Uz predstavu "Ljubavni slučaj Fahrije P.", inspiriranu djelom Željka Zorice Šiša
POVOD SMRT, ALI RAZLOG ŽIVOT
Septembar 2018
Željko Zorica Šiš, multimedijalni umjetnik širokog polja djelovanja i sukladno bogate radne biografije, preminuo je 2013., a ova predstava njegovih prijatelja, suradnika, poštovatelja i „nasljednika“ istodobno je i posveta i nadgradnja i odgovor, jer njegov je rad uvijek bio poziv
„…osobno, zaista, zaista, ne poznajem osobu-umjetnika koji je na našoj sceni okupio toliko stvaralačkih energija…“
Suzana Marjanić
„Željko Zorica Šiš je kulturno pamćenje ne samo hrvatske nezavisne kulturne scene.“
Andrea Zlatar-Violić
1.
Iako je pozivanje na tradiciju i vrijednosti iz prošlosti odlika slučajno ili nebrigom zastarjelih ili pak namjerno natražnih društava, tu ponekad i tužnu činjenicu moguće je obrnuti i u korist onih koji danas žive i žele živjeti (za) danas. Umjesto retradicionalizacije, sa svim prizvucima tog pojma, povijest se sastoji i od iskoraka, a povijest umjetnosti pogotovo. Ponavljati ih kroz prisjećanje i prisjećati ih se kroz novostvorenu nadgradnju čin je ne samo dosljednosti nego, ukoliko su se vremena toliko promijenila, i hrabrosti. Jedan od najboljih primjera ne samo čina, nego i izravnog zagovora retrogradizma slovenski je izvedbeni umjetnik i autor Dragan Živadinov, jedan od onih koji na prošlost gledaju pogledom budućnosti. Upravo tako, sa željom da se gledajući u vrijeme prošlo i umjetnički rad tog vremena otkrije njegova apsolutna vrijednost, ali i pridoda nova ne tek činom gledanja nego i konkretne izvedbene nadgradnje, nastala je jedna od najzanimljivijih predstava ne samo prošle zagrebačke kazališne sezone: „Ljubavni slučaj Fahrije P.“.
Njezin povod je jedna smrt, ali je njezin razlog život, a život je rad, ne samo rad za život nego i rad na životu. Željko Zorica Šiš, multimedijalni umjetnik širokog polja djelovanja i sukladno bogate radne biografije, preminuo je 2013. i ova predstava njegovih prijatelja, suradnika, poštovatelja i „nasljednika“ istodobno je i posveta i nadgradnja i odgovor, jer njegov je rad uvijek bio poziv na dijalog, verbalni, mentalni, izvedbeni ili „tek“ onaj imaginacijski. Kako bi se na njega barem donekle odgovorilo jednom produkcijom, ma koliko ona bila raskošna u svojem „avangardnom“ siromaštvu, trebalo je, u skladu sa zaključcima Andreje Zlatar-Violić i Suzane Marjanić iz monografije Šišove posljednje, također nedovršena serije radova „Die Freundschaften“ u izdanju zagrebačkih udruge Domino i Muzeja suvremene umjetnosti, okupiti po mnogočemu impresivan krug suradnika. Autorski, ujedno i izvođački tim predstave, čine Zlatko Burić Kićo, Damir Bartol Indoš, Dragana Milutinović, Tanja Vrvilo, Hrvojka Begović, Dina Puhovski, Sven Jakir, Domagoj Janković, Miro Manojlović, Ivan Marušić Klif, Igor Hofbauer Hof, Henning Frimann Larsen, Peter Oliver Joergensen i Ana Janjatović Zorica. Ova krajnje heterogena, a opet konzistentno oko istog cilja okupljena ekipa izvedbenih, vizualnih i multimedijalnih umjetnika, osobnosti kojima je forte možda tek u jednom polju poput glume, pjevanja, slikanja ili perkusije, odražava mnoge strane nesvedivog Zoričinog opusa. Predstava je zato, iako se nominalno bazira tek na nekoliko tabli stripova iz davnih, a možda i poletnijih dana, te na refleksiji o eksperimentalnom filmu „Rođenje i život Kupusa Vidovnjaka“, originalna posveta i svojevrsna izvedbena monografija Šišovih radova, ali još više pokušaj praćenja i ponavljanja kreativnih procesa kojih su oni bili izraz i rezultat. Zbog ovog posljednjeg, „Ljubavni slučaj…“ ujedno je i sasvim autonomni kolektivni rad, inspiriran i vođen, ali ne i omeđen naslijeđem, ili neprekinutom prisutnošću, Željka Zorice.
2.
Nemoguće je i zato ne treba ni pokušavati smjestiti ovu jedinstvenu produkciju u žanr. Ona je istodobno i procesija s elementima film noira, muzička drama i slikovnica, karmine pretvorene u oslobađajući dernek i putovanje kroz pomno odabrane etape prošlostoljetnih avangardi. Ukratko, njezina je želja da sažme širinu interesa i znanja, inicijacija i inicijativa, stilova i disciplina iz gotovo četiridesetljetne karijere umjetnika koji nije znao za granice, i rekreiranjem odabranih dijelova realizira ih kroz gotovo jednako širok dijapazon izvedbenih poetika, mogućnosti i naznaka. Zoričine usklađene fascinacije pop kulturom i avangardom, koliko kontekstom toliko i kasnijim interpretacijama razdvojene ali u genezi gotovo jednako populističkim, prijemčivim modelima umjetničke, pa onda posljedično i kulturne proizvodnje, što u njegovom nipošto nije bilo ili željelo biti strogo odijeljeno, kohezivni je faktor predstave koja pluta između dramske napetosti, jasnoće plakata i glasnoće pop-punk koncerta. Kolektivnom dramaturškom in(ter)vencijom, tekst predstave je kolaž citata i ulomaka, koji žonglira izvorima i atribucijama, rekontekstualizira i prevodi, spaja i pretapa, upravo onako kako je to u većini svojih radova činio i njezin ur-autor. Balansiranje između ironije i aktivizma, širine erudicije i plitkosti popa, jednostavne ali i elaborirane vizualnosti te glazbe u kojoj je snaga izvedbe i poruke važnija od izvođačkog virtuoziteta, poetski je sukus, iako i on sam po sebi već sasvim kompleksan, na kojem je Zorica gradio. Pokušati sagledati njegovo djelo u okvirima zanatske proizvodnje u kojoj je umjetnost tek dodana vrijednost značilo bi zaobići konzistentnost ideje vodilje zaigranog artizma i predanog, odgovornog aktivizma.
Zorici je umjetnost bila oruđe i oružje, ali ako bi, na koncu, trebalo podvući crtu između umjetnosti i aktivizma, Šišovo djelo ostalo bi na onoj umjetničkoj strani, ne samo zbog učinka nego prvenstveno zbog pristupa. Bez obzira je li riječ o postavljanju spomen-ploča fikcionalnom dr Hansu Christianu Zabludovskom i njegovoj „ulozi u svjetskoj revoluciji“, društveno odgovornom Festivalu prvih, sasvim empatijski pogonjenoj ideji uvježbavanja opere „Carmen“ sa stanovnicima domova za starije i nemoćne, (ne)jestivim instalacijama čija morbidnost se reflektira na političke poruke koje time poništava i doslovno z(a)gađuje ili pak, tek naizgled samo najmlađima namijenjenoj, kampanji protiv mina. Ukoliko se raspon njegovih angažmana i ideja čija realizacija inicijalno i u daljnjoj razradi bespogovorno iziskuje multimedijski heterogen i eklektični pristup, mora svesti na uzbudljivu frazu, bila bi to ona upravo brehtijanska o „igri o promjeni svijeta“. Zoričin aktivizam odraz je želje, a umjetnost je jedina mogućnost realizacije, ne samo želje nego i čovjeka samog, koji upravo zato i jest najprije – umjetnik. Tako jednostavni silogizam nalazi reprezentaciju u nespojivim umjetničkim i produkcijskim praksama, a realizaciju u stripu, tekstu, videu i filmu, performansu, akciji, scenografiji, slikovnici, gastronomiji i festivalu. Sve je umjetnička forma, sve može i mora biti umjetnička forma, ako se preuzima sa sviješću o zadanostima i mogućnostima forme te željom da se njezine granice prebrišu ili barem protegnu do novih dimenzija (i) propusnosti.
3.
„Ljubavni slučaj Fahrije P.“ zato izgleda i kao radionica u kojoj suborci iz nekadašnje Kugle uvlače mlađe izvođače u najprije proces kolektivnog razmišljanja, zatim stvaranja te na kraju i izvedbe, u multimedijalni slajd koji trpi glazbenu podlogu u koju se treba uključiti u pravom trenutku dok se gesta prilagođava projekcijama iznad, iza i pored izvođača, što nije nimalo lak zadatak a nije ni uobičajen, barem u službenim dijelovima domaćeg institucionalnog repertoara. Srećom, doajeni poput legende domaćeg kazališta Damira Bartola Indoša i sve veće zvijezde domaćeg i inozemnog filma Zlatka Burića Kiće, kao prekaljeni i još uvijek, čini se, neumorni alternativni i/li novo-kazalištarci, znaju da se krv ne obnavlja sama po sebi, a da princip umjetnički odgovornog rada pretpostavlja i prenošenje znanja, pogotovo kad je bit poetike upravo naglasak na kolektivnom, zajedničkom, suradničkom i udruženom. Zato, uz pomoć onih koji su možda manje eksponirani, ali ništa manje ne samo važni nego i bitni, kakve su Ana Janjatović Zorica kao zakonska nasljednica Šišovih autorskih i ostalih konkretnih i nimalo konkretnih prava s jedne te Dragana Milutinović kao prevoditeljica, dramaturginja i graditeljica tekstualnog veziva cijelog projekta „Ljubavnog slučaja…“ s druge strane, ona funkcionira kao samostalna i samobjasnidbena estetička činjenica, svojevrsni „Uvod u Šiša“ i „Šiš protumačen djeci“, možda čak, s obzirom na toplu nedostupnost i familijarizirajuću evazivnost njegove poetike, ili njegovih poetika, i načina kako uvijek ponovno može zadiviti publiku i istodobno je ostaviti u „tupilu od nekuženja“, „Zorica for dummies“. Na to i, prepredeno, ali iskreno, i računa, jer namjera iza nje nije tek „omjeđivanje“ jedne izuzetne osobnosti i izuzetnog pristupa umjetnosti (ma!) u smislu trajnog spomenika, retrospektivnog i stoga konačnog.
Heterogena u izvorima i inspiraciji, kolažna po principu montiranja materijala, ali dosljedna u dramaturškoj liniji i konačno produktivna u želji da ne ostane u potpunosti nepronična, barem u svojim sasvim konkretnim ideološkim posljedicama, predstava je i prostorno razvijena tako da joj njezina heterogenost ne šteti. Prolazi kroz različite prostore zagrebačkog Studentskog centra, rodnog mjesta mnogih značajnih izvedbeno ali i ne samo izvedbenoumjetničkih biografija, a koje, bez obzira na njihovu vremensku protežnost, čine većinu autorske ekipe ovog transgeneracijskog projekta. „Ljubavni slučaj…“ počinje svojevrsnim prologom u atriju Teatra &TD, nastavlja se u Polukružnoj dvorani glasnim i neobuzdanim muzičkim teatrom, da bi posebnim i za ovu priliku sklepanim tunelom publiku prevelo na pozornicu Kina SC, gdje se odvija eponimni i možda, u predstavljačkom i dramskokazališnom smislu, najklasičniji dio predstave, koja nakon toga klizi u postajama po gledalištu kina kako bi završila u njegovom predvorju šahtofonijsko-brehtijanskom sintezom. Mansionska struktura priziva procesijski dramaturški i producentski pristup, s brzim izmjenama po prizorištima što podrazumijeva i okretnost izvođača i simultanost tehnike, a sve kako bi se efektom protoka reprezentiralo, u nimalo epskom trajanju, što brojniji niz aspekata ne samo naslijeđa Željka Zorice, u punini multižanrovskog i polipoetičkog opusa, nego i, u gotovo jednakoj mjeri i širini, njihova nadgradnja u obradi, preradi i razradi onih koji su ostali i koji, barem još neko vrijeme, na pozornici ili u gledalištu. Provodni Brechtov citat, o sumnji u „posao koji je progutao moje dane“, zato i jest, uz pomoć jednostavne inverzije, u prologu naizgled perfektuiran i odbačen, dok je u bitno manje euforičnom epilogu postavljen u gramatičku sadašnjost, dakle konkretnu zbilju i stoga akutnu aktualnost. Kako (sve) djelovati, na što potrošiti svoje dane, pitanje je na koje pojedinac ionako ne može konačno i bezizlazno odgovoriti. Odgovaraju drugi, svojom sadašnjošću za sebe, našom prošlošću nešto općenitije.