POEZIJA
KONJ BRONZIJEV I PAS
Decembar 2018
Predstavljamo poeziju Miloša Kordića
O BICI, UZ PAUZU ZA PASULJ
Pod vedrim nebom puca staklo kobne nizije
Na sredini su vojske – jedna spram druge
Ršću se bronzani biseri, pasulj za obje vojske
Kuva hromi Dionizije
Oko njega su zmije, nabrekle ko smrt od kuge
Za juriš, gospodo, vi nemate vizije
Urla Bronzije, gospodar i car, na konju
Bez hrpta, dok izdaje taktičke varijante
Sopstvene hipokrizije
S prstom usmjerenim u pasuljem
Napunjene kante
Vojske su dakle dvije, i strane su po jedna
Za svaku
A onda odnekud zavrišta glasnik
Stojte, konjici carski, ne pojite
Krvlju zemlju kad nije žedna
Zaustavite Konjicu tešku, Konjicu laku
Mir su, gospodo, još noćas i vaši mrtvi
Potpisali vojnici
Jer kuvanog pasulja, gospodo, i bisernog rska
Nijedna pobjeda nije vrijedna
Zatim se koplja slažu na sredini
Bronzijev metalni pas, popevši se
Na noge zadnje
Neustrašivo, ali sa oprezne distance
(A distance ko distance – uvijek su za strance)
Pogledom strogim, za svaki slučaj
Prati tok te nevješto sklepane
Dramske radnje
I vojske, svaka na svojoj strani
Po razrovanom od jutarnje bitke nizijskom mulju
S drvenim kašikama, raduju se Dionizijevom
Tvrdo skuvanom pasjem pasulju
I car, gospodar Bronzije, svoju porciju prima
Pa sišavši s konja, halapljivo kusa
Dok ima
SASVIM MOGUĆA METAMORFOZA
Guje otrovne, nabrekle od neumorne grižnje
Izviru danju iz svoga rodnog kamena
Broj im se ne zna – one grizu sebe, a podmuklo
Grizu i svoje bližnje
Istorijski gledano, dok se motaju u ono
Što je s njima na oklopu vojnom puklo
Vojnici su drski, bez trunke savjesti
Igraju se, za to isto vrijeme
Kamena s ramena
Simiologija i guje reže: od majmuna do zmija
I u tome se krije taj vatreni logos
Sa oštrim podnevnim suncem kako im prija
Kao i svemu drugom što je od Boga
O, dragi Bože, o, smiluj se, Bogos
Zatim se odnekud kovitlac prašine
Stvori, dovlače se kranovi, radni topovi
Raznose ruže vjetrova sve što pršti
Pod zglobovima teške ratničke mašine
Padaju planine
Dižu se mostovi
Gospodar Bronzije sa konja bez hrpta
Ko pogan
Iz groba prognan
Nadzire i urliče poput ranjene
Vojničke zvijeri
I sve se gujinim otrovom grize i mjeri
A gospodar, car, zaista se mršti
I ko lud se zatim metalnom svome psu
Do kraja dana u njušku ceri
IZ SJEMENA TEK PRISTIGLE EPRUVETE
Bronzije, gospodar, svog carstva strog
Mahniti car, na čelu je onih što kradu
Kore oklopnih ljuskara, rječnih rakova
Dok njegov je zamjenik jedino Bog
I per aspera ad astra raširenih krakova
Na konopcu s drveta, s mesarom
U marljivom radu
Visi jedan od slugu, s pločom na lafetu
I u poslu klanja ovaca mesar je sa svojim
Nestašnim od rođenja urođenim darom
Bronzije, dakle, general, u metalnom žaketu
Taj nepredvidivo mahniti car, možda
Ptolomej ili Žak
S talentom za zmije, za strijele i lukove
Za sve na svijetu presađene kukove
Ko Kserks nestrpljiv je i taktički
Raskošno jak
Samo se s ručkom kasni, gdje su sluge
Te hitre hijene, gdje je za uzbunu lovački rog
Gdje su od juče Radni diktati
Gdje je kad mene nema moj zamjenik Bog
Dere se gospodar na sluge
Dvorjane i sužnje druge
Pa pita: Ko li će sutra za glavu da se skrati
Ispod dvora žene izrađuju štirke
Za carsko svečarsko rublje
Dok s klavira čuju se svirke
S beskrajne dubine, pa čak i dublje
I odjednom Bronzije, gledeći u njih
Preuzima stvari u svoje ruke
I svakoj će s radošću da podari dijete
Pa makar i Zevsovo, uz dosta muke
Rođeno da je iz sjemena tek pristigle
Epruvete
BRONZIJEVI PSI I ŠTENCI
Bronzijev metalni pas na svaki
Ma i najtiši sopstveni rež
Ko sumanut zaškripi i oštro škljocne
(Otišle dizne, otišle klocne)
Pa otkud je došao – on odmah jurne
On odmah – bjež
Staklene oči, krvni kanali, slana voda
Tu se ne računaju bilo čiji uzročni efekti
Ni bilo čiji kauze sine kva non
U oštro lajanje uključuju se i mogući defekti
Jer takvog metalnog posjeduje
Samo car Bronzije, isključivo On
I u prazno ne trubite, trube za pojas
Soldati, vrhovni bog je i vama Sol
Dok se područje još jedne pustinje
Naziva Gojas
Pa i s nje vojskama, kad se vrate
Puniće kazamate
Kad Bronzije Silni, kako ga još zovu
Udari u svirku
Po lojtrici gor, / po lojtrici dol
I metalni njegov pas
Kad oplodi takođe njegovu metalnu kuju
Pa se povuku da žive u svog gospodara sjenci
Okotiće se, pa će i cviljenjem moći da se čuju
Bronzija Silnog autohtoni metalni
Slatki nizijski štenci
I SAMA POMISAO NA TAKVE GAĆE
Nema više vjetra što urla, što mahnito vije
Nema više ni suvih trava, odavno se i cvijeće
Povuklo da ga nema, samo jato
Gavranova slijeće
Na badrljice grana oboženog hrasta koji je zato
Tu jedini od svega što grije
I jato tih crnih on grije ptica
I silne vojske pod njim s gaćama bez uzica
Tako je i Ilos sagradio Ilion, to jest svima
Poznatu Troju
Ali sad i njega Bronzije
Kao dar Trojanaca prima
Da mu s vojnicima, ali na drugoj strani
Bar ujutro za smotru u urednom stoji stroju
I sve taktičke finese za ono što slijedi
U glavi su bronzijanskoga mudrog cara
Lišaj se topi u potop, hartija
Ko svaka partija
Blijedi brzinom svoga u cara vojničkog dara
Od nabreklih kartonskih kutija dižu se zgrade
Veže ih lajm
I gaće se dižu na žice, pa da se suše
Na rastojanju
Jer i gaće se jedne drugima, okačene na zgrade
Gade
I sama pomisao na takve, bez uzica gaće
Izaziva kod Bronzija gušeći kašalj
A kašalj ko kašalj, nekad davi duže
A nekad kraće
A jedino je loše to što mu izaziva
Nesnosan carski šlajm
Al’ nema više vjetra što vije
Što mahnito urla
Samo u Priči o vezirovom slonu, po dvorcu
Od jutra do mraka, divlja se vije surla
SKORDISCI, INŽENJERI I VODNICI
Keltsko pleme Skordisci, bliski srodnici
Autora ove o njima obrnute zimske priče
U Bronzijevoj vojsci
Sve sami inženjeri i vodnici
Graditelji gradova koji, kad gradnja krene
Sve jedan za drugim po rijekama se širokim
Stiču
I po pravilima arapskih uglatih zagrada
Sve jedan drugom od uva do uva niču
Svi su po prvom slovu imena cara Bronzija
Morali da dobiju i svoje ime – Beograd
Bezdan, Baja, Bratislava, Beč
I mnogi drugi. (Iz Beograda se za Beč
Dopremao kamen, iz Kikinde nekvrcnuti
Cigla i crijep, a sa Fruške gore
Časak ranije ugašeni kreč)
I svaki je od njih, za početak
Morao da ima po jednog metalnog
A njegovog psa, i taj je morao da se noću
Pucajući od zdravlja
Isključivo svojim metalnim psima
Metalnim lavežom javlja
U protivnom, Skordisci vodnici
Autoru ovom, rečeno je, bliski srodnici
Mogli bi, drugima na znanje, umjesto nadnice
U svoje ionako krvave zadnjice
Po onaj, i u to keltsko sumporno doba znan
Po suhoparni dum-dum da dobiju metak
I to za početak
Što je jadnim vodnicima jasno
Kao što je svakom stvoru jasno da je po danu dan
A onda su Skordisci bezglavo krenuli u napad
Na divlji zapad
I stigli, uz pjesmu Grin grin gras of majn houm
U raj od zeleni, i u njoj su, pomoću zelenog svjetla
Sebi stekli
Što bi i drugi uz istu pjesmu rekli
Novi, bez bronze i bilo kakvih legura – majn doum
BUNA VOJNA, KRUŽENJE PO PIJESKU
Sluđene vojske po pasjem pijesku kruže upravo
Vojnici su sjenke u očima onih koji ih vode
A ti se trude da riješe: kakav je to u vojnike
Mefistofeles, da ne kažu đavo
Podmukli upao
A đavo i vojskama po pješčanim nizijama
Ni u ratnim varijantama bilo kakve taktike
Nije u vizijama
Kao i rode
Što rađaju djecu
I on je ispao iz mode
Svjetlost je pucanj, to je i Bronzijancima
Odavno i provjereno poznata stvar
Generali su jastrebovi koji će, ne časeći časa
Za žrtvovanje umjesto uludo izginulih vojnika
Svojim službama tajnim narediti da se svakako
NJihovih domognu slika
A slike su kvarne kao i svaki sličan im kvar
Kruže vojske, pijesak se topi, a hrane sve manje
Od mrtvih se uzima, a živima se reže
Sve tanje i tanje
A onda i vojske, sa smanjenim bronzanim rskom
Počinju da se hrane bukovim lišćem
I kubanskom trskom
Ni Bronzije nije čak ni svoje uspio
A kamoli suprotnog tabora jedinice vojne
Da prevede žedne preko rijeke, nego su oni
NJega, oni što do njega stoje, sa obuke strojne
Za ruke pa u pijesak s glavom kao nojevom
Ovo je buna, Vaše Veličanstvo, rekoše mu
Ovo je buna s mačem kao s municijom bojevom
A onda se smilovaše – vratiše carsku glavu
Na javu
Jer tako blesavog vođe
Koji god da dođe
Više nikad neće imati
Doći će Bronzije Drugi, taj neće ko ovaj
Praveći se oštar i strog, tek glavom klimati
NEŠTO I O ZAGROBNOM ŽIVOTU
Zagrobni život nalik je kolutima
Duvanskog dima
Otac vojskovođe, prvog pardije do Prvog
Koji je Bronziju gotovo sve što ima
Ostavio se, po nagovoru svog proroka
Strašnoga poroka
Sad je više tamo nego ovdje što je
Tamo ima sve što mu treba
A ovamo dođe isključivo po svoje
Po parče kamena, po Probovog grozda zrno
Po parče ključalog od dima neba
Po nešto od onog koliko mu je
Kao pod noktom crno
Rat je stanje opasne dijalize
Rat je stanje neumoljivo složenog igrokaza
U kome jedni i od sebe samih ginu
Dok drugi i zbog sebe krvare za druge
Oni su kišne gliste, oni gmize
Za njih će trebati brda tetanusa
Polarne bjeline i ko led smrznutih gaza
Sa etiketom na probušenom čelu
Made in USA
Zagrobni život u stvari je djelo Hazara
Što više dima, to manje krvi i mesa
A manje krvi i mesa – manje je i para
I neobrijani Seviljski berberin je tu
On ih s mašinom kompjuterskog miša
A s maskom na licu, ko sumanuti
Tasmanijski đavo brije i šiša
Zatim stari ratnik, rečeno je – otac
Vojskovođe, prvog pardije do Prvog
Zaustavivši čelo kolone, siđe sa konja
Pa se okrenu da se na svoj zauvijek izgubljeni
Grob bar još jednom, ko čovjek, u miru popiša