hrvatska će, ponavljalo se uporno, postati nova Irska, kao da će se – ako poput Dina iz „Sjećaš li se Dolly Bell?“ stalno govorimo isto – to i dogoditi. Tako je predsjednica države početkom septembra ponovila istu mantru u intervjuu britanskom ekonomskom magazinu BNE IntelliNews nakon što je novinar podsjetio kako je posljednjih deset godina bilo teško za Hrvatsku – šestogodišnja recesija, jedva izbjegnut kolaps Agrokora, ozbiljni problemi Uljanika, plus pet različitih premijera i masovan egzodus iz zemlje koju svjetski mediji prozivaju zbog relativizacije i rehabilitacije ustaškog režima – kazala je da je ona optimistična i da se nada da će senzacionalni uspjeh naše nogometne reprezentacije to sve kompenzirati i oživjeti zemlju od (službeno) 4,2 milijuna ljudi: “Moramo potaknuti taj optimizam u drugim područjima. Nadam se da će ovaj uspjeh pružiti sličnu vrstu rezultata kao, na primjer, Irskoj kada je Svjetsko prvenstvo u Italiji 1990. dalo zamah Keltskom tigru.” Kao da to „apsurdno sportsko natjecanje“, kako ga je nazvao Orwell, otvara radna mjesta i povećava BDP?! Ova (bivša) prijateljica odbjeglog Zdravka Mamića ili vjeruje u bajke ili otvoreno pravi građane budalama. Točno je prije dvije godine napisao novinar Telesporta Aleksandar Holiga: „U Hrvatskoj nogomet nikad nije samo nogomet. On je dio šire društvene patologije!“