POEZIJA

OTAC, POVRATAK

Januar 2026

post image

Tanja Stupar Trifunović, rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci. Objavila je šest knjiga poezije, knjigu priča, tri romana i grafički roman „More je bilo mirno“ u saradnji sa Tatjanom Vidojević (ilustracije). Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, ruski, češki, danski, italijanski i francuski. Dobitnica je više nagrada za poeziju i prozu, između ostalih Nagrade Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. za roman „Satovi u majčinoj sobi“, Nagrade za najbolju knjigu poezije u regionu „Risto Ratković“ i Nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu pjesama ženskog autora na srpskom jeziku za knjigu pjesama „Razmnožavanje domaćih životinja“. Roman „Otkako sam kupila labuda“ nagrađen je Vitalovom nagradom „Zlatni suncokret“ za najbolju knjigu objavljenu u 2019. godini. Zbirka poezije „Zmijštak“ nagrađena je Nagradom „Vasko Popa“ za najbolju knjigu poezije objavljenu u 2022. godini. Njen novi roman „Duž oštrog noža leti ptica“ nagrađen je regionalnom nagradom „Štefica Cvek“, koju dodjeljuju Pobunjene čitateljke.

 

I

 

Otac je umro juče

majka je sjela izvukla cigaretu iz očeve kutije

koja je ostala otvorena na stolu

i zapalila je

zamišljam kako dim izlazi iz njenih usta ispunjava prostoriju

i tjera smrt iz kuće

i ta slika koja se nikad nije dogodila me umiruje

samo je htio da se vrati rekla je

da protegne noge da prošeće do mora

ali prekrili su ga umor kajanje dosada

i mrtve ribe sa obale

 

 

II

 

Svijet je riblji rep što bjesomučno udara po kamenu

sada sam tu sada sam izbačen iz sebe sada tonem

ne u vodu nego u jedno od svojih posrnuća

luda žeđ obuzima mi glavu

sada sam očaj iz ribljeg oka zagledanog u strašnu vedrinu sunčanog dana

u ukočeno podne što usporava ritmična ponavljanja pokreta

svijet je klatno koje strepi od zvučnog udarca

sada sam eho

je li sve počelo nemarom

zvukom rasutih stvari neurednog tvorca

svijet je nespretnost dlanova

sve mi ispada prosipa se i niče nešto sasvim novo

sada sam neopreznost i slučaj koji raspiruje maštu mogućnostima

svijet je šala čiji smijeh bode tugu pod rebrima

sada sam šala u kojoj ništa nije smješno

i pun sam otrova i trunja kojima ti zasipam srce

sada sam tvoje srce iz kojeg raste stabljika

ništa ne prestaje nikad ništa ne prestaje

svijet je ludi vrtlog posađen u tvoj pupak

vani je ljeto vani je zima vani su sva godišnja doba

ali moja koža više ne zna ni za jedno od njih niti da postoji izvan

sve je unutra sada sam govor u tvojim ustima

koji tek počinje da tumači stvarnost

svijet su dugačke povorke mudrih starica umornih staraca

koji u kutijama nose nekadašnjeg sebe

i nepodnošljivu melanholiju stvari

sada sam nepodnošljiva melanholija stvari

 

 

III

 

Obale su nestrpljive one mame one dozivaju

one obećavaju lakoću odustajanja

biti nasukan na pješčani sprud

biti podstanar među sitnim kamenjem

biti uboden oštrim ribljim koščicama

biti opustošen u oluji u udarima talasa

utroba ribe meko se prosula po dlanu

biti na pogrešnom mjestu

ali samo je trebalo otplivati što dalje od obale

gdje spavaju utvare nasukanih

gdje se okamenilo odustajanje

gdje je sve bilo previše lako

 

 

IV

 

Idemo kući idemo ka zidovima iza ograde

iza stijenja tu iza ćoška

iza čežnje iza neba je kuća

na kraju sela na izlasku iz grada

na pogrešnoj raskrsnici

na utvarnom mjestu je kuća idemo

spakuj nam odjeću

spremi mi sve majice kratkih rukava

kod kuće je uvijek ljeto

kod kuće je raspašoj

i ima vina i vode i isusovih muka

 

 

V

 

A onda je šetao sve dalje do rubova litice

do kraja

kao da izaziva sudbinu

ali nikad nije pao znaš bio je spretan

ni vrućina mu nije smetala ni zmije

govorio je one svojim ja svojim putem idem

ali nikad nisam znala

kud on ide i koji je to njegov put